RIJEKA – Za predstavu »Lažljivica« beogradskog Ateljea 212, koja je u organizaciji Kulturishke gostovala u HKD-u na Sušaku, nije trebalo mnogo reklame. Prva izvedba, naime, rasprodana je u kratkom roku, pa je dodana još jedna predstava koja je također brzo »planula«. Jedan od razloga ovakvog interesa riječke publike, a bilo je i onih koji su »potegnuli« čak iz Malog Lošinja, svakako je nastup legendarne glumice Jelisavete Seke Sablić. U ovoj duodrami suvremenog ruskog dramskog pisca Nikolaja Koljade uz Seku Sablić glumi također poznata glumica Gorica Popović, a predstavu je režirao Stefan Sablić.

Motiv muzeja

Koljada je danas jedan od najpoznatijih kazališnih pisaca suvremene svjetske dramaturgije, posebno cijenjen po samosvojnom scenskom izrazu, prepunom jezičnih višeslojnosti utkanih u govor njegovih junaka. Jedan od primjera je i »Lažljivica«, čije su junakinje dvije starije žene koje će povezati neobičan susret u jednom provincijskom muzeju narodne kulture i književnosti. Muzej je to koji u nazivu nosi ime ruskog pisca Čehova, s kojim Koljada dijeli neke sličnosti i nadahnuća. Čehov je, naime, davno ustanovio da ljudski život najčešće nije ispunjen samo dramatičnim momentima, velikim idejama i svim ostalim potencijalnim dramskim materijalom. Sukladno tome, ni Koljadine junakinje, ili bolje rečeno antijunakinje, ne spadaju u velike dramske likove. Njegove Serafima Margaritovna i Margarita Serafimovna, u čijim se imenima poigrao riječima, obične su žene čiju je sudbinu odredila velika politika prožeta kriminalom i korupcijom. Serafima Margaritovna, koju je utjelovila Seka Sablić, nekad je, prema vlastitom svjedočenju, živjela u kući u kojoj se sada nalazi muzej, a zbog nekog grabežljivog tajkuna sve je izgubila i sada živi u stančiću preko puta muzeja. Puna ljutnje i bijesa ona svakodnevno prati što se u muzeju zbiva i što rade njegovi, kako tvrdi, alkoholizirani zaposlenici. Jedna od njih je Margarita Serafimovna, koju tumači Gorica Popović.

Pobuna malog čovjeka

Jedne večeri, pred zatvaranje muzeja, ogorčena Serafima odlučila se osvetiti. U činu svoje male građanske pobune protiv nemoralnog sustava ona gotovo gerilski upada u muzej, znajući da ondje osim Margarite više nikoga nema. A vrijeme je prvomajske proslave i Margaritina rođendana, na koji Serafima dolazi kao nepozvan, neugodan gost. U tom trenutku nastaje zaplet ovog komada koji se temelji na sukobu dvaju karakterno oprečnih likova. U glumačkoj kreaciji Serafime prepoznajemo za Seku Sablić karakteristično fino kretanje po tankoj granici između komike i tragike. I u visokim godinama ova glumica energično vlada scenom, utkavši u svoj lik pobunu malog čovjeka koji negdje pred kraj života traži pravdu, ali se suočava i s vlastitim životom i izborima koje (ni)je učinila. Nazivajući samu sebe »lažljivicom«, ona otvara i pitanje istine i laži, odnosno životnih obmana i samoobmana.

Važna tema koju otvara predstava »Lažljivica« je i sjećanje. Dok se Serafima Margaritovna ne zamara sjećanjima i ne pridaje im nikakvu važnost, cinično se odnoseći prema ideji muzeja i njegovim eksponatima koji čuvaju prošlost i sjećanja, Margarita Serafimovna u sjajnom, poetičnom monologu Gorice Popović, evocira upravo sjećanja – na djetinjstvo i na sve one njoj nekad bliske ljude koji su imali svoja sjećanja i pita se što je s tim »fajlovima sjećanja«, što je u njima pohranjeno i jesu li nestala u nepovrat. Ovo je možda i najdirljiviji dio predstave, koji budi empatiju za lik Margarite Serafimovne koja se također suočava sa svojim životnim lažima, ali i istinama.

Rusko ozračje

U konačnici, na sceni gledamo likove dviju podjednako usamljenih žena koje jedna drugoj postaju ogledalo. Na jedan specifičan način u predstavu je ozračjem i glazbom utkana i prepoznatljiva ruska duša, dok se Koljada bespoštedno obraća i svojim ruskim suvremenicima ukazujući na anomalije u tom društvu i na bijes maloga čovjeka koji se u svojoj uzaludnoj pobuni želi izboriti za istinu i pravdu. Motiv rupčića koji Serafima muzeju nudi kao povijesni artefakt, a zapravo je riječ o predmetu kupljenom u kineskom dućanu, pritom je samo primjer (povijesnih) laži i raznih revizionizama s kojima se susrećemo i na našim prostorima.