ZAGREB – Ni u bolja vremena hrvatskim književnim društvima nisu cvale ruže, a onako kako je devastirajuće na sve djelovao k-virus, tako je djelovao i na ta društva, čija je vidljivost još i manja no što je bila. Tu i tamo neka nagrada, pokoje priopćenje, knjiga… Srezani i tako tanki budžeti prvi su i najvidljiviji razlog zašto je to tako, a borba za preživljavanje osnovna je karakteristika svega što se kulturom u ova vremena bavi, a da nije institucionalno zaštićeno, pa što bi onda drukčije bilo i u svijetu književnosti. No, kad je o piscima riječ, a dobro to znaju i društva koja su malo po tom pitanju i dosad uspjela napraviti, gložući se međusobno za mrvice sa stola koje ostanu nakon što veliki igrači poberu vrhnje, takve institucionalne zaštite nema ni u naznakama. Jer pisanje je u Hrvatskoj hobi, a pisac ima da je zadovoljan ako mu je tkogod voljan objaviti knjigu. Honorar? Ne pitaj, dobit ćeš ako ostane nakon što se plati lektura, dizajn ovitka, prijelom, tisak…
E, pa u takvoj konstelaciji, u kojoj pišu samo pravi pisci, fanatici i skribomani, a objavljuju se samo one knjige i publikacije koje se mogu odmah prodati ili nekako plasirati (pa makar i samo knjižnicama), ima jedna priča koja odolijeva svim burama i proizvodi gotovo netaknutu izvrsnost. Dakako, krajnje nekomercijalnu. Priča je to oko časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca, glavnog urednika Ervina Jahića. Kažemo priča, zato što je uz sam časopis jednako važna i Biblioteka Poezije, koja ustrajno ide uz časopis.

Oveći temat

I dok je biblioteka imala svojih oscilacija, uspona i padova, pri čemu je uz neprijeporno važne knjige ponekad objavila i prilično slaba oknjiženja, očito »odrađivanje« inicijativa koje imaju više veze s izvanknjiževnim no književnim razlozima (a što je i za očekivati u kontekstu političkih odnosa u jednom tijelu kao što je društvo, gdje se stalno odmjeravaju odnosi moći, klanovski ili pojedinačni interesi), časopis je držao najvišu ljestvicu kakvoće. Novi njegov svezak, broj 3. i 4. za prosinac 2020., u šesnaestoj godini izlaženja, to uvelike potvrđuje.

Časopis inače konstantno, u pravom omjeru konzervativnosti i inovativnosti, gradi svoj identitet, s jedne strane petrificiranim rubrikama koje mirišu na dobrodošlu dosljednost, a s druge ispravnim reagiranjem na pojedine aktualnosti i događaje. Važan takav događaj, nažalost nesretan u svom nenadoknadivom gubitku, bila je smrt Tonka Maroevića, najpristojnijeg i najblažeg od svih doajena naše intelektualnosti, uvijek zapitanog o svojim dosezima i mogućnostima, a nevjerojatno posvećenog izgradnji i njegovanju vlastita sustava vrijednosti, koji nikada nije promovirao kao apsolutan ili nedajbože jedini vjerodostojan. Važan takav događaj zaslužio je, dakako, i oveći temat, pa u novom broju Poezije, osim izbora iz nove pjesničke produkcije, impostiranja našega pjesništva u sinkroniji i dijakroniji, kritičkih osvrta i drugih uobičajenih priloga, čitamo i mnoštvo tekstova u rubrici »Naš Tonko«.

Uvodno je postavljen intervju koji je s doajenom vodio Andrija Tunjić i koji zorno prikazuje njegovu pomirljivost i tu poslovičnu zapitanost o vlastitim uvidima, iako su pitanja na koja ponekad mora odgovarati na granici, pa i preko dobra ukusa. No (i) to je bio Tonko Maroević, spona između disparatnih skupova, ponekad i svjetova, pomirljiva eruditska dobričina.

Sead Muhamedagić piše formalno gotovo besprijekoran sonet Tonku u čast (a znamo koliko je sonet Maroeviću bio važan), jampski intonirana jedanaesterca s dosljednom cezurom iza petog sloga, koji i sadržajno prati postavke o sklapanju soneta, s finim malim obratom na kraju, u kojem subjekt zaziva odbacivanje stege te fino poantira: »Tko čežnju goji, izgara u sjeni.«

Pod naslovom »Nekrolog u vječnom prezentu«, Boris A. Novak o Tonku piše, kako to i naslov ukazuje: u prezentu, u nemogućnosti da o Tonkovu »iskričavom duhu i duhovitosti, (…) vječnom osmijehu i smijehu« piše u prošlom vremenu. Sibila Petlevski, pak, s Tonkom gaji dugogodišnji prijateljski odnos, omeđen gotovo cijelim njenim životom. Naime njeno je prijateljstvo s Maroevićem »naslijeđeno« (kako ga ona naziva), jer započinje još u njenu ranom djetinjstvu, dok se on družio s njenim roditeljima, a ona od njega dobivala knjige i čokolade, kao nagrade za ispale mliječne zube. Ne treba ni spominjati da su to bile knjige poezije, koje su vjerojatno snažno trasirale i njene pjesničke putove.

Pjesnik-čitatelj

Josip Krajač piše o poslaničkim momentima Maroevićeva sonetna pjesmopisanja, a Miroslav Kirin kreativno dnevnički bilježi Tonkovo demijurško sedmodnevlje, ne slučajno konačno upućeno povratku u jezik. Ovaj tekst ilustrira crtež još jednog, uvijek prerano, otišloga velikana ovoprostornosti – Alema Ćurina – začuđujuće realističan u kontekstu Ćurinova stvaralaštva, no ne manje ingeniozan. I inače je cijeli temat opremljen brojnim fotografijama, a na mnogima se Tonko, u raznim razdobljima svoga života, široko ili vragolasto smije. Tu su i hvarska prisjećanja Sanje Roić, pa odlična analiza Maroevićeva prijevoda kultnih »Stilskih vježbi«, teksta koji je kao predstava ušao i u Guinessovu knjigu rekorda, iz pera Vande Mikšić, dok Diana Burazer na fonu privatnog prisjećanja na druženja s Tonkom piše i o nakladničkoj kući Fidipid, nje i njena supruga, u kojoj je Tonko uredio 40-ak knjiga.

Branko Maleš piše o Maroevićevu pjesnikovanju, odnosno o posebnoj njegovoj impostaciji pjesnika-čitatelja, dok Krešimir Bagić piše o »Kazalu«, posljednjoj Maroevićevoj zbirci pjesama. Davor Šalat zanimljivim uvidima piše prikaz knjige »Skladište mješte sklada«, kako je sam Maroević rekao uskladištenom četrdesetogodišnjem književnokritičarskom i esejističkom njegovu radu. Pritom utvrđuje da je Maroevića uobičajeno propitivanje vlastite književnokritičke metode, što ga je priječilo da bude »siguran« u svoje sudove, dovelo do povećane podatnosti te mu omogućilo dulje praćenje i novih pojava u pjesništvu, za razliku od nekih drugih, petrificiranih u vlastitim stavovima i metodama, koji nisu mogli sagledati kompleksnost pjesničkih mijena. Na taj način je Maroević zapravo stvarao kanon naših pjesnika i kao malo tko u hrvatskoj književnosti pridonio razumijevanju tendencija unutar naše pjesničke prakse.

Prijatelj i učitelj

Igor Zidić prisjeća se raznih poslovnih i privatnih druženja s Maroevićem, odnosno Tonkom, jer on je za njega uvijek bio Tonko, bez dodataka, a opsežan tekst, u više dijelova, od in memoriama do analize Tonkova pisanja na svim razinama, pa i uz polemičke tonove o pitanjima odsuća dijalektalne poezije u Maroevićevim »Svjetlacima«, uz prisjećanje na prijatelja i učitelja, piše Siniša Vuković.

Ozbiljnu posvetu Tonku Maroeviću, kako i priliči pjesniku: u stihu, na kraju piše Ervin Jahić, koji je svjestan, kao što to kao glavni urednik Poezije ističe u uvodniku, da nakon smrti Tonka više doista ništa neće biti isto. No i ne treba biti. Dijalog je to nazvan dvoručno-četveroručnim, a uključuje Maroevićeve stihovane »Veronske elegije«, i odgovor, Jahićeve dvostihe bez rima, no kojih ipak ima, i koji u sebi svačeg nose, poput subjektova iskaza da se nema s kime više našutjeti, ili pak zazivanja uskličnika dok stižu samo upitnici, da bi se onda i od uskličnika odustalo u smiraju pjesme (ili života), koja završava stošićevski, čovjekom punim kao šipak, »ipak/ipak.«