ZAGREB – »Razmišljati u pravilu znači odvažiti se na vještičin let«, zapisao je francuski filozof Felix Guattari. I zbilja, autorski tim pod vodstvom Filipa Šovagovića pita nas kako to da je govoriti svojim jezikom, misliti svojom glavom i postavljati originalna pitanja u tolikim političkim režimima uvijek neka vrsta prijetnje?

I kako to da su baš vješte žene, one koje su u rukama imale zanat, zanos ili iscjeliteljsko znanje, a nazivali su ih dugo i vješticama, uvijek u letu, u bijegu, u skrivanju od progonitelja? Predstava »Spaljena« počinje iz ničijeg međuprostora, iz kazališnog predsoblja, atrija »Gavelle«, a onda i od metle, ali ne vještičje. To je samo alat pospremanja nekog bajkovitog čistača u izvedbi Svena Medvešeka, prvenstveno sklonog igri, pjevušenju i razgovoru sa sobom na nekom živahnom jeziku mašte.

Letjeti uvijek prema kazalištu

Malo-pomalo, Medvešekov »priziv igre« doziva na pozornicu trojac vještica u izvedbi Dijane Vidušin, Anje Đurinović i Jelene Miholjević, a tekst koji izgovaraju također pripada i poetskom opusu Jelene Miholjević. Pjesnikinja se prisjeća kako je lukavo Marija Terezija spasila Zagrepčanke od progona, odredivši da im se obavezno mora suditi u Beču, a kako je put do austrougarske prijestolnice bio skup i opasan, mnoge su žene i djevojke ostale žive samo zato što se njihovim progoniteljima nije dalo trošiti novac na komplicirano putovanje i sudske troškove. Prema predajama, vještice su se voljele pretvarati u muhe, zasigurno u mašti svojih neprijatelja leteći uokolo preslobodno ili »kao muhe bez glave«, pa tako i »Gavellinom« pozornicom zuje zamišljeni insekti, a glumice ih nekada samo napeto osluškuju, katkad im se pridružuju u brzom nestanku, a nerijetko ih i proganjaju s ogromnim muhomlatima u rukama. Ponekad ih samo zgrabe vrhovima prstiju i prožvaču, kao da su u pitanju bombončići. Fenomenalna vrlina ove predstave je što ne nudi logična uputstva za gledateljsku uporabu. Sva je u čarobnom ritualu, nagovještaju i poetskom detalju.

Foto Jasenko Rasol

Pozvani smo na vještičji sat čiji je počasni gost Orson Welles, još jedan glumački i redateljski vještac, koji je svoj eksperimentalni film »Proces« (prema Kafkinu romanu) snimao upravo u Zagrebu. Tako se otvara još jedna tema predstave: nebo nad Zagrebom i tko je sve pod njime bio proganjan, a tko je letio dovoljno prkosno da svoje utočište nađe u kazalištu. Procesi su se vodili nad svim buntovnicima, tako da nije čudno da se tema vještičje apartnosti i njihovih progona spaja s »Procesom« Wellesa i Kafke. Kako smo prvu fazu ove predstave mogli pogledati prije pola godine u zagrebačkoj Zvjezdarnici, impresivno je koliko su je u međuvremenu i redatelj i glumački tim nadogradili, tako da na svojoj novoj adresi u »Gavelli« djeluje još neobuzdanije i provokativnije (kompozitor je i dalje Šimun Matišić, dok su vrlo uspješni autori scenografskih rješenja Nataša Kanceljak i Ivan Marušić Klif).

Pjevanje i drugi neslužbeni jezici

Posebnom montažom zvuka i filmske slike saznajemo tijekom predstave i da se Anthony Perkins u Wellesovu filmu gotovo zaplakanim glasom žali zato što ga svi uporno ovdje kod nas zovu »Miljenko«, što je stvarno po Perkinsovu mišljenju vrlo neugodno, jer njegov lik nije nikome o-miljen, a kamoli da se zove Miljen-ko! Općenito se predstava jako trudi oko svojeg čarobnog i zafrkantskog prostora, stvarajući ga i zvukovima i filmskim projekcijama i glumačkim metamorfozama, od kojih je jedna od najduhovitijih transformacija vještice u ladaricu, čije se lagano drmanje u narodnoj nošnji, s apsolutno ozbiljnim licem Jelene Miholjević, a zatim prodornim pjevanjem, doima kao složeni i fascinantni alkemijski postupak zavođenja i kroćenja čitave publike, ali i poglavito smetlarskog lika Svena Medvešeka. Možemo reći da u ovoj predstavi Miholjević čara i poezijom i glasom i pokretom, ali i da je našla ravnopravne saveznice u burlesknim klaunerijama Dijane Vidušin i Anje Đurinović, svako malo s dodatkom povećeg kukastog nosa, naočala i brkova, poznatog i kao »Groucho Marx« maska. Govoreći o nasilju, tu je i prizor ispitivanja učenice (Đurinović) temeljnih informacija o Kafkinu djelu, što učenica tako prestrašeno i veličanstveno šašavo promašuje, da se negdje moramo pitati je li progon učenika lektirom u međuvremenu stigao na mjesto suvremenih progona vještica. Posebna vještica je i glumica Martina Čvek. Ona donosi na scenu prkos i bol progonjenih, tamnu stranu vještičje sudbine, dok je trojac Miholjević-Vidušin-Đurinović vedar, drzak i progoniteljima neuhvatljiv.

Politika slobode

»Ne nasjedaj i nikad ne reci da je ovo bio san«, zapisuje Jelena Miholjević na papirima postavljenima u stražnji dio izvedbenog atrija. Predstava se bori za vještice čistom lucidnošću, bez i natruhe didaktičnosti. Ona je posveta kazališnom poslu stvaranja slika i osjećaja ni iz čega, iz glumačkog umijeća, iz Prosperova čarobnog štapića, a trenutno je i najšarmatniji kazališni događaj koji možete doživjeti pod kazališnim svodom naše metropole. Od prvog do posljednjeg trenutka jednosatne izvedbe, »Spaljena« je sve ono što se ni u kojoj varijanti nije dalo obuzdati paležima i inkvizitorskim maljevima: čisti kazališni zanos. Ali postoji i politička dimenzija ove izvedbe. Kako nas podsjeća sociologinja i feministička teoretičarka Silvia Federici, upravo su progoni vještica primjer državnog i vjerskog nasilja koje je krajem srednjovjekovlja i početkom renesanse istovremeno udarilo i na žene i na Židove i na novoosvojene europske kolonije, ukidajući ideju zajedničkog dobra i nomadskih sloboda te pretvarajući i prirodni okoliš i žene i robove u »vlasništvo« namijenjeno trgovini i kapitalističkom profitu. Otvaranje pitanja vještica stoga je istovremeno i vraćanje na ekonomiju ženske slobode, što ekipa pod vodstvom Filipa Šovagovića realizira vrlo ozbiljno i posvećeno, s mnogo histrionskog užitka i etičkog poštovanja prema »nezarobivosti« pjesničkih nebesa.