Iako se zastori zagrebačkih kazališnih scena, kako se ljetni mjeseci bliže, sve više spuštaju, pred Satiričkim kazalištem Kerempuh tek dolaze, za njih, ali i zagrebačku publiku, najvažniji dani u godini, a to su Dani satire Fadila Hadžića koji se ove godine održavaju od 6. do 21. lipnja. Idealan je to povod za razgovor sa Sonjom Kovačić, ravnateljicom jedinog nacionalnog kazališta sa satiričkim predznakom koju smo, kako i priliči, za početak upitali kako je, a onda i zamolili da nam napravi presjek svoje prve kazališne sezone na čelu Kerempuha.

– Kad me već pitate kako sam, zbog predivnog Kerempuhovog tima i svih djelatnika s kojima svakodnevno radim, sa zadovoljstvom mogu reći da sam, zapravo, odlično. A što se tiče moje prve sezone, s obzirom na situaciju u kulturi, mogu reći da je protekla vrlo dobro. Publika se vratila u kazalište, a to je najvažnije od svega. Imali smo premijeru ruskog klasika Bulgakova, praizvedbu domaćeg dramskog teksta Borne Vujčića, koprodukciju s Gavellom »Kralja Ubua« te izveli kultnu komediju Branislava Nušića »Ožalošćena porodica«. Prvi put su u Kerempuhu radili Aleksandar Švabić, Tamara Damjanović i Ivan Plazibat, a vlastitim unutarnjim snagama postavili smo Ayckbourna gdje je naš glumac Filip Detelić debitirao kao redatelj. Dakle, gledano unatrag, iza nas je uspješna sezona. Naravno, uvijek moramo težiti boljem, dubljem ili uzbudljivijem, ako hoćete. Ključno je postavljati si uvijek veće ciljeve, što svakako i namjeravamo učiniti u sezonama koje dolaze.

TikTok profil

Prošloga ste ožujka zasjeli na čelo našeg jedinog satiričkog kazališta i kazali kako vam je, između ostalog, cilj privući i više mlade, studentske publike. Jeste li u tom naumu uspjeli, što kažu brojke?

– Kontinuirano komuniciramo s brojnim studentskim udrugama i fakultetima, tamo se i oglašavamo. Broj je svakako porastao, s obzirom na popust koji nudimo studentskoj populaciji, ali i dalje smatram da oni općenito puno premalo idu u kazalište. Trajno privlačiti publiku mlađe dobi, to nam je misija i nešto čemu dugotrajno težimo.

Primjetno je koliko ste se aktivirali na polju promocije – sudjelovanje u gradskim manifestacijama, a još više na društvenim mrežama gdje sadržaja doista ne manjka. Koliko je, za kazalište, važna dobra propaganda?

– Istina, točno je – pojačali smo promociju, kao što ste rekli, na gradskim manifestacijama, kao i na društvenim mrežama. Prije nekoliko mjeseci otvorili smo i TikTok profil jer je to mreža s kojom ćemo, nadamo se, privući mladu populaciju u kazalište. Propaganda i vidljivost, pogotovo na društvenim mrežama, danas su vrlo važni jer ljudi moraju za početak dobiti informaciju o repertoaru i predstavama. Htjela bih napomenuti da sav sadržaj na društvenim mrežama osmišljavamo zajednički unutar kazališta, a posebno bih htjela istaknuti entuzijazam i domišljatost naših cura u marketingu. One na dnevnoj bazi smišljaju i proizvode nove i raznolike sadržaje, uza sav svoj tekući posao kojeg ionako ima napretek. U posljednjih godinu dana dogodio se veliki skok pratitelja na društvenim mrežama i pojačala se interakcija s publikom, što nas uistinu jako veseli.

Kakvom ocjenjujete suradnju s Gradskim uredom za kulturu na čiji se račun upućuje mnogo kritika? Je li se situacija stabilizirala, odnosno je li kultura došla na red?

– Mi s pročelnicom, kao i cijelim uredom, profesionalno komuniciramo. Za sve treba vremena, a za rezultate u kulturi pogotovo. Htjela bih istaknuti da je odlična komunikacija između kazališnih kuća i svih ravnatelja međusobno u gradu. Dijelimo sudbinu, nekima je lakše, nekima teže, ali vjerujem da dolaze bolji dani i da ćemo graditi konstruktivan dijalog uz mnogo planova i još više realizacije. Isto tako, nisam od onih koji se vječno nešto žale, mislim da od toga nitko nema ništa, samo lošu energiju s kojom ja ne znam i ne želim raditi. Primarno sam producent po profesiji, razumijem financije i svu problematiku u kojoj se nalazimo. Treba imati strpljenja, dug je put do potpunog oporavka, ali kreativci su žilav svijet i zasigurno bilo kakvo odustajanje nije opcija. Čini mi se da kultura polako dolazi na red, ali su pomaci i dalje prespori i stvari se sporo rješavaju. Najveći su problem zapošljavanja prilikom odlaska u mirovinu. Pritom mislim na sve sektore, budući da se za svaki odlazak u mirovinu ili odlazak djelatnika iz bilo kojeg razloga, mora tražiti suglasnost gradonačelnika. A najveći je problem zapošljavanje mladih glumaca koji su budućnost našeg kazališta i nasušno nam trebaju. Puno mladih, talentiranih glumaca završava ili je završilo Akademiju i željela bih da imamo više mogućnosti zaposliti ih i dati im priliku da pokažu što znaju.

Rasprodane predstave

Koliko današnje doba, u koje se uvukla politička korektnost, pogoduje ili ne pogoduje satiri kao književnom, odnosno izvedbenom formatu? Satirička umjetnost često susreće kritike i kontroverze. Kako se nosite s tim izazovima i kako održavate slobodu izražavanja unutar kazališta?

– Satira je mjesto otpora u književnosti i na sceni, ona predstavlja pobunu i simbol je neslaganja s nametnutim, odnosno vladajućim. Satira je pogled na život, bez uljepšavanja i laganja, mogućnost suočavanja s našim manama i gledanje u njih slobodno, uz upaljeno svjetlo. Jer svi ih imamo. Smijeh je društveni korektiv, bilo da je satiričan, ironičan, oštar ili blag, on je uvijek u svojoj biti katarzičan i ljekovit. Čuva nas od totalitarizma i vlastite egomanije. U ovakvim trenucima povijesti satira je potrebnija nego ikad, kultura se mora ponovo postaviti na mjesto koje joj pripada, a to je centralno mjesto svakog zdravog društva. S druge strane, nikome ne donosi dobro do apsurda dovedena politička korektnost o kojoj upravo i govori naša predstava »Kralj Ubu«. A satira mora, ako želi preživjeti, ostati nekorektna. Korektna satira ne postoji. Vjerujem da je i u društvu to trend koji će, kao i svaki drugi, proći. Tome ne treba podleći, već težiti nekim dubljim i uzbudljivijim istinama.

Kerempuh ima mnogo gostovanja, sve više i putujete po Hrvatskoj, ali i inozemstvu. Kako publika u drugim dijelovima Hrvatske reagira na vaše predstave i zašto je važno izlaziti iz Zagreba?

– S ponosom možemo reći da je svaka Kerempuhova predstava na gostovanju rasprodana. Izuzetno je važno da predstave gostuju što više diljem Hrvatske i da predstave iz drugih gradova dolaze u Zagreb. Pohvalno je vidjeti kako se u Hrvatskoj obnavljaju centri za kulturu, čime se automatski poboljšavaju tehnički uvjeti te tako predstave puno više mogu i putovati. Važno je da gradovi koji nemaju vlastiti ansambl i kazalište, kao ni stalnu produkciju, mogu ugostiti predstave iz Zagreba, čime se stvara aktivna kreativna interakcija.

Scenu ste ove sezone iznajmili u više navrata za kazališne predstave, napose one iz Srbije – da spomenem samo »Scene iz bračnog života« ili »Lepa Brena Project«, a najavljeno je bilo i gostovanje BITEF-a s »Bilo jednom na Brijunima«. Jeste li gledali »Lepa Brena Project«? Kako vam se svidjela predstava i mislite li da je poražavajuće za domaći teatar da najveći interes izazivaju projekti koji u nazivniku imaju turbofolk zvijezdu?

– Dvoranu iznajmljujemo u situacijama kada je naša predstava na gostovanju i kada nemamo paralelnu predstavu koju možemo igrati na našoj pozornici. I u tim situacijama dvoranu iznajmljujemo za predstave ili koncerte. Što se predstave o Breni tiče, ona je nastala prema monolozima eminentnih srpskih spisatelja Olge Dimitrijević, Slobodana Obradovića, Maja Pelević, Tanje Šljivar, kao i eminentne hrvatske spisateljice i dramaturginje Vedrane Klepice. Glumačka postava je vrhunska, a predvođena je Jasnom Đuričić, koja je proglašena za najbolju europsku glumicu te je odnedavno članica Europske filmske akademije. Dakle, predstavu je radio jedan ozbiljan i profesionalan tim te interes za to sve ne doživljavam kao poražavajući. Gledam na to drukčije i sretna sam kad vidim da ljudi dolaze u kazalište. A to što je u nekom društvu na cijeni ili nije, koji je fenomen popularan, a koji ostaje skriven, to je mnogo veće od nas samih i osjećala bih se pretenciozno da se postavljam kao arbitar i pretpostavljam da se moja osobna hijerarhija vrijednosnog sustava baš mora poklapati s onom koja je u društvu dominantna ili se, ne daj bože, rugati temi o kojoj publika želi slušati.

Kako biste prokomentirali proteklu sezonu u Vidri, vašoj drugoj sceni?

– Na sceni Vidra predstave igra više od 20 nezavisnih kazališta. Protekla je sezona u Vidri bila izuzetno uspješna. Tražio se termin više. Gotovo sve predstave bile su potpuno rasprodane i scenu Vidra iz tog razloga treba čuvati.

Slavljenička godina

Slijede nam Dani satire – jedan od naših najvažnijih kazališnih festivala. Kako komentirate ovogodišnji program i što biste izdvojili?

– Smatram da je program iznimno kvalitetan te da ga definiraju, kako kaže izbornica, dramaturginja Željka Udovičić Pleština, suvremeni pisci i autorski projekti, dakle – suvremena riječ. Oblikovana trenutkom. Autori – pisci, glumci, redatelji, dramaturzi, autori glazbe, scenografi, kostimografi, koreografi – opremljeni talentom, humorom, pronicljivošću, različitim estetikama, produkcijskim mogućnostima, dokazuju ovim predstavama da što su vremena teža, udar je satire jači, žalac dublje ubada. Pozornicom će tako prošetati barbike, klaunovi, kraljevi i podanici, sitni i manje sitni kriminalci, marginalci, bogovi i ljudi, prostitutke i svetice, obespravljeni i oni koji su prava prigrabili, i mnogi drugi. Ukratko, ovogodišnje izdanje obilježit će suvremeno dramsko pismo, domaći i regionalni suvremeni pisci i autorski projekti te aktualne društvene teme. Meni je zbilja teško bilo što izdvojiti jer neke predstave nisam gledala. Između ostalog, sasvim sigurno je vrijednost festivala što je publici ovo jedinstvena prilika da pogleda inozemne predstave i one domaće nastale izvan Zagreba.

Što pripremate u idućoj kazališnoj sezoni?

– Planiramo bogatu i, vjerujemo, zanimljivu sezonu, ali za to najprije mora saznati ansambl te svi djelatnici kazališta, kao i kazališno vijeće, pa tek onda šira javnost. Ono što ipak možemo otkriti jest početak naše iduće kazališne sezone. Pripremamo veliku predstavu pod redateljskom palicom kazališnog maga Paola Magellija koji se nakon punih 15 godina vraća u kazalište Kerempuh. Ovdje postavlja svevremensku komediju Eduarda de Filippa »Subota, nedjelja i ponedjeljak« koja je izvođena diljem svijeta te dvaput adaptirana za film (1990. u režiji Line Wertmüller, a 2004. u onoj Paola Sorrentina). Najljepše je što ćemo sezonu otvoriti upravo tom, velikom ansambl predstavom, u kojoj igra čak 17 glumica i glumaca. Ostale redatelje i naslove objavit ćemo vrlo uskoro. Radi se o eminentnim kazališnim imenima od kojih dvoje prvi put ostvaruje suradnju s kazalištem Kerempuh.

Ako se ne varam, iduća godina vam je i obljetnička – 60 godina Kerempuha. Kako istu planirate proslaviti?

– Tako je, iduća je godina slavljenička. Slavit ćemo sa svakom našom premijerom i sa svakom punom dvoranom. A posebna rođendanska proslava organizirat će se za okrugli stoti.

Sklizak teren

Na vašoj sceni zaigrali su nedavno i studenti s predstavom »Posljednji Čehov u Hrvatskoj«, što je suradnja za pohvaliti.

– Kao što znate, bilo je već slučajeva da ispitne produkcije igraju u kazalištu. Teatar ITD, Gavella, ZKM, Vidra i Komedijin Cabaret club Kontesa već su dali priliku izvedbi ispitnih produkcija. Dakle, to nije novost, ali je postala uvriježena praksa, što je izuzetno važno za studente, da dobiju priliku igrati na pozornicama kazališta s jedne strane, i s druge strane da publika stekne uvid u mlade snage glumaca koji dolaze. Dora Ruždjak Podolski obratila mi se prošlog rujna s idejom da se u Kerempuhu odigra ispitna produkcija njezine klase, a tu sam ideju ja, naravno, objeručke prihvatila. Ispit je prošao fantastično, na obostrano zadovoljstvo Akademije i kazališta Kerempuh. Posljednja potvrda važnosti ovakve suradnje bila je publika. Odaziv je bio izvanredan i sve tri večeri studenti su ispraćeni ovacijama te ćemo suradnju ADU-a i Kerempuha svakako nastaviti.

Puno medijskih naslova, kada se saznalo da ćete biti na čelu Kerempuha, naglašavalo je da ste prva žena koja će obavljati tu dužnost. Jeste li se, kroz kazališnu karijeru, susretali sa seksizmom i diskriminacijom po toj osnovi?

– Ne mislim da je korisno razmišljati u takvim okvirima i ladicama, ali valjda je to neminovno, iako je riječ o skliskom terenu na kojem se, braneći se protiv jednog stereotipa vrlo lako mogu proizvesti tri druga. U Kerempuhu sam okružena ženama i općenito, što se žena tiče, trenutno ih je u hrvatskim kazalištima mnogo upravo na vodećim pozicijama i meni je čast biti u tako dobrom društvu. Osobno se nisam susretala sa seksizmima i diskriminacijom. Imala sam pozitivna iskustva i, na sreću, prošla bez trauma ili dubljih problema bilo koje vrste. Što se satire tiče, u njoj nitko ne bi smio biti pošteđen. Ona otvara perspektive, probija okvire i lomi razne ladice. U tome i jest zanimljivost naših uvida, kada nam se odjednom prošire vidici i nikada više ne gledamo stvari na isti način. Takvom pristupu treba trajno težiti, u svemu. Društvo u kojem je propitivanje zabranjeno postaje mrtvo društvo.

Što Sonja Kovačić želi biti kada odraste?

– Kad odraste, Sonja Kovačić želi biti jednaki entuzijast i jednaki zaljubljenik u kazalište, kakva je bila i kada je počela raditi u njemu, sa svojih 16 godina. Ovaj se posao može raditi isključivo s puno ljubavi, entuzijazma i otvorenog srca. Kazalište je poziv, a ne posao, i ja sam se u tom pozivu u potpunosti pronašla.