ZAGREB – Procvat Krleže na domaćim pozornicama mahom je povezan s mlađom generacijom redateljica i redatelja, kao i s njihovim interesom za Krležine avangardističke poetike. Još se živo sjećamo prošlogodišnje sjajne predstave Rajne Racz »Simfonije/Turpituda« u produkciji Eurokaza (zaokupljene prijateljstvom Krleže i Marka Ristića, udruženih zajedničkim poetikama nadrealizma), zatim je niz kritičara u Telegramu početkom tekuće godine zasluženo ocijenio Krležinu »Legendu« u režiji Ivana Planinića jednom od najboljih predstava minule sezone, a sada se evo pojavljuje i smjelo čitanje »Barake pet be« u režiji Marine Pejnović i adaptaciji Vida Hribara. »Barakom« je netom otvoren aktualni kasnolipanjski Festival »Miroslav Krleža«, sve ambiciozniji autorski projekt umjetničkog ravnatelja Gorana Matovića, na kojem se o Krleži već trinaest godina vodi postojana i diskusijska i umjetnička briga.

Koreografija pijuna

Izvedba »Barake« smještena je u dvorištu nekadašnje zagrebačke Vojne bolnice u Vlaškoj. Danas je u manjem dijelu tog prostora obnovljena Funkcionalna glazbena škola, premda veći dio dvorišta okružuju napušteni prostori, raspadnuti zidovi i razbijeni prozori nekadašnjeg raskošnog austro-ugarskog zdanja, idealno se referirajući na »špital« (bolnicu) iz Krležina teksta. Vid Hribar u središte dramske adaptacije Krležine prozne novele stavlja lik silovane bolničarke u izvedbi karizmatične Nikoline Prkačin, dok redateljica Pejnović tretira ranjenike iz predloška (Tomislav Dunđer, Kristijan Petelin, Domagoj Ikić, Ivan Raffaelli, Boris Barukčić) na sličan način na koji to čini i Krležin lik upravitelja bolnice, grof Axelrode, psihotičan vitez komtur Malteškog reda: samo neka lutke/glumci/ranjenici plešu, neka marširaju, neka se postrojavaju, nek’ se vidi da je stradalnik i dalje poslušan vojnik, čak i kao slomljena marioneta. Jasno je da takav pristup »gledanja odozgo« poništava tragiku i pojačava grotesku Krležina teksta, a ni sama Hribarova adaptacija ne ulazi u likove, nego »klizi« ironijskim prostorom opće nemoći, nekog univerzalnog stražnjeg plana rata, gdje veliki broj iznemoglih, stradalih ljudi u bolnici nema ni vode, a kamoli liječnika.

Trajnost galicijskog fronta

Pa iako prostor izvedbe donosi veoma snažnu evokaciju propadanja i višestoljetnog raspada političkih sustava (svi naši hrvatski devastirani prostori predugo ili zauvijek ostaju devastirani), naglasak predstave je na kratkim, ali dosljednim komentatorskim usporedbama nekadašnje Galicije i suvremenog ukrajinskog ratišta. Povezivanje ovih bojišnica povijesno je točno, ali nažalost nema njihove pomnije razrade na sceni. Galicija je u epohi kad je Krleža bio mobiliziran na tamošnji front bila istovremeno austrougarski »naftni feud« i vrlo siromašan poljoprivredni kraj, no upravo zbog goriva poželjna i k tome granična zemlja triju kolonijalnih carstava: austro-ugarskog, njemačkog i ruskog, pri čemu je njezin teritorij na mjestu današnje Ukrajine bio izrazito multietnički, sa značajnim populacijama Poljaka, Ukrajinaca (tada Rutena), Nijemaca i Židova. Dolazak austrougarskih regruta na galicijsko bojište, među kojima je bio i Krleža, obuhvaćao je (barem što se tiče Krležina teksta) Mađare, Slovake, Hrvate, Talijane i čak sibirske Mongole, donoseći nove slojeve međuetničkih sudara, pogotovo u kontekstu bolnice.

Foto Nataša Govedić

Pejnović sve njih izjednačava kao grupu ranjenika/taoca prostora u istim bijelim bolničkim kostimima i sa zavojima na glavi, nikome ne dopuštajući nikakav jači emocionalni fokus. Iznimka je jedino Boris Barukčić kao student Vidović, čija je agonija prema kraju drame vidljiva na licu ovog i inače veoma ekspresivnog i veoma žestokog, sugestivnog glumca. Ostali ratni stradalnici drže se i umiru kao hladni pijuni koji se u jednom trenutku predstave ruše sa šahovskog stola: padaju na pod kao »nebitne« figurice, prije toga tek stoički ispovijedajući svoj užas. Ne mislim da je to Krležina poanta. Naprotiv, čini mi se da čitav Krleža ustaje protiv ideologije čovjekove anonimnosti u buri rata. Odnosno, Krleža i ravnodušnost (stoicizam) likova su otprilike kao da kažemo Krleža i modna pista. Nespojivi.

Unutarnje mrtvilo?

Posebno je podigrana emocionalnost Medicinske sestre u izvedbi Prkačin, jedine preživjele protagonistice ratnih klanja. Kao da joj redateljica dopušta samo emocionalnu skamenjenost, eventualno sarkazam. Prkačin sasvim sigurno može puno više od distancirane ironije. Dramaturški, to je također problem ovog uprizorenja: zašto izvući ženski lik kao svojevrsnog ledenog korifeja, a onda mu reducirati agenturu na slijeganje ramenima, prelistavanje časopisa i ponavljanje rečenice o neizbježnoj sudbini vlastitog silovanja, jer je naprosto zadan tekstom? I zašto imati na sceni mladu pjevačicu iz Ukrajine (nepotpisanu u programskoj knjižici, kao što nisu potpisani ni drugi mladi muzičari koji sudjeluju u izvedbi) samo zato što se nalazimo u dvorištu glazbene škole? Sve su to brzinski sklopljena, mjestimično i kičerska rješenja koja zapravo ne ulaze u problematiku Krležina ratnog pisma. Čak i ako redateljica smatra da rat ubija emocije, trebalo je posebno dramaturški i glumački tematizirati ukidanje afektivnih naboja likova. Ovako gledamo izvedbu u kojoj ima pamfletarskih komentara, baš kao i Krležine velike socijalne perceptivnosti, Hribarovih dobrih ideja o usporedbama dviju ratnih lokacija i epoha, a posebno je zanimljiva i sama lokacija izvedbe (manje interesantnu scenografiju niza drvenih stolaca potpisuje Petra Pavičić), no čitanje same Krležine pripovijesti kao literarnog teksta daleko natkriljuje ono što joj poklanja kazalište.

Jer teatar ostaje na površnoj groteski; na proglašavanju i komentiranju, ne uspijevajući ući pod kožu ratnim mašinerijama. Krležin literarni tekst pritom i dalje ima okus »strašne praznine«, u kojoj se sudaraju sile očaja, bolesti, izdanosti i svekolike nemoći. Nije to nikakva ravnodušnost. Ni puki ambijentalni teatar ruševina. Sam završetak izvedbe, u kojem se ponovo komentira uvođenje obaveznog vojnog roka za hrvatsku mladež, mogao bi biti posebnom predstavom, jer ovako ostavlja dojam još jedne lakonske dosjetke o novim pripremama za stare ratove. Općenito je problem Hribarove dramaturgije vezan za potrebu da se (po mogućnosti duhovito) odmakne od Krleže, a ne da s njime razmijeni glas. A čini se da je tom glasu duboko odan i njime privučen, što se već vidjelo i u Hribarovoj adaptaciji »Areteja« i »Agonije« kao jedinstvenog diptiha izvedenog u HNK-u. Kao i redateljica, tako se i dramaturg mora još više ohrabriti, ući u Krležinu rečenicu, u ponore likova, a ne izbjegavati njihovo unutarnje nevrijeme. Što se tiče festivalskog repertoarnog poteza, svakako vrijedna predstava koja zaslužuje daljnje razrade i izvedbe.