RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca praizvela je predstavu »Rastanci« prema istoimenom romanu bivše riječke intendantice, kritičarke, dramaturginje, teatrologinje i spisateljice Mani Gotovac (1939. – 2019.). Riječ je o njezinom zadnjem romanu, objavljenom 2019. godine u izdanju V.B.Z.-a, čiji je naslov simboličan i višeznačan. Njegovi glavni likovi – Luz i Luv – cjeloživotni su ljubavni partneri čiji je život obilježen nizom ponovnih sastajanja i rastajanja, dok se rastanci odnose i na širi kontekst u kojemu se događa tranzicija iz jednog društvenog sustava u drugi. Kako piše u uvodnoj bilješci knjige, ova ljubavna priča proteže se od 1974. do 2018. godine. »Pripovjedačica govori u prvom licu kada se identificira s glavnim ženskim likom… Događaji su izmišljeni.

Imena i prezimena ponekad stižu iz zbilje.« Ali, navodi autorica, sve u vezi s njima pripada isključivo mašti; ne želi se sugerirati takozvana »istinitost« zbivanja.

Premda je u središtu »Rastanaka« ljubavna priča, u njima Mani Gotovac daje i svojevrsnu fresku hrvatskog društva u vremenskom rasponu od četrdesetak godina. Najviše piše o miljeu koji joj je bio najpoznatiji i najbliskiji – o umjetničko-kulturnim i intelektualnim krugovima, ponajviše zagrebačkim (spominju se primjerice Slavica i Igor Mandić, Krešo Golik, Rade Šerbedžija…). Usporedno s raspadom ljubavničke i bračne veze Luz i Luva, dolazi i do raspada jednog društva. Tako, između ostalog, Gotovac piše i o propasti Jadran filma, koji su Amerikanci zvali europskim Hollywoodom. Dotiče se autorica i hrvatske pretvorbe i privatizacije, a evocira i zadnji rat u Hrvatskoj.

Motiv Don Juana

Iako u romanu prepoznajemo elemente autobiografskoga, a i posvećen je Seneki – filmskom i kazališnom scenografu, dizajneru interijera, scenaristu i slikaru Željku Senečiću, suprugu Mani Gotovac, »Rastanci« su neka vrsta autofikcije čiji su likovi ljubavnika – jedne žene i jednog muškarca – gotovo arhetipski, predstavljajući sve postaje jednog intimnog putovanja. Na stranicama svojeg romana Gotovac evocira burnu, strastvenu, turbulentnu, pa i tragičnu ljubavnu vezu između Nje – novinarke koju je nazvala Luz (Luzerica), i Njega – slikara, kojemu je dala ime Luv. U tom smislu »Rastanci« nisu autobiografija ni memoari, već zanimljiva kombinacija i mješavina fakta i fikcije, realnosti i snoviđenja.

Na temelju opsežnog romana od tristotinjak stranica autor adaptacije i dramaturg Elvis Bošnjak napravio je izbor iz materijala, učinivši romaneskno tkivo podatnim za kazališno uprizorenje. Bošnjakova dramatizacija počinje krajem romana, kad Luz doznaje da je Luv preminuo. Za nju je to posebno bolan trenutak, u kojem je na pozornicu spuštena bijela zavjesa, poput zatvaranja zastora nakon posljednjega čina predstave. U svojevrsnom »teatru sjena« Luz evocira jedan razgovor s Luvom o njegovom stricu koji mu je govorio o ribolovu i jednoj Luciji, uz Luvovu opasku da je njegov stric imao Luciju, a on ima Lucije. Tijekom prvog prizora dio glumaca iz predstave je u gledalištu kazališta, iz kojega prate sljedeći prizor – početak romana »Rastanci« – predstavu Molièreova »Don Juana«. Prva rečenica romana je: »Još uvijek postoji misterij oko tog imena Don Juan.«

Ovaj motiv velikog, serijskog zavodnika provlači se knjigom, a kao reference spominju se i Casanova te »Opasne veze« Pierrea Choderlosa de Laclosa. Pripovjedačica u ovim primjerima iz povijesti i književnosti prepoznaje i svoju situaciju s Luvom, koji joj je nevjeran, stalno ljubujući s drugim ženama. Luz i Luv tijekom romana nekoliko se puta vraćaju u Veneciju, koja tu nije slučajno. Na jednom mjestu u romanu, a i u predstavi, nalazimo rečenicu »Venecija je žena«… U predstavi se u oblikovanju videa Martina Šatovića koriste filmski citati, scene iz filmova »Romeo i Julija« Franca Zeffirellija i »Divan život« Franka Capre. S »Don Juanom« počinje velika ljubavna priča Luz i Luva, koja je obilježena požudom, strasti, stanjem između ljubavi i mržnje, nekontroliranim ispadima ljubomore, erosom i thanatosom.

Melodramatičnost

U svojoj adaptaciji Bošnjak niže pojedine epizode iz romana, što je redateljica Anastasija Jankovska pretočila u niz dužih ili kraćih prizora, a to je u konačnici rezultiralo predstavom koja traje gotovo tri sata. Ima tu dramskih situacija koje usporavaju radnju, ponavljaju se teme i motivi (primjerice opetovani susreti u tramvaju), pa bi vezano za to bilo mjesta za kraćenje. Scenografkinja i kostimografkinja Marita Ćopo naznačila je prostor(e) zbivanja drvenim ulaznim vratima, ormarom s odjećom, velikim crvenim kožnatim kaučem i još pokojim komadom namještaja koji se povremeno i dinamički »kreću« pozornicom, a kostimi stilskim obilježjima prizivaju 1970-e godine, što se minimalno mijenja do kraja predstave, koja, kao i roman, obuhvaća veći vremenski period od kojih 40-ak godina. U uprizorenju likove tijekom predstave zatičemo onakvima kakvi su bili u vrijeme početka romana, dakle sedamdesetih godina, a jedino je Luv pred kraj predstave zadobio staračke sjedine. Možda su to detalji na kojima je trebalo više poraditi jer roman Mani Gotovac ima svoj kronološki postavljen vremenski okvir.

Segment koji je naročito odskakao u odnosu na zbivanja na pozornici je glazba Grishe Levchenka, koja je na pojedinim mjestima nepotrebno preglasna, naglašavajući ionako prenaglašenu melodramatičnost. Tu dolazimo i do možda najvećeg problema predstave »Rastanci«, a to je žanrovsko iščitavanje romana Mani Gotovac kao melodrame (u opisu predstave navodi se romantična drama), gotovo kao trivijalnog ljubavnog romana, s podosta patetike koju istinska umjetnost ne trpi. Tome treba pridodati i sapuničarsku, happy end završnicu predstave s vjenčanjem Luz i Luva, s crvenim laticama koje padaju na pozornicu.

Tanja Smoje

Predstavu »Rastanci« nose glavni glumci – Tanja Smoje kao Luz i Janko Popović Volarić kao Luv, dok su ostali likovi uglavnom svedeni na ilustraciju društvenog okruženja. U glumačkoj interpretaciji Tanje Smoje ne treba tražiti Mani Gotovac – Smoje je kreirala fikcionalni lik, u kojemu prepoznajemo autobiografske elemente Gotovac, no koji funkcionira kao samostalno, zamišljeno lice iz romana. Smoje je emocionalno snažno utjelovila ženu čija je najveća vrijednost u životu ljubav, zbog koje je – razdirana strašću i ljubomorom – samodestruktivno spremna i umrijeti, a koja joj je uz malo radosti zapravo donijela mnogo patnje i boli. Posebno treba izdvojiti prizor u kojemu je Tanja Smoje (u oblikovanju svjetla Dalibora Fugošića) dojmljiva kao majka koja se suočava s gubitkom djeteta. U ulozi Luva glumački je solidan Janko Popović Volarić, premda, ne njegovom krivnjom, ni u romanu ni u predstavi ne osjećamo dublju psihologizaciju i karakterizaciju toga lika, koji je sveden uglavnom na psovku i donhuanovsko serijsko zavođenje žena.

Većina ostalih likova u predstavi su tek puka dekoracija, svojevrsna koreografirana, često pijana povorka (koreograf je Pravdan Devlahović) žena i muškaraca, uglavnom iz kulturno-umjetničkog okruženja Luz i Luva, koja svojim površnim razgovorima, ispraznošću i blaziranošću priziva junake Fellinijeva »Slatkog života«.

Jednu u nizu Luvovih ljubavnica, Luzinu prijateljicu Tamaru, igra Jelena Lopatić, Beatu glumi Leonora Surian Popov, Beatin sin Ivor je Ivano Ozretić, još jedna Luzova ljubavnica – Čarna – je Romina Tonković, Njuško – novinar i zatim urednik – je Deni Sanković, a Luzinog ljubavnika Davida tumači Jasmin Mekić. Pasivnog, gotovo neprimjetnog, Luzinog supruga Pavla utjelovio je Damir Orlić, a Luvovu suprugu Virnu glumi Ivna Bruck. U ovom ljubavnom četverokutu nedostajalo je dublje razrade teme kršenja društvenih normi, razornih posljedica razvoda i sklapanja novih brakova.

Stvarni likovi iz života, kritičar Igor Mandić (igra ga Mario Jovev), filmski redatelj Krešo Golik (uloga Denisa Brižića) i Igorova supruga Slavica Mandić (Ana Marija Brđanović) svedeni su tek na krokije, s karikaturalnim obrisima. Damu u bijelom, još jednu potencijalnu Luvovu ljubavnicu koja kod Luz izaziva izljeve ljubomore, igra Kim Končar, a goste, prolaznike i putnike igraju Sabina Salamon, Dora Čiča, Martin Grđan, Tino Trkulja i Sanjin Janjatović.