MALI BRIJUN – Mirnodopskog i ratnog lopovluka uvijek ima dovoljno da čuvenih »jedan posto« čovječanstva koji upravlja ekonomijom i samim time politikom živi ugledno i luksuzno. Jer tko nema intelektualni kapital, uvijek može kupiti status. I ne samo to: novac je bio i ostao jamac zakonske sigurnosti predatorske elite. Govorimo o uspješnim privrednim kriminalcima. O krupnom lopovluku još krupnijeg kapitala. Svi znamo da se golemi novac ne može steći poštenim radom. Ali Brecht u »Prosjačkoj operi« (1928.) otkriva na koji točno način veliki imetak biva stečen: krađom, ubijanjem, ucjenama, prevarama. Štoviše, Brechtov tekst pokazuje da neuhvaćeni kriminalac u svega nekoliko godina postaje ugledni bankar i samim time vlasnik aristokratske članske iskaznice. Više mu nije moguće ni suditi (vidi slučaj Trumpa). Počeo je izvan zakona i završit će izvan zakona, ali zato s milijunima na računu. Zakon je za kukavice, gorko tvrdi dramatičar. Još je neugodnije Brechtovo pitanje ima li pravo gladna osoba pregaziti sve moralne granice da dođe do svojega kruha? Ili se treba skrušeno sklupčati i krepati od gladi? I što ako gladna osoba nastavlja prelaziti granice zakona i onda kad je već dobrano sita? Gdje je kraj pohlepi, kraj kapitalizmu? Završno oslobođenje kriminalca u »Prosjačkoj operi« nije himna ljudskoj slobodi, već elegija o smrti pravosuđa. Danas je logika komercijalnog profita već došla glave i suvremenim medijima i svim građanskim institucijama naših društava. Brecht inzistira na tome da kriminal profita nema ograničenja i da to nije »zakon jačega«, nego dublje bezakonje kojemu ne smijemo podleći.

Važnost glazbenog okvira

»Prosjačka opera«, dakle, nije Brechtov »mjuzikl«, još manje Brechtov komercijalni naslov (premda jest njegova najigranija drama). Umjesto toga, pred nama je ironična, kabaretska, gorko-prozivalačka uporaba muzike, najjasnije usmjerena na trganje klišeja o oportunističkim brakovima, o dresuri kćeri, mafiji kao sustavu u kojem unatoč svim deklaracijama o vječnoj vjernosti svako malo jedan kriminalac izdaje drugoga. Za jazz-muziciranje prema songovima Kurta Weilla i pjevanje uživo na sceni Kazališta Ulysses zadužen je glazbenik, aranžer i dirigent šestočlanog orkestra, Karlo Hubak, spretno prateći dvoipolsatnu predstavu diskretnim jazz preludiranjem i samo u jednom slučaju stupajući u polemički odnos s glazbenim stilovima recentne epohe: kroz Lucyinu pjesmu o mišomoru, izvedenu u maniri glam-rocka. Bilo bi sjajno da se odvažio za više ovakvih eksperimenata (navedimo imena glazbenika na sceni: Jurica Bajević, Jakov Gojmerac, Martina Jambrišak, Filip Lusavec, Sven Matijević, Filip Mlinarić).

U mom shvaćanju jazza, to nije nostalgična muzejska forma s početka dvadesetog stoljeća. Jazz stalno asimilira i transformira sve glazbene stilove. A što se tiče suvremenog cabareta, stvarno je ljestvica eksperimenta podignuta mnogo više od evokacije minulih epoha: kulise konvencija cijepaju se bučno i namjerno, također ne dopuštajući nikakvu sentimentalnost prema prošlosti. No ono što Hubak definitivno postiže svojim pristupom Brechtu i njegovu kompozitoru Kurtu Weillu tamna je ozbiljnost i neka odmjerena svečanost koja nadasve pogoduje izvedbi, kao što joj pogoduju i suknje za sve članove glazbenog benda (kostimografkinja: Bjanka Adžić Ursulov) i koreografski pristanak Staše Zurovca da digne glumačku gestu na ekspresionističku apelativnost. Scenograf, Deni Šesnić, izvrsno koristi stare vojne sanduke kao pomičnu scenografiju svih scena, a treba ga spomenuti i kao oblikovatelja dramatično kontrastnih promjena svjetla.

Žene koje omogućuju muški egoizam

Redateljica Lenka Udovički poštovala je temeljni uzus Brechtova teatra, prema kojemu su društvena pravila povijesna, prilagodljiva novim morskim psima u akvariju, uvježbana, promjenjiva i histrionski licemjerna. U njima nema ničeg »prirodnog«. Jednako tako, ako su muškarci dvadesetak stoljeća (od antike do renesanse) igrali žene, zašto žene ne bi mogle jednako tako točno i kritično igrati muškarce? I zbilja ih odlično igraju: Barbara Nola kao Gospodin Peachum podsjeća na okrutnu toplinu Jacka Nicholsona; na anime-Joker divu biznisa prosjačenja. Njegov/njezin cerek prati jedino logiku uspješne transakcije, a grabežljive geste (posebno vrlo ekspresivne, prijeteći podignute ruke) otkrivaju pravi sastav čovjeka u elegantnom svijetlom odijelu. Konačno prava uloga za kapacitet ove glumice. I upravitelj policije u izvedbi glumice Tare Rosandić jednako je tako tek »princip« zakopčanog odijela ispod kojega nema ničega osim korupcije. Najniži rang kriminala i njegov prostodušni primitivizam donose na scenu Anica Kontić, Ana Kvrgić i Mada Peršić.

No Brecht je napisao i nekoliko okrutno zanimljivih ženskih uloga, trostruko zainteresiranih za kralja promiskuiteta, Mackie Noža (s preljubima je i sam autor bio u vrlo liberalnom odnosu). Prostitutka Jenny kojoj je Mackie nekoć bio i partner i svodnik dolazi na scenu u izvedbi Bojane Gregorić Vejzović mrko i dostojanstveno, kolebajući se oko osvete svom zavodniku. Glumica se svako malo i nasmije svojoj lakovjernosti, ali taj je smijeh nadasve žalostan. Lana Meniga je žestoka i gnjevna Lucy; njegova itakako pogođena »pikantna« draga za zajedničko divljanje. A glavnu ulogu najsvježije Mackiejeve ljubovce Polly Peachum igra fantastična Nika Ivančić. U izvedbi koju sam gledala, Ivančić je ozlijedila zglob i cijelu je predstavu igrala sa štapom za pomoć pri hodanju. Za pohvaliti je i kako su joj izašli u susret kolege glumci, noseći je kamo je trebalo. No Ivančić je upravo tim dodatkom invalidskog štapa dodala genijalnu novu dimenziju ulogama svojih scenskih roditelja, lažnih prodavača ortopedskih pomagala za prosjake: trgovcima lažnim invaliditetom nadopisala je karmu šepave kćeri. Osim toga, Ivančić je isto onoliko pribrana, koliko i neobuzdana Polly, koja se ni od koga ne dopušta kontrolirati ni upotrijebiti. Ona naređuje, vodi igru, prozire, upravlja, otkriva manipulacije. Za nju je Mackie način da pobjegne iz eksploatatorskog roditeljskog doma, ali Mackie se također pokazuje i kao njezin osobni izdajnik, zbog čega će umalo i nastradati. S Nikom Ivančić svakako možemo govoriti o feminističkom čitanju Brechtova komada, odnosno pomaku od »Mackiejeve cure« prema »Mackiejevoj nemezi«.

Apsolutni humorni trijumf na sceni postigla je glumica Dijana Vidušin kao gospođa Peachum koja se zamata u tepih, gađa perom knjigovodstvene dokumente, rastura bubnjeve na vijest da se Polly udala protiv njezine/majčine volje i parodira Rikarda III. replikom: »Kraljevstvo za konja…k.« Vidušin je i dobra pjevačica i komičarka svjetskog ranga, odnosno njezina komedija je uistinu onoliko slojevita i kritična, koliko je to inače tragička izvedba. Mackieja igra Deni Sanković, pasionirani glumac riječkog teatra, s time da se njegova uloga premalo odmiče od jednostavnog glamura uličnog pjetlića (dramaturginja: Željka Udovičić Pleština). Recimo, današnji korelativ Mackieja bio bi trgovac drogom i hipster u istoj osobi, koji smatra da je »iznad« i poreza i zakona, ali zato u središtu noćnog života. U drugom dijelu predstave koju igra iza gumenih rešetaka zatvora (odlično scenografsko rješenje Denija Šesnića), Sanković kvalitetom izvedbe dostiže kolegice Vidušin, Nolu i Ivančić, jer se u prvom dijelu predstave previše fokusirao na plitak sloj starinskog kicoškog bravada. Prema kraju predstave ljušti svoj lik od pompoznosti i konačno mu daje stvarne crte lica. Znakovito je da sve ženske role u »Operi« dižu Mackieja na pijedestal, ali onda ga jednako tako svojeručno odnose i na gubilište. Vrlo je jasno pokazano tko su socijalni veziri u sjeni; tko štiti leđa kriminalu; tko huška svoje sinove u ratove i tko proizvodi psihozu patriotizma: žene, majke, kraljice. I one snose odgovornost za nasilje patrijarhata.

Predstava koja rasanjuje

Prostor brijunske Tvrđave Minor idealno pogoduje brehtijanskim efektima očuđenja: smokva koja raste u lijevom uglu pozornice, polusrušeno austrougarsko vojno zdanje kao poprište događaja, pokoji miš koji protrčava u pauzi predstave, tutnjava noćnog kluba u daljini, dozivanja ćukova… Sve su to male budilice za gledatelje, pozivi da se ne zanesemo, ne nasjednemo na glazbenost i intrigu Brechtova komada, odnosno budemo svjesni da svijet stalno komada našu pozornost i da u tim trzajima ima i osobitih uvida. Predstava bi ujesen trebala zaigrati i u »Gavelli«, ali bojim se male crne kutije kao njezina novog udomitelja. Lenka Udovički nije slučajno izabrala otok za igranje i Shakespearea i Brechta, kao pisaca koji ne vjeruju u zatvorene granice simboličkih i stvarnih prostora. Njezine najbolje predstave, u koje ubrajam i najnoviju »Prosjačku operu«, vibrantne su posvete prožimanju socijalnih svjetova, jednako kao i kritike bilo kakvog emocionalnog, socijalnog ili političkog ukopavanja u sitnu ljudsku rigidnost. Udovički je i jedino domaće redateljsko ime koje se već dvadeset i kusur godina usuđuje sustavno baviti Brechtom i Shakespeareom – i to ne zato jer je to neki lektirni naslov, nego zato što profesionalno, kao pasionirani kazališni čovjek, vjeruje u istinitost njihova rukopisa. To redateljsko povjerenje u etički iznimno kompleksne dramatičare također se osjeti na sceni.

Dinamičnost gotovo trosatne izvedbe nikada ne pada, na kraju nas u ponoćnom terminu ostavljajući posve budnima. A vrijednost ovog teatra na brijunskom otočju je i u njegovoj pristupačnosti. Brechta tako ne gleda samo krema ljevice, nego i veoma široko gledateljstvo, koje na predstave stiže iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, ali na izvedbi kojoj sam prisustvovala bilo je gledatelja i iz Austrije i Španjolske, koji su pratili engleski titl, komentirajući u pauzi kako ih repertoar Kazališta Ulysses do sad nije razočarao. Pokazuje se da kazalište koje poštuje svoju publiku doista može i nositi zahtjevan umjetnički program. Brechtove poruke, naime, nisu ni utješne ni lake. Donose sa sobom bič samopropitivanja. Koliko još kriminalaca treba pustiti da nas impresioniraju lažnim obećanjima? Koliko još dugo treba skrušeno trpjeti kapitalističko svežderstvo da guta sve oko sebe? Moramo li zbilja varirati samo između profesionalnih i neprofesionalnih prosjaka – ili se možemo suprotstaviti korupciji u vlastitu okolišu? Brecht nikada nije didaktičan. Ali pitanja koja postavlja daleko su prodornija od bilo kakve pouke. Ovo je drama novca i drama o novcu, što se vidi i u njezinu alternativnom naslovu, »Opera za tri groša«. Zato predstava i završava songom o bijedi koja neće prestati dok se novac pravednije ne raspodijeli. Ali jesmo li za to – kao vrsta – sposobni? Ili će i oni najsitiji, kao i oni najgladniji, podjednako umrijeti od stalno sve veće gladi za novcem? Je li bogat onaj tko ima dovoljno? Gledajte Brechta, nađite svoje odgovore.