Balet »Labuđe jezero« okupio je ansambl od četrdesetak izvođača – dvadeset i šest plesača i šesnaest glumaca, uz kreativne ideje autorskog tima i uz pratnju orkestra Opere riječkog Kazališta. Koreograf i redatelj je Staša Zurovac, dirigent Matija Fortuna, scenograf Dalibor Laginja, kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, a oblikovatelj svjetla Deni Šesnić.

Ne treba stvarati iluzije

 Kakva je sad situacija u riječkom Baletu?

– Pamtim prijašnje vrijeme koje je bilo takvo i takvo, a sada je potpuno drugačije. Međutim, to je sve dio prirodnih mjena u nekom kolektivu, dio sazrijevanja. Autor sam koji stvara kazališni čin prema ljudima u postojećoj, sadašnjoj situaciji, odnosno koji taj živi organizam shvaća kao kreativno tijelo trenutka. Da bih se izrazio na pozitivan i zdrav način, moram uzeti u obzir trenutačne individualne mogućnosti cijelog ansambla i poštivati ih. U suprotnom bih sebi i drugima stvarao iluzije i radio iz nečega što zapravo nije realno.

U tom smislu, s umjetnicima koje sam zatekao u sadašnjem trenutku ili situaciji riječkog Baleta, kako kažete, meni je sve savršeno. Ne mogu reći da je lošije ili bolje u odnosu na prije. Drugačije jest, a je li bolje ili lošije nije relevantno za naš zadatak.

Jedino je moja svjesna namjera bila da u cijeli projekt uključim studente s kojima radim na Studiju glume i medija u Rijeci. S njima sam se prvi put susreo na Brijunima u radu na divnoj predstavi Kazališta Ulysses, Shakespeare ljetne noći – varijacije. Oduševila me ta fantastična generacija čiji su mentori Lenka Udovički i Rade Šerbedžija. Riječ je o vrlo koherentnom kolektivu, koji krase ljubav, talent, radišnost i koji na lijep način ruše neke granice u kazalištu.

Bila mi je namjera stvoriti hibrid različitih energija, odnosno stvoriti jezik ili rukopis predstave za ovaj autentični kazališni trenutak. Uvidio sam da postoji mogućnost da se ansambl oplemeni s drugim ansamblom, obostrano, to se zaista ostvaruje i čini me izuzetno sretnim jer smatram da je u umjetnosti međusobno povezivanje s drugim umjetnicima izuzetno važno i oplemenjujuće.

Intrepretacija je stvar umjetničke slobode

 Kad je riječki HNK najavio da će u ovoj sezoni postaviti “Labuđe jezero”, djelo baletnog »željeznog repertoara«, pojavila se određena skepsa ili predrasuda je li s malobrojnim riječkim baletnim ansamblom uopće moguće postaviti ovaj balet.

– Takvo je razmišljanje logično. Kad kažete »Labuđe jezero«, prvo na što pomislite je klasični balet. Na neki način, to je ipak balet nad baletima i ljudi koji i ne poznaju baletnu umjetnost odmah imaju poveznicu i mogu pojmiti što je to. Zato nije riječ o predrasudi, nego o nečemu što je u kolektivnoj društvenoj svijesti i pamćenju stvorila tradicija i povijest tog velikog djela. Budući da sam, kao što bi I većina ljudi, ovaj balet zamislio u izvedbi četrdesetak izvođača, a riječki baletni ansambl nema takve mogućnosti ni kapacitet, nije čudno da se ljudi pitaju kako će se to realizirati. Ovo udruživanje tu zamisao da u tom smislu »Labuđe jezero« bude »Labuđe jezero« čini neupitnom.

 Kad neko kazalište najavi određeni naslov, publika prije svega želi vidjeti tu priču i to joj se ne smije uskratiti. Kad biste prodali karte na ime »Labuđeg jezera« a ponudili nešto drugo, to bi bila prijevara i to se ne smije dogoditi. U pitanju je etika odnosa prema povijesti tog baleta koji se već tolike godine održao na globalnom nivou. Toj vječnosti ne smijemo oduzimati život, nego se treba prikloniti tom tijeku i napraviti ono što to djelo jest u svom libretu, značenju, a samim time i prema danas.

Interpretacija je nešto sasvim drugo. Tu je riječ o umjetničkoj slobodi, koja dopušta da se čovjek može i poigrati. Upravo zato što je prošlo toliko godina od prvog uprizorenja, odnosno zato što postoje već poznata opća mjesta, bez straha im se može dodati faktor iznenađenja. »Labuđe jezero« prije svega je glazba, jer u najavi kao autor piše Petar Iljič Čajkovski. Siguran sam da je u »Labuđe jezero« utkano puno životnog trenutka samog Čajkovskog, jer umjetničko djelo je nužno odraz čovjeka koji ga stvara u nekom trenutku vremena I društva. I makar se mi u predstavi direktno ne bavimo njegovim biografskim trenucima, činjenica sadašnjosti u kojoj je stvarao tu glazbu zaslužuje da joj se prvo pokloniš i tek onda eventualno kažeš nešto svoje.

Sudjeluju i glumci

 Angažirali ste i glumce. Kakvi su njihovi zadaci?

– Kad se u baletnoj predstavi angažiraju glumci, moglo bi se pomisliti da će to biti nešto između glume i plesa. Međutim, nisam autor koji radi takve podjele. Umjetnik sam kojeg je prije svega iznjedrila baletna umjetnost.

Onda sam se počeo baviti koreografijom, pa sam se dotaknuo i dramskog teatra, opernog, pjevačkog… Želim reći da sve izvedbene forme kazališta s kojima sam se u svom djelovanju susreo kompatibilno titraju unutar moje mašte. To je moja prava umjetnička sadašnjost i ono čime se zaista bavim.

Iskustva koja imam od prije uvijek nastojim kao gotova prenijeti iz ansambla u ansambl, iz kolektiva u kolektiv, nastojeći brže i lakše prenijeti nešto na čemu smo, recimo, radili mjesec dana i došli do toga nakon puno rada. Uvijek mi je bilo besmisleno da ako se dotaknem slične tematike ili problematike da s nekim drugim ansamblom prolazim isti proces kad već postoji rješenje.

Rješenje ili imperativ uspjeha neke ideje postaje neopterećujuć za kreaciju ako znate put i način kako doći do njega. Putem prenošenja iskustva napreduje se puno brže, lakše se radi i sve je puno duhovitije. U baletnoj ili plesnoj umjetnosti postoji neka druga vrsta kodeksa ponašanja koji je kod glumaca drugačiji. Spojiti to, a da funkcionira, lijepa je misija. Ljudi u tom kontaktu jedni druge oplemene i shvate da nešto mogu učiniti na drugačiji način. Shvate ili osjete da nisu sami, čak ni kad tako rade.

Slobodan umjetnik u Hrvatskoj

 Trenutačno imate status slobodnog umjetnika. Što to za vas znači?

– Status slobodnog umjetnika je prije svega paradoks. Biti slobodan i biti umjetnik trebao bi biti neki ekvivalent. Društvo ti po zasluzi dodijeli status slobodnog umjetnika, no što to znači? Slobodan od čega? Od sistema? Kojeg sistema? Koji nije slobodan?

Znači li to da do sada nisi bio slobodan, pa si sada postao slobodan? Smiješ zaraditi toliko i toliko godišnje, a ako zaradiš više od toga više nisi slobodan umjetnik i strpaju te u drugi sustav oporezivanja ili brige za sebe i državu.

Zna se što znači biti slobodan umjetnik u Hrvatskoj. To znači ako radiš – živiš, a ako ne radiš ideš u zatvor. Ne platiš li račune, kredit, alimentaciju ili parking koji nisi produžio, ta ista država – koja je u suprotnom, kao, veliča tvoje znanje i vještinu – strpa te u zatvor.

Treba prije svega biti zdrav, normalan i skroman, jer kako se kaže, nije bogat onaj koji puno ima, već onaj kome malo treba. Zato volim kazalište, jer ono istovremeno prokazuje i dokazuje čovjeka i u tome je njegova ljepota i posebnost. Treba doprijeti do te posebnosti kod svakog izvođača, jer onda je kazalište lijepo, iskreno i svemoguće, čak i za “slobodnog umjetnika”.