RIJEKA Jedino uvidom u širu (kulturnu) scenu zaista možemo svjedočiti o njezinoj kvaliteti. A jednako tako i uvidom u glumački posao, njegove etape i nastajanje finalnog produkta što ga gledamo na kazališnim daskama, dobivamo jasniji uvid u njegovu složenost. Kako malim koracima dolazimo do onih većih, jasno, primjerice onih glumačkih, najbolje pokazuju ispitne produkcije studenata glume, jer predstave su to u malom, no nerijetko ekvivalentne onim većim, koje se smatraju završenim umjetničkim djelom i koje bivaju izvođene na onim većim daskama koje život znače.

Potentnost studenata glume

I studentske produkcije, mogli smo se uvjeriti zaokruženom i promišljenom režijom Olje Lozice ranije ispitne predstave »U Moskvu«, svakako pokazuju potentnost studenata i studentica glume riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, a takvome smo rezultatu opet mogli posvjedočiti i nedavnom izvedbom predstave »Misli su slobodne« u sklopu kolegija Gluma II i kolegija Primijenjena glazba, mentorica Jelene Lopatić, više umjetničke suradnice, te doc. dr. sc. Maše Magzan.

S obzirom na već toplije vrijeme i temperature koje su nadomak onih koje stvaraju nesnosne vrućine, predstava koja se sastoji od tri dijela u cijelosti je izvedena eksterijerno, odnosno na površinama oko same Akademije, a započela je na stepeništu. Pravo je pitanje je li predstava izvedena vani zbog ljepšeg i toplijeg vremena, ili zbog činjenice da se radi o trima Shakespeareovim komadima – »Kako vam drago«, »Romeo i Julija«, »Na Tri kralja ili kako hoćete« – za koje je onaj eksterijer koji okružuje spomenutu sveučilišnu sastavnicu i više nego »pogodan« te uvjerljivo evocira šekspirijansko vrijeme pastoralnog ugođaja. U tom smislu, u spomenutim djelima priroda maksimizira, kontekstualizira i verificira osjećaje ljubavi (primjerice »Romeo i Julija«), zatim simbolizira određeni transformacijski lokus s predznakom neodređenosti, što omogućuje rastvaranje odnosa među likovima (»Na Tri kralja«) te upućuje na životnu simplifikaciju, kontemplaciju, kao kontrapunkt svemu onome što se primjerice zbiva na dvoru (»Kako vam drago«).

Evociranje prošlih vremena

Također, i u glazbenom je smislu predstava ponudila uvjerljivo evociranje prošlih vremena, jer studenti su imali zadatak osmisliti vokalnu, instrumentalnu ili vokalno-instrumentalnu izvedbu, kojom bi (re)interpretirali različite glazbene tradicije. Izvodili su tako »a capella« pjesme, gdjekad pjevušili, zanosno, lepršavo, pojedinačno ili je bila prisutna pitanje-odgovor interakcija između pojedinca i grupe, pa su se mogle čuti varijacije dijelova popularne »Tarantelle«, repetitivno izgovaranje imena likova u predstavi, a s obzirom na različite lokacije te izvođenje na otvorenom, jasno je kako se radi o trubadurskom pristupu djelima, koji se ogleda ne samo u pastoralnom ugođaju kojem je doprinijela svirka flaute (Klara Kovačić), već i zvuku udaraljki koji je međulokacijski navigirao publiku. I korišteni instrumenti, flauta, udaraljke, ksilofon, kubanski cow bell i afrički djembe, (opet) korespondiraju s vremenom humanizma i Shakespareova sofisticirana jezika kojime stvara virtuozne drame tematskih uzvisina.

Dubinskom analizom samoga teksta, raščlanjivanjem dramskih situacija koje su preuzete iz triju dramatičarevih djela, te prilagođavanjem pojedinih radnji, glumci su, prema izvedbenom planu, savladavali glumačko-dramaturšku organizaciju, odnosno radnju i njezine karakteristike, od okolnosti (mjesta, vremena i načina).

Kolektiv na razini zadatka

Na temelju svih triju djela koja su predstavu sačinjavala, pažljivim rasporedom sekvenci, interpoliranjem glazbenih dijelova koji služe kao prijelazi i kao uputstvo u daljnji lokalitet na kojem se radnja nastavlja, možemo zaključiti kako se radi o jasnim dramaturškim prijelazima, gotovo predstavi »site specific« kontura te ravnomjernom rasporedu svih studenata-glumaca, s ciljem da svatko dobije jednaku priliku da pokaže svoj maksimum. Iako je kolektiv, s obzirom na ovaj prvi rad na tekstu, bio na razini zadatka, i više od toga, neke ipak valja posebno izdvojiti. Treba izdvojiti izvedbu Stele Ranogajec koja s lakoćom i sustavno manevrira između ekspresivnosti i postizanja one željene dubine, uz dakako odraz onog sugestivnog, i u »mirnijim« dijelovima i u onima koji traže kakvu dinamiku. U ekspresivnim dijelovima iskazivanja ljubavnoga jada i boli izvrstan je i uvjerljiv bio i Karlo Žganec, također je glumačku potentnost pokazao i Hrvoje Greg Šimić, uvjerljivost Mario Jelić u cjelini, a napose u sekvencama fizičkoga obračuna, dok je iznimno dobra u svojoj transformacijskoj ulozi starice bila Korina Lukanović.

S obzirom na Shakespeareova djela i na različite likove, kao i na prostornu kategoriju, glumcima je interakcija s drugima pomogla u stvaranju dinamike i komičnih situacija, a tjelesna svijest posebno je pomogla u tranformacijama, napose onim »vidljivijim«, odnosno tjelesno izraženijim, u podlozi čega je (bila) ona primarna zadaća primjene modela igre.

Visok stupanj koncentracije

Uzimajući u obzir samu izvedbu, lokacije igranja (otvoreni prostor, šuma, tratina), situacijski kontekst (mnoštvo ljudi, diplomanti, promet…), glumačko-glazbene dijelove, može se reći kako su izvođači zadržali visok stupanj kocentracije, dikcijski jasno, dovoljno glasno, lokacijski/tjelesno svjesno uspjeli su u nakani da recepcijski uvuku u predstavu i zadrže pažnju gledatelja, što s obzirom na spomenuti kontekst nikako nije bilo jednostavno (a zasigurno ne bi bilo posve jednostavno ni za one mnogo iskusnije, a s time su se dobro nosile Klara Kovačić i Magdalena Mijatović).

Simbolika naslova predstave – »Misli su slobodne« – koja objedinjuje tri velika djela engleskoga dramatičara leži prije svega u univerzalnoj tematici na kojoj sama djela i počivaju, signalu borbe protiv uzusa vremena te ograničenja koja ona donose, u mogućnosti recepcijske (re)interpretacije, no i nužnosti slobode umjetničkoga izražavanja.

Odabrana Shakespeareova djela, što je već samo po sebi pohvalno, od studenata odabrani činovi/prizori u direktnoj su poveznici s također od studenata osmišljenim nazivom koji implicira ideju slobode misli likova – »Kako vam drago« (Oliver, Orlando i Adam u jednom činu/prizoru te Rosalinda i Orlando u drugom), »Romeo i Julija« (gđa. Capuletti, Dadilja, Julija te Julija i Dadilja), »Na Tri kralja« (Marija, Tobija, Andrija u jednom činu/prizoru te Viola i Olivia u drugom) – koji slijede svoje srce i svoj um unatoč različitim preprekama, bilo osobnim, obiteljskim ili društvenim. Tako razmatrajući ulogu pojedinca u kontekstu danoga vremena zapravo se postiglo svojevrsno aktualiziranje sa suvremenošću, čime se (ujedno) naglasilo pitanje mjesta pojedinca u društvu, odnosno pitanje pojedinca i njegovih stavova spram uzusa današnjice.

Renesansno ozračje

Predstava »Misli su slobodne« okupana poslijepodnevnim suncem na stubištu APURI-ja, travnatim površinama te na šumskim putovima između drveća djelovala je kao renesansno prostiranje klasika s mini-doskočicama suvremenosti, tematska varijacija uz odsutan zvuk lutnje koji su zamijenila (dikcijska i dinamička) glumačka fraziranja koja su uz kostimografsku i glazbenu pozadinu te prostornu lokaciju aludirala na postignuto renesansno ozračje pastoralnog predznaka, onoga koje je tematski vrludalo između ljubavnog, suparničkog, prijateljskog, s humornim predznakom koji je definitivno dobacio.