RIJEKA – Dočekali smo i taj dan! Prva ovosezonska operna premijera održana je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, mora se priznati, prilično kasno s obzirom da je proteklo već gotovo pola kazališne sezone. Zapravo, ispravnije bi bilo reći pola premijere, jer se radilo o izvedbi dviju jednočinki od kojih smo jednu, »Cavalleria rusticana« P. Mascagnija, u proteklih nekoliko sezona više puta vidjeli kao »premijeru«. Još je toga bilo u znaku »pola«, a tu prije svega i iznad svega treba istaknuti publiku jer je dvorana, ukoliko bi objektivno iz brojanja eliminirali prisutne zaposlenike i suradnike, također bila puna samo do pola.

Režija i simbolika

Šteta je to, jer doista se sada već trebamo zapitati ubiremo li plodove tih sjajnih programskih politika koje sve više dovode do ne baš sjajnih rezultata, osim za neke iznimne i, u pravilu, jednokratne evente? O tome će suditi povijest jer nezainteresirana sadašnjost vidimo da neće. Ono, međutim, što je bilo više od pola jest osjećaj izvjesne kvalitete koji se mjestimično mogao čuti i za koji su zaslužni prije svega izvođači kojima svaka pohvala. Pa krenimo redom.

»Cavalleria rusticana«, kako je već istaknuto, više je puta izvedena u ovom kazalištu u istoj režiji Dražena Siriščevića koja se temelji prije svega na simbolici. U razdoblju pandemije statičnost koja jest dominantna bila je opravdana i zbog epidemioloških mjera, a sada smo možda očekivali nešto više, kad se već radi o »premijeri«. Međutim, isti ili sličan koncept zadržan je i dalje, osim što je orkestar, logično, u orkestralnoj rupi umjesto na pozornici. Prepustiti valja svakome da se u okviru svog osobnog ukusa odredi prema samoj režiji koja je, priznat ćemo, sama sebi dosljedna. Određeni dijelovi ostaju nejasni, kao primjerice činjenica da Mamma Lucia (Sofija Cingula) na kraju opere sluša razgovor i poziv na duel između Turiddua i Alfija, da bi se nekoliko trenutaka kasnije čudom čudila izjavama svog sina koji se od nje zapravo oprašta, ili sveprisutni zbor u intimnim scenama.

Možda nismo shvatili što je pjesnik želio reći, ali nekoliko je takvih »nelogičnosti« bilo moguće uočiti. Ono što ipak nije sasvim dopustivo je manje poštovanje zadanosti partiture u smislu mjesta na kojima se određena dionica treba izvoditi, a prije svega se tu misli na zadane scenske nastupe (Siciliana Turiddua ili Regina coeli). Nastup Turiddua s galerije još bi mogao »proći« da nas nije ošinula harfa koju smo nedvojbeno preglasno mogli čuti i iz zvučnika i iz orkestralne rupe. No, solisti su bili na visini zadatka i nema dvojbe da su nosili svu ljepotu i kvalitetu izvedbe: Kristina Kolar kao Santuzza, gost Ivan Defabiani kao Turiddu, Robert Kolar kao Alfio te Ivana Srbljan kao Lola. Da je kojim slučajem umjesto gosta nastupio neki domaći tenor, a što se moglo i trebalo dogoditi s obzirom na od programske još sjajniju kadrovsku politiku i prinove u ansamblu, imali bismo domaću riječku »Cavalleriju« koje se ne bi postidjela ni mnogo veća kazališta. Zapravo, netko bi se trebao zapitati zašto smo recentno imali goste manje kvalitete (i naučenih uloga), kad u ansamblu na plaći imamo odličnu podjelu? No, za takvo pitanje trebala bi postojati volja, ali i znanje.

Razigrani »Pagliacci«

Druga predstavljena jednočinka (ili dvočinka s prologom) nakon stanke bila je opera »Pagliacci« R. Leoncavalla, a započela je nepromijenjenom statičnom scenografijom u kojoj je izvedena cijela »Cavalleria« (scenograf Alan Vukelić). Prvotno razočarenje nakon cjelokupne odgledane predstave ipak je prevladano jer treba istaknuti činjenicu da su »Pagliacci« bili mnogo dinamičniji, razigraniji i – logičniji. Vidjelo se da se štedi, posebno na kostimima Sandre Dekanić koji su bili nadogradnja crnih koncertnih haljina s dodanim šarenim atributima, u skladu s pričom. Želeći prikazati karnevalske radosti našli su se tako na sceni i kostimi Grobničkih dondolaša, Žejanskih zvončara, istarski mih i slični lokalni atributi u koje je najviše bio odjeven zbor. Nije opet sasvim jasno zašto bi zbor tako odjeven u 23 sata došao na predstavu putujuće klaunovske družine, i to nakon posjeta crkvi, no to su ti pjesnički detalji o kojima smo već govorili i koje, eto, ne možemo dokučiti. Bilo je šarenije, veselije i poletnije na sceni, što je svakako za pohvalu.

Posebna pohvala ide zaokruženosti redateljskog koncepta u kojem se na kraju druge jednočinke događa reminiscencija na početak prve jer nož kojim je ubijena Nedda postaje križ koji je donijela Santuzza. Taj križ i žrtva vrlo su snažni simboli i poruka je bila dobra, čitljiva i nadasve snažna. Jednako kvalitetna solistička podjela opet je briljirala: Ivan Momirov kao Canio, mlada i izuzetno talentirana Mojca Bitenc kao Nedda, odlični Domenico Balzani kao Tonio, izvrsni Marko Fortunato kao Beppe te jednako izvrstan Davor Nekjak kao Silvio. Mještane su utjelovili zboristi Krešimir Škunca i Bojan Fuštar, a snažan doprinos dali su i pantomimski Harlekini koje su igrali Mihael Marković i Tino Trkulja. Scenski pokret potpisuje Oksana Brandiboura Kožul, a oblikovanje svjetla Dalibor Fugošić. Predstava je ovo koju, u cjelini, svakako vrijedi pogledati.

Fenomenalan zbor

Namjerno za kraj treba ostaviti zbor koji je bio zapravo fenomenalan. Ujednačenih dionica, siguran u nastupu, bez stršanja i usiljenih tonova čak i u dijelovima koji su iznimno teški interpretativno i tehnički. Nije im smetao ni razigraniji scenski pokret »Pagliaccija« barem u okvirima očekivanog. Nakon dužeg vremena napokon se ponovo mogao čuti lijepi, homogeni i mekani zborski zvuk pa bi možda bilo vrijeme da zbor napokon živi i svoje prigodne i samostalne koncerte zajedno sa svojim maestrom Matteom Salveminijem koji je ujedno bio i dirigent cijele ove premijere. Jednako mekan, topao, nježan i suptilan zvuk mogao se čuti i u orkestru (koncertna majstorica Katarina Kutnar) koji niti u jednom trenutku nije nadglasao pjevače, što je značajan i pozitivan odmak od uobičajene agresivne prakse.

Neki dijelovi poput dueta Nedde i Silvija mjestimično su bili božanstveni. Treba ipak priznati da je »Cavalleria« bila prilično tempom spora i interpretacijom blijeda, što osim razvučenosti glazbene fakture otvara prostor za uočavanje i nekih drugih sviračkih i pjevačkih nedostataka. Ipak, činjenica je da su pjevači slijedili dirigenta i da nije bilo većih razilaženja u koordinaciji, što pak znači da su tempa i agogika bili naizgled logični i muzikalni. Mnogo je lakše nabiti tempo i forte, nego se baviti detaljima, posebno danas, kada je sve manje prostora za dugotrajniji kvalitetan rad i pripremu. Nažalost, suptilna i nježna muzikalnost davno je prestala stanovati u našim krajevima pa je za pretpostaviti da tankoćutnost maestra Salveminija neće naići na odobravanje, što je šteta, jer bi se uz malo dobre volje i (možda) prakse od ove predstave mogla napraviti prava i autentična glazbena izvedba.

Ovako opći dojam ostaje vrlo dobar i korektan uz prethodno opisane pozitivne i negativne aspekte, a za vidjeti ostaje kako će se u daljnjim izvedbama koje su na rasporedu još samo 4. veljače i 31. ožujka snaći i drugi pjevači u podjeli koje radosno iščekujemo.