ZAGREB – Sokrat je jedan od glavnih likova Aristofanove antičke komedije »Oblaci«. Tamo je namjerno prikazan nevjerodostojno, pa čak i satirički bezobrazno, nečuveno neistinito, ali i humorno: kao obmanjivač, tržitelj i prodavač svog znanja, demagog i sofist. Aristofanova je namjera poantirati da čak i najobičniji seljak, do grla u dugovima, ipak ima u glavi više mudrosti od slavnog filozofa. Jer seljak je samo oportunist, dok Sokrat bulazni s »glavom u oblacima«. Iako inovator scenskih formi, Aristofan je politički postojano konzervativan pisac, čvrsto na strani tradicionalnih vrijednosti, pri čemu Sokrata smatra jednim od najgorih »inovatora« i destabilizatora javnog života (s čime će se mnogo kasnije složiti i Nietzsche). U istoj Aristofanovoj drami, Sokratova »mislionica« ili škola, inače postavljena visoko u zraku, izgori – i to na opće zadovoljstvo. I Platonov filozofski tekst »Apologija« (poznata i kao »Obrana Sokratova« ili Platonov zapis sa suđenja učitelju), također opisuje centralni Sokratov javni poraz: ne samo zato što je arogantan prema poroti i ni u jednom trenutku ne pokazuje vrlinu samokritičnosti (danas bismo rekli da je pun sebe i pasivno agresivan), nego i u svojem iskazu poroti strateški prešućuje koliko je osobno kriv za vladavinu Tridesetorice (tirana) i s njima povezana masovna ubojstva, čije je vođe i obrazovao i podržao.

Mnogi politički analitičari tog suđenja smatraju da je Sokrat zato i osuđen na smrt. Platon, međutim, u tekstu »Apologije« ne tematizira Sokratovo vrlo konkretno ideologijsko priklanjanje tiranima i zatiranju demokracije u Ateni (što mu i Aristofan zamjera), koje do danas baca posve drukčije svjetlo na ovog filozofa od romantične verzije kako je u pitanju ulični propovjednik vrline. Sokrat apsolutno nikada nije na strani naroda, uvijek je na strani (učene) manjine, što nije nebitna činjenica ni za njegovo antičko suđenje ni za današnje vrijeme. Jer i dan-danas, ljevica ima problema s time da na narod pogleda očima ravnopravnog interesa i uvažavanja, a ne prezira. Kao i Sokrat, ljevica bi prvo narod podvrgla preodgoju.

Lik nije proglas

I redatelj Zlatko Paković otvara predstavu kritikom atenske demokracije, koju na vrlo banalan način izvodi Linda Begonja, vukući scenom giljotinu, dok na leđima nosi natpis »Tragedija«. Tonom srednjoškolske profesorice obaviještava nas da atenska demokracija nije davala pravo glasa ženama i robovima, dakle samim time nije bila valjana. Istina, ali izumila je mnoge strategije uspostavljanja ženskih i ropskih glasova u javnom prostoru, recimo dramu. Čovjek bi od jedne Tragedije očekivao da o tome ima za reći nešto izvanserijsko, ali baš tom mišljenju protiv općih mjesta nema mjesta u Pakovićevoj predstavi. Osim toga, ne samo da manjkavosti atenske demokracije danas zna svaka osoba koja je završila srednju školu, nego je i tumačenje antičke politike tako potrošenom scenskom slikom (alegorijska Tragedija vuče giljotinu) najava svih daljnjih trivijalnih slika i plitkih koncepata ove predstave. Jest da je glumac Marko Makovičić kao Strepsijad (financijski prezaduženi selonostalgičar Aristofanove drame) zapravo u posljednjih nekoliko Kerempuhovih premijera doista najposvećeniji, najstrastveniji glumac u čitavom ansamblu, koji zbilja svaki put dosljedno vuče predstave i daje sve od sebe, u kojoj god da podjeli nastupa, pa tako i ovdje radi na hiperboli svojih reakcija, ali kako Paković nažalost ne postavlja na scenu cjelovite Aristofanove »Oblake«, nego nekoliko »adaptiranih« Strepsijadovih tirada iz navedene drame, nema svijesti o dramaturškoj razradi likova ni same situacije, točnije uloga Strepsijada urušava se ni u što. U tezu. Dosta stranu konceptu drame kao takve.

Zatim se Paković laća lika Sokrata, kojeg želi najprije postaviti kao neku vrstu korporativnog edukatora (kičerski dizajn power-point prezentacije uz Sokratovo »predavanje« posebna je tema, kao i pitanje bi li filozof koji je obožavao promatrati ljudska lica ikada izabrao tako pedagoški promašeno sredstvo kao što je power-point prezentacija – utočište najgorih nastavnika). Tog »predavača«, nazvanog Sokratićem, upoznajemo u drvenoj interpretaciji Josipa Brakusa. Zatim susrećemo i drugog Sokrata (bez umanjenice), ovaj put Platonova Sokrata iz »Apologije«, shvaćenog kao moralnog šamarača u izvedbi Vilima Matule, ali ponovo u banalnoj varijatni današnje »moralne policije«. Matula je na premijernoj verziji Sokrata igrao pomalo odsutno i umorno, ugašeno, puno puta popravljajući togu (kostimograf: Danica Dedijer), kao da nije pretjerano zainteresiran za ulogu ni investiran u nju. To je neobično, jer Matula je u našoj sredini poznat kao glumac visoke motivacije i scenskog žara. Paković ga svakako režira kao ogorčenog intelektualaca, premda Sokrat nikad nije bio ogorčen, a kad je bio ljut, kao u »Apologiji«, pribjegavao je ironiji (o čemu prekrasno piše Kierkegaard). Zanimljivo je da se Sokrat nikad nije žalio oko toga da živi »svugdje i nigdje« i čak je u »Fedonu« (dijalogu kojim Platon dokumentira samu Sokratovu smrt) smatrao osobitom srećom život koji je izabrao i vodio. Te duboke ispunjenosti Sokrata izborima iza kojih apsolutno stoji u trenutku svoje smrti nema na sceni.

Režijska »sklepanost«

Znakovito je i da predstava citira Platonovu »Apologiju« (ali ne potpisuje u programskoj knjižici njezina autora), kao što uz vrlo malo adaptacijske intervencije citira i lik iz Aristofanovih »Oblaka« (ali ne potpisuje u programskoj knjižici ni antičkog komediografa), k tome oba teksta zakidajući za njihov glavni šarm i cjelovitost. Samome sebi u programskoj knjižici Paković posvećuje daleko najveći prostor, kao da je kolažer bitniji od ključnih tekstova europske kulture za kojima poseže. Opet, legitiman stav, ali ne i umjetnički produktivan.

Upravo kao adaptator narativa o Sokratu, Paković je površan i plitak, dramaturški nedopečen i neduhovit. Mnoge uloge u izvedbi su ili kičerske ili propovjedničke, pa samo spomenimo da u predstavi nastupaju i Josipa Anković, Matija Šakoronja, Ozren Opačić, Jakov Zovko, Karlo Mlinar i Tomislav Dunđer. Oni bi trebali biti alegorijske slike Euripida, Platona, Agatona, Meleta i Komedije (najlošija). Jesu li to zbilja likovi? Prva lekcija iz dramaturgije: čak i koncept, a kamoli ne lik, ima razvoj. Ne staje na objavi. Na sceni, pogotovo satiričkoj, potrebno je razviti dramu odnosa, a ne proglasa. Zašto ovom izvedbom tutnji trešerska glazba (autori: Nenad Kovačić i Mak Murtić)? Pa neće neukus postići kritiku neukusa. Zašto Sokrat izlazi pa uzlazi s pozornice da bi nam se signaliziralo da su u pitanju etape suđenja: valjda smo odmakli od ideje režijskog povezivanja prizora udaljavanjem glumca sa scene? Zašto su »alegorijske slike« ovog komada (najblaže rečeno) didaktički prazne? Stječe se dojam da Zlatko Paković ne provodi puno vremena na predstavama kolega. I da ono što zna o režiji možemo podvesti pod statičnu, gotovo bih rekla seminarsku izvedbu-predavanje, nikako ne ansambl-predstavu koja zahtijeva i promišljanje ritma cjelokupne izvedbe i samog scenskog prostora kao izvedbenog subjekta.

Osim režijskog amaterizma i manjka interesa za suvremeno kazalište, prisutne su i filozofske teze koje, kao, dovode u pitanje čak i ideju političke moći kazališta. Čujemo da čak i onda kad umjetnost danas kritizira politički sustav, ona u pravilu i dalje služi sustavu. To je stari prigovor, a najčešće se navodi kroz argument karnevala koji doduše jest odušak (na trgu se spaljuje sve što ne valja), ali ipak u konačnici cijela fešta služi afirmaciji kralja. Konzervativnost ovog tumačenja o nemoći umjetnosti, međutim, osporio je još ruski disident Mihail Bahtin, dokazavši da karnevalizacija putuje kroz sve društvene sfere i destabilizira ulogu samog trona puno dalekosežnije od nekoliko dana u veljači. Jako mi je, dakle, teško shvatiti zašto jedna »angažirana« predstava ističe da je kapitalizam na sve načine »nepobjediv«; evo ni umjetnost mu ništa ne može? Sumnja li možda Paković u samoga sebe i u dosege svog kazališta?

»Podučavanje«

Aristofana je posebno nerviralo to što se Sokrata smatralo (i smatra) jednim od najutjecajnijih i najboljih učitelja. Iz njegove perspektive, »guzonje« (citiram »Oblake«) su upravo odvjetnici, filozofi, govornici, učitelji i pisci, svi oni kojima pripada javnost, jer njih nije briga za običnog seljaka. A bez seljaka nema ni grada, grad živi od agrikulture koju kupuje na svojim tržnicama. To je i danas relevantna tema: smrt sela. Da je kojim slučajem Paković pozvao na suradnju nekog mlađeg dramaturga ili grupu njih (kako se pristoji u ozbiljnim kazalištima), sigurno bismo odmakli od pličine uprizorenja u cjelini. Ali Paković nema nijednog dramaturga.

Što se tiče vizualne kulture predstave, ona podjseća na najjeftinije televizijske sit-come (scenografkinja: Irena Kraljić), dakle njezin domet podučavanja slikom ide prema scenskom dizajnu kao zabavljaštvu, a ne dizajnu kao umjetnosti. Što nas onda »uči« ova predstava, toliko čvrsto oslonjena o ideju poučne pridike? Da budemo nepažljivi prema izvorima koje koristimo? Da generaliziramo? Da budemo ogorčeni? Da kazalištu pristupamo kao tribini koja ne vjeruje u svoju moć? To stvarno nije autorski domet.

Dodala bih i da se mnogo ljudi tijekom ove izvedbe nije ničemu nasmijalo, nego je s mukom čekalo da predstava završi. Da se igralo Aristofana kao cjelovit tekst, sigurno bi bilo više satiričkog naboja. A tko pamti Ljubu Tadića kao legendarnog Sokrata, možda se sjeća i koliko je uloga Platonova učitelja u posljednjoj etapi života užitak za glumca i koliko u njoj ima potencijala za tragizam ljudskog dostojanstva. Šteta je otvoriti temu Sokrata i gurnuti njegovu recepciju prema filozofskoj gorčini i scenskom amaterizmu. Podsjećam na slavnu opasku Marka Twaina: »Nije stvar u veličini psa kad govorimo o borbenosti, nego o veličini borbenosti kad govorimo o psu.« Pakovićeva predstava nije borbena. Rezignirana je. I zato promašuje i Aristofana i Sokrata i Platona. A rekla bih i suvremenu publiku.