Iza kazališnih kulisa hrvatskih teatara odvijaju se brojni izazovi, od financiranja do tehničkih i umjetničkih poteškoća, i baš su oni okosnica razgovora koji smo vodili sa Snježanom Abramović Milković, ravnateljicom jednog od najvažnijih hrvatskih kazališta – Zagrebačkog kazališta mladih.

Karijera Abramović Milković, koja obuhvaća različite uloge na daskama koje život znače – od koreografkinje do ravnateljice – svjedoči njenom dubokom razumijevanju i strasti prema kazališnoj umjetnosti, a posvećenost razvoju mladih talenata i rukopisa te održavanju visokih izvedbenih standarda je očigledna.

Abramović Milković, koja je i osnivačica te izbornica Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, u razgovoru će osim situacija u kazalištu kritizirati i trenutno stanje u Hrvatskoj općenito – od devastacije prirodnih ljepota do robovlasničkog društva u kojem živimo.

No da je čovjek, zapravo, uvijek isti, svjedoče i Čehovljev »Višnjik« i Ionescova »Ćelava pjevačica« – naslovi iz klasične riznice koji su u protekloj sezoni bili premijerno izvedeni u ZKM-u.

– Klasična literatura, inscenirana na suvremeni način, istaknuta je u mom četverogodišnjem programu kao jedna od programskih smjernica. ZKM mora imati repertoar koji obuhvaća ne samo autorske projekte već i produkcije u kojima je srž dramski tekst, a na koji će se način spomenuti obrađivati ovisi o redateljskom rukopisu. S Tomislavom Zajecom promišljam tematike, ali u konačnici su najvažnije dobre predstave, uz izvedbu odličnog ansambla kao što je to naš. S redateljima dogovaramo naslove, jer umjetnici moraju biti inspirirani onim što će raditi, svako jednostrano nametanje teksta ne donosi dobar rezultat. Redateljski rukopis iznimno je važan i on je ishodište, odnosno izbor redatelja je iznimno važan.

Zašto klasici – pa danas u Zagrebu nemate gdje pogledati Čehova ili Ionesca i zato smo na scenu postavili »Višnjik« i »Ćelavu pjevačicu«. Publika mora imati prilike gledati i klasične naslove koji se u našem teatru čitaju na suvremen način«.

Ali ne u tolikoj mjeri koliko smo od vas navikli.

– Vidjet ćete sada kakvog vam Shakespearea donosimo u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama. »12. NOĆ ili kako hoćete« – predstava inspirirana dramom »Na tri kralja« i u režiji proslavljenog poljskog redatelja Grzegorza Jarzyne donosi novo čitanje i novi rukopis. Nama je važno pokriti i inozemne festivale koji traže inovativne predstave, pobuditi interes publike u Zagrebu, razvijati novu publiku koja će imati prilike gledati i kvalitetne dramske naslove kako bi se mogla senzibilizirati s kazališnom umjetnošću. Važno nam je ne zaboraviti hrvatske autore te dosta smjernica pokušavamo obuhvatiti.

Kada nemamo dogovorenog nekog hrvatskog pisca u sezoni, uvijek radimo na razvoju tekstova hrvatskih autora kroz projekt »Budućnost je ovdje«, unutar kojeg se predstavljaju mladi pisci i dramaturzi. Čitamo i tekstove nagrađene Držićem koje režiraju mladi redatelji. To nije samo scensko čitanje već i rad na tekstu kojeg treba dramaturški obraditi. Hrvatski su pisci uvijek prisutni u ZKM-u, pa makar i kroz scenska čitanja i reprizne izvedbe poput »Ja sam ona koja nisam« Mate Matišića ili »Dobro je dok umiremo po redu« Ivora Martinića.

Sloboda u procesu

Vi ste kroz karijeru koreografkinje radili na velikom broju dramskih tekstova – od Gogolja, preko Turgenjeva do Brechta. Je li tekst okosnica kazališne predstave te što čitate u slobodno vrijeme?

– Volim klasične dramske tekstove, ali nikada se ne bih odlučila voditi neko dramsko kazalište osim ZKM-a, jer je taj teatar poznat po križanju žanrova koji uključuju i istraživačke autorske projekte, dokumentarističko kazalište, suvremeni ples i pokret. Ishodište u predstavi ne mora biti tekst, on se može stvarati i improvizacijom, tako rade i Jelčić i Medvešek. Olja Lozica je, sjećam se, u HNK-u režirala Marinkovića, predstavu bez ijedne izgovorene riječi, tako da su kazališni izričaji različiti, a to je ono što je uzbudljivo u ZKM-u.

Nikad čovjek nema stopostotnu sigurnost kakvu će redatelj napraviti predstavu, ali uvijek se moraju pratiti recentne produkcije, gledati rad umjetnika – jesu li redatelji potentni u trenutku u kojem ih zovete. Najvažnije je dobro spojiti tekst i redatelja, tako da su procesi pregovora dugotrajniji. Ravnatelj mora redatelju dati slobodu u procesu rada. Ako sam pozvala nekoga, onda stopostotno stojim iza te osobe, čak i ako imam primjedbe na predstavu, izgovorim ih, ali ne forsiram svoj stav.

Treba pustiti umjetnika da napravi ono u što vjeruje i ono što može. Tu leži ključ. Kada je riječ o mome čitanju – najviše čitam nove tekstove za inscenaciju i to mi uzima puno vremena, ali planiram se ovo ljeto posvetiti Olgi Tokarczuk, koju sve više postavljaju u kazalištima. Na Wiener Festwochenu sam gledala kazališnu trupu Complicite u režiji Simona McBurneya s »Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju«, koju je Tokarczuk sama dramatizirala.

Snježana Abramović Milković / Snimio Davor Kovačević

Nekada tekst zna biti mrtvo slovo na papiru dok ne dođe čovjek s vizijom.

– Apsolutno, i tu su bitne uloge redatelja i dramaturga. Izbor redatelja je, ponavljam, ključna stvar. Neka dramsko kazalište i počiva na tekstu, ali taj tekst treba pročitati tako da publici bude zanimljiv. »Višnjik« Ivana Popovskog donesen je u integralnoj verziji, bez ijedne izbačene rečenice – reklo bi se konzervativan pristup. Ali način na koji je redatelj radio s glumcima i način glumačke igre pružaju nam mogućnost identifikacije s Čehovljevim likovima, s njihovim problemima i emotivnim neodlučnostima. Nisu pred nama samo likovi iz poznate drame, nego ljudi koje razumijemo. Emocija, ideja, protest, poruka – to mora doprijeti do ljudi.

Svjesna sam da se iz kazališta ne mijenja svijet, iako volim politički teatar. Volim teme koje nam otvaraju oči o onome što se zbiva oko nas, ma koliko provokativne bile. Svijet promijeniti nećemo, ne odmah, ali ako od tri do pet tisuća ljudi pogleda predstavu kojom šaljemo važnu poruku te ako ih zaintrigiramo na promišljanje – puno smo napravili.

U ZKM-u trenutno su vidljive dvije dobno oprečne generacije glumaca – od velikana našeg glumišta pa do mladih dramskih umjetnika koje ste doveli u teatar. Hoće li i Iva Kraljević postati članica ansambla?

– Moramo imati zastupljene sve generacije. Sreten Mokrović nam je otišao u mirovinu, ali je ostao u statusu vanjskog suradnika. Pritom, naši se velikani ne ponašaju kao velikani, već kao iskusni glumci koji podržavaju mlađe kolege i s jednakim žarom pristupaju svakoj velikoj ili maloj ulozi u predstavi. Kod nas nema velikih i malih uloga i to ZKM-ov ansambl čini posebnim, svi zajedno dišu i to se osjeti tijekom rada na predstavi, ali i na izvedbama. Iva Kraljević je postala članicom našeg ansambla.

To nije vidljivo na vašim mrežnim stranicama.

– Izrađujemo novi web koji ćemo plasirati početkom sezone, bit će vidljivo. Kraljević je naša najnovija snaga, odlična je to glumica koja se dokazala u predstavama »Moj muž« i »Ćelava pjevačica«, a u međuvremenu joj se pridružio i naš bivši stipendist Toma Medvešek.

Povećati koeficijente

Kada smo već kod ljudskog kapitala, intendantica HNK-a Iva Hraste Sočo požalila se na manjak tehničkog osoblja, ali i na plaće koje su predviđene za taj posao. Kakva je situacija kod vas?

– Ako nema puno programa, onda je posao preplaćen, ali ako se program realizira kao u ZKM-u, onda ste potplaćeni. Te ljude treba motivirati, jer o tehničarima ovisi realizacija predstave, o njima ovisi program. U izradi kulturne strategije taj se moment mora ozbiljno shvatiti. Ukazuje se potreba za tehnološkim razvojem. Zbog toga su sve veće potrebe za novim znanjima i vještinama, nomenklature radnih mjesta treba također osuvremeniti u sistematizacijama kao i korigirati koeficijente i traženi stupanj obrazovanja u zagrebačkim gradskim kazalištima. Procesi rada drukčiji su negoli prije dvadeset godina i fiskalno i pravno, produkcijski i tehnički.

Uz to, ZKM nema dovoljno tehničara za program koji se realizira s obzirom na veličinu scene i broj koprodukcija s nezavisnom kazališnom i plesnom scenom pa i festivalima koji se kod nas odvijaju. Oblikovatelji rasvjete, tona pa i producenti s ADU-a najčešće odlaze u filmsku produkciju, koja je puno jača naspram kazališne, odnosno pruža bolje financijske mogućnosti. Dok se ne povećaju koeficijenti i ne popravi situacija po pitanju obrazovanja kadrova, stvari neće ići nabolje, a u tehničkom je sektoru stanje kritično.

Putuje li ZKM dovoljno po Hrvatskoj?

– Putujemo koliko nam to mogućnosti dozvoljavaju. Nemojte zaboraviti da ZKM ima jako veliku scenu i komplicirane tehničke liste produkcija pa adaptacija predstave nije uvijek moguća, jer ni ne stanemo na svaku pozornicu u Hrvatskoj. Davno se još na plesnoj sceni govorilo o tome kako bi trebalo objaviti popis svih izvedbenih prostora u Hrvatskoj i njihove tehničke mogućnosti. Dobro bi bilo imati takav direktorij. Tada bismo znali imamo li, primjerice, u Kninu tehničke uvjete za izvođenje »Braće Karamazovih«. Naravno da nemamo, ali pitam se je li problem u tome što ljudi misle da dvorane ne treba opremati ili je riječ o nedostatku novca. To ne znam, ali problemi su već godinama isti.

Baš ste u jednom podcastu kazali kako za kazalište jednostavno nema novca. Vjerujete u to?

– Ne (smijeh). Pitanje je prioriteta. Bez obzira na tešku financijsku situaciju i zahtjevnu obnovu od potresa, mislim da se više novca mora ulagati u kulturne programe. Jednostavno – premalo je novca rezervirano za programe. Ukupni budžet ZKM-a većinom odlazi na plaće zaposlenika, a ostale potrebe, poput održavanja infrastrukture, umjetničkog programa i tehničkog opremanja su minimalne, ali nadam se poboljšanju sljedeće godine.

Dakle, ponavljam, mora se podići budžet za programe, jer trudimo se već nekoliko godina – otkad je tendencija smanjenja financiranja započela – napraviti maksimum i držati umjetničko-produkcijski nivo na visokoj razini, što nije lako. Tražimo koproducente, realiziramo program uz sredstva Kreativne Europe, dofinanciramo program na sve moguće načine. Na kraju krajeva, kultura vraća uloženo kroz vlastiti prihod i to, opet, zahvaljujući dobroj produkciji.

U okruženju smo visokorangirani i europski smo konkurentni te imamo visoku razinu zainteresiranosti publike zbog kvalitetnih predstava. Kazalište je temelj gradske kulturne ponude, privlačimo sve veći broj gledatelja, gostujemo na relevantnim festivalima, ugošćujemo nezavisnu scenu i tako dalje.

Autorski projekti

Velik je problem zastarjelosti infrastrukture, koja ne samo da se mora održavati već i obnavljati. To jesu enormne cifre, ali što se dulje čeka s nekim radovima, oni će biti sve skuplji. ZKM ima zastarjelu kotlovnicu, pitanje je trenutka kada će otkazati. Voljela bih da smo adekvatno financirani za održavanje, jer zgrada ZKM-a mora služiti i budućim generacijama. Ne smijemo je zapustiti, a ja, budući da sam u ZKM došla s nezavisne scene, ne odustajem tako lako i na sve se načine trudim premostiti postojeći financijski problem. Ali po treći put, novac za repertoar mora se povećati.

U lipnju smo vlastitim snagama ugostili JDP s »Kraljem Edipom«, BDP s »Idiotom« i Qendra multimediju s »Handke projektom« i tada smo vidjeli koliko je zagrebačka publika željna gostovanja. Nekada su se u Zagrebu mogle vidjeti vrhunske predstave europske i svjetske scene i nadam se da ćemo vratiti kulturnu ponudu na pretpandemijsku razinu. Nemojmo zaboraviti da kada se sredstva u hrvatskoj kulturi za neku potrebu smanje, jako, jako, jako teško se vraćaju na prethodnu razinu. Kada se jednom sredstva srežu, pa bilo to i zbog štednje, nema natrag, a ja ne znam zašto.

Govoreći o Shakespeareu, natuknuli ste kako će naredna sezona biti drugačija od ove koja je iza nas. Što nas očekuje?

– Osim Shakespearea kojeg ćemo u rujnu premijerno izvesti u Zagrebu, čeka nas dosta autorskih projekata. Ksenija Zec i Saša Božić rade predstavu za mlade naziva »Euforija«, koja će obrađivati probleme viralne generacije. Vraća nam se i Árpád Schilling, koji će režirati svoj autorski projekt. Trenutno s našim dramaturgom Tomislavom Zajecom razvija temu, a premijera je planirana u travnju. Paralelno radimo i omnibus projekt koji režira Selma Spahić, a koji se bavi problematikom zlostavljanja žena u pandemiji kroz nove tekstove ženskih autorica. Imali smo natječaj za tekstove na koji je stiglo 69 prijava, što je izvanredno i izabrana su tri – hrvatski, slovenski i srpski.

Premijere će se izvesti u Zagrebu, Borštnikovom srečanju u Mariboru i BDP-u u Beogradu. Predstava je u okviru projekta Shadow Pandemic financirana iz programa kreativne Europe. U ZKM-u će se postavljati tekst Kristine Kegljen »Pod suknjom«. Borut Šeparović i Ana Prolić radit će na svom autorskom projektu radnog naslova »Glasnici«, inspiriranom geopolitičkom situacijom i ratnom propagandom.

Željka Turčinović nam je u razgovoru kazala kako je naša plesna scena već desetljećima u povojima. Dobili smo ZPC, ali scena i dalje ne živi.

– Život svega u izvedbenim umjetnostima, pa tako i plesa, očituje se u broju repriza i svakodnevnom radu. Prije nešto više od desetak godina su došle, čini mi se, europske prakse i plesači su dobili priliku svoje ideje pretakati u koreografiju. Došlo je do svojevrsne demokratizacije statusa koreografa i malo je plesača koji ujedno i ne koreografiraju.

Mislim da treba ojačati prvenstveno plesačku, izvođačku struku, to je baza. Budući da ples nije institucionaliziran, niti se više financijski ne potiču veće plesne kompanije kao ranije, plesači koji žele svoj radni vijek provesti samo kao izvođači jednostavno nisu zaštićeni. Ti ljudi moraju od nečega živjeti, no treba li nam jednak broj plesača i koreografa, a nekad mi se čini da koreografa imamo više no plesača – mislim da ne treba. Došlo je do prezasićenja scene manjim projektima koji ne privuku dovoljan broj gledatelja.

Sve smo rasprodali

Gdje je ključ? Scenu bi, dakle, trebalo okrupniti?

– Vraćamo se i po tom pitanju na financiranje. Ako ne zaštitite plesača, on će tražiti model opstanka. Onda se pojavljuje i problem razvoja publike. Disperzija, koja se dogodila na suvremenoj plesnoj sceni, nije dovela do razvoja publike. »Gran bolero« Zagrebačkog plesnog ansambla u suradnji s En Knapom, čiji smo koproducenti ove godine i koji se izvodi na velikoj sceni ZKM-a, privlači velik broj gledatelja.

Zagrebačku plesnu scenu valjalo bi okrupniti, postavljati veće ansambl predstave s više plesača i boljom produkcijom, a za to trebaju uvjeti. Mislim da suvremena scena nije u povojima, jer postoji akademija, postoje obrazovani kadrovi, a i duga je tradicija suvremenog plesa u Hrvatskoj, ali financijska podrška izrazito je važna. Dok se to ne dogodi, vrtjet ćemo se u krugu.

Kada se već postojano vraćamo na pitanje financiranja – vjerujete li da u Hrvatskoj vlada kapitalizam?

– Sve smo rasprodali, devastirali obalu, raselili ljude i uništili zemlju. Kada na intervjuima koje vodimo prilikom zapošljavanja slušam iskustva ljudi iz realnog sektora, zgrozim se.

Kao što je zgražavajuće uhljebništvo i nepotizam, tj. klijentelizam koji vlada u javnom sektoru.

– Naravno. Ali pogledajte odnos prema stranim radnicima – to je novo robovlasničko društvo. Živimo u paralelnom svemiru u kojemu je sasvim normalno da Nepalac bude potplaćen i da radi dvanaest sati dnevno bez slobodnog dana u tjednu. Mi sudjelujemo u tome praveći se da to ne vidimo. Da je kod nas dobro, ne bi četiri stotine tisuća ljudi napustilo Hrvatsku samo u proteklih deset godina.

– Zašto smo morali ući u turbokapitalizam bez imalo smisla za samoodrživost, nesvjesni ekoloških reperkusija, zašto vođeni pohlepom ne poštujemo prirodne ljepote naše zemlje? Pohlepa i korupcija će nas uništiti. Ali i radnici u Hrvatskoj postali su suvremeni robovi koji su potplaćeni i potlačeni. Rade cijeli život, najčešće posao koji ne vole, da bi netko ostvario bezobrazno visoki profit, a poslije »uživaju« u malim mirovinama. Sve je to demotivirajuće i još ako se, pritom, »ubije« kultura koja je temelj duha svakog naroda stvarno ćemo ostati zemaljsko roblje.

O sukobu interesa

Kako ste vi uspjeli ostati svoji?

– Teško je ostati svoj. Hvala Bogu, danas se nitko više ne petlja u program i tematiku koju problematiziramo na pozornici. Nema više glasnog cenzuriranja, no tiho i dalje postoji. Oliver Frljić i »Braća Karamazovi« nisu bili ni nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta. To me doista iznenadilo i moram priznati da to ne razumijem. Frljić je naš redatelj koji se najbolje plasirao u inozemstvu. Ne sjećam se da je itko imao takvu karijeru. Što je to ako nije tiha cenzura? Ali barem su nas sada pustili na miru i ne prozivaju više redatelje ili ravnatelje zbog samog programa ili teme. Jezivo je kada ne postoji sloboda kreiranja.

ZKM-ova predstava »Ja sam ona koja nisam« u režiji Paola Magellija osvojila je više nagrada na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića. Dramaturginja te predstave bila je Željka Udovičić Pleština koja je istovremeno bila i izbornica ovogodišnjeg festivala.

– Mislim da to nema veze jedno s drugim. Nije ona dodijelila nagradu, već stručni žiri, a predstava je stvarno dobra. Dobila je na prošlogodišnjem Sterijinom pozorju nagradu i žirija i publike, što je rijetkost, kao i nagradu Zlatni studio.

Ali je selektorica festivala koja je odabrala predstavu na kojoj je radila kao dramaturginja.

– Svi smo znali sjediti u kulturnim vijećima istovremeno vodeći i svoje grupe. Toliko smo malo društvo da smo, kako god okrenete, u nekom sukobu interesa. Ako je predstava dobra – onda bi bilo žalosno oštetiti predstavu. »Ja sam ona koja nisam« je predstava ZKM-a, a ne Udovičić Pleštine. Mi smo je i prijavili, nije ju ona prijavila.

»Črna mati zemla« svojevremeno je bila najnagrađivanija predstava sezone, a Dora Ruždjak Podolski se bojala uzeti je na Dubrovačke ljetne igre kao intendantica, jer, eto, kako da uzme predstavu koju je režirala, bit će u sukobu interesa. Tada sam joj rekla da je manje korektno oštetiti predstavu. Puno sam o tim pitanjima razmišljala. Ako netko dobije posao po preporuci i radi ga dobro – izvrsno. Ako ne, onda je to problem. Da je to loša predstava, onda bismo opravdano mogli načeti ovu temu. Treba razlikovati preporuku od nepotizma.

Stignete li pogledati sve ono što biste voljeli?

– Sve sam probirljivija po pitanju sadržaja koji konzumiram. Naravno da ne stignem, imam listu predstava koje me čekaju najesen u novoj sezoni.

Rijetko je koja osoba na našoj umjetničkoj sceni u tolikoj mjeri istovremeno uronjena u operu, ples i dramu kao što ste to vi. Što ste od opernog repertoara HNK-a posljednje pogledali?

– Josipovićevog »Lennona« i bilo je to iznenađujuće dobro. Marina Pejnović se doista potrudila napraviti dobru inscenaciju. Hrvatske suvremene opere su kratke i mijenjaju unutar kratkog glazbenog intervala glazbeni stil i ritmiku. Sjajno je da je Muzički biennale producirao praizvedbu »Lennona«, zanimljivo, ali pjevačima jako zahtjevno iskustvo. Nažalost, neće biti puno puta reprizirana, ali to je sudbina suvremenih opera.

U jednom ste televizijskom intervjuu rekli da vam je žao što HRT ne snima vaše predstave.

– Baš ove godine na poziv dramskog urednika Trećeg programa Hrvoja Ivankovića planiramo snimanje predstave »Dobro je dok umiremo po redu« Ivora Martinića u režiji Aleksandra Švabića. HRT bi kao javna televizija trebao češće snimati dramsku produkciju, jer jedino tako ostavljamo zapis današnjeg teatra mlađim generacijama.

Kada je Magelli davnih dana u ZKM-u pripremao »Kraljevo«, onda smo se pripremajući gledali snimku Gavellinog »Kraljeva« iz sedamdesetih u režiji Dina Radojevića, antologijska predstava. Uvijek se iznenadimo kada shvatimo kako svijet nije počeo od nas.

Riječ je o arhivi hrvatske kulture i trebali bismo više ulagati u snimanje, kao što se to prije radilo. ZKM ima dobru arhivu i drago mi je što su sve predstave u mom mandatu kvalitetno snimljene i montirane.

Kreativna producentica

Na internetskoj enciklopediji uz vaše ime stoji – plesačica, koreografkinja i kulturna menadžerica. Najviše se prepoznajete kao?

– Šljaker (smijeh). Teško mi se definirati. Izvođačica više nisam, ne kreiram više kao prije, već sam se potpuno posvetila vođenju ZKM-a, ali smatram da je i kreiranje repertoara i plasiranje predstava na festivalima kreativan posao u kojem uživam.

Jeste li se teško mirili s efemernošću plesa dok ste se istim bavili?

– Hm, ne znam. Nisam razmišljala o tome. Veoma mlad čovjek uvijek misli da će mladost i zdravlje trajati zauvijek. A opet, sjećam se da sam s 29 godina mislila da imam previše godina za ples, a to je toliko pogrešno. Nažalost mudrost dođe iza pedesete (smijeh), i tada shvatite u koliko ste zabluda živjeli sve zbog diktata nametnutog odgojem. Da mi je ova glava, a ona mladost…

Plesači su oko tridesete najvitalniji, a kada to kažem, mislim na emotivnu zrelost i intelektualnu povezanost s tijelom. Danas se, nadovezujući se na prethodno pitanje, osjećam kao kreativna producentica, ali ću vam otkriti da se ne stignem veseliti uspjesima i zbog toga mi je žao. Izbjegne me euforija oko premijere nove predstave i nisam s ekipom u istoj vibraciji veselja, jer je moj posao uvijek korak naprijed, pa sam, za vrijeme slavlja, u glavi već u planiranju drugog projekta.

Kada sagledavam vašu biografiju, dalo bi se reći da ste disciplinirani i revni.

– Ples čovjeka dovede u jednu vrstu discipline. Ne mogu reći da nisam nikada bila kampanjac, iako je možda najteži period bio upravo kada sam pohađala dvije škole istovremeno. Dulje sam bila apsolventica i diplomirala sam tek s 29 godina. Meni, nažalost, nije bila opcija promijeniti fakultet, iako sam htjela ići studirati povijest umjetnosti, ali budući da sam upisala PMF, onda sam ga i završila. Kada nešto započnem, onda to i završim.

Predstave, znači, gledate do konca?

– Da. Odgledam sve do kraja i tako oduvijek.

Čitate do kraja i loše knjige?

– S tom sam praksom prestala. Otvorim knjigu te ako mi ne ide, ne forsiram. Otvorim je drugi dan – i progutam je. To me nedavno ponukalo i na razmišljanje o kazališnoj publici. Nismo roboti. Gledanje ovisi o trenutnom psihofizičkom stanju i danu iza nas. Nevjerojatno je kako istu stvar možemo percipirati različito u drugačijim trenucima i to zaboravljamo. Ne može se od čovjeka očekivati da uvijek bude otvoren za nove emotivne poticaje. Za vrijeme Domovinskog rata pročitala sam svu literaturu koja je obrađivala ratnu tematiku, a poslije više nisam.

Kada ste se već dotaknuli Domovinskog rata, plesali ste u prvoj ratnoj premijeri HNK-a Osijek 1992. – u »Koracima« Samuela Becketta u režiji Sanje Ivić.

– Tako je. Kazalište je bilo srušeno, a žena i djeca evakuirani. Nismo se time nikada hvalile, ali kolegice i ja iz Zagrebačkog plesnog ansambla smo otišle iz pobune te želje da ne dozvolimo da život stane, unatoč svakodnevnom bombardiranju. Tada je to bilo itekako važno.