ZAGREB – Kao autor, Milan Begović duboko je opsjednut ljubomorom, tamnom stranom konkurencije u odnosima, ali i potrebom da se umjetnički istraži afrodizijak nevjere, pristupajući joj iz različitih perspektiva. U nekim dramama i romanima istog Begovićeva ciklusa (»Bez Trećega«, »Giga Barićeva«) bezrazložna ljubomora pokazuje duboku nesigurnost partnera, dovodeći do kraha odnosa. U drugima, ljubomora je bizarno odsutna i to se pokazuje jednako kobnim, kao u drami »Pustolov pred vratima« (1926.). Iako se ovaj Begovićev dramski tekst često tumači kao moralitet ili kao predsmrtni san mlade bolesne djevojke kojoj Smrt pruža halucinogenu priliku da proživi svoj »idealni život« (a Agneza potroši čitav svoj metafizički eksperiment na niz preljuba i bijeg od »idealnog supruga«), ono što proviruje ispod očite seksualizacije djevojke na umoru je potreba pisca da progovori o vlastitoj žudnji. Ili, kako veli Begović u svojoj zbirci pjesama »Knjiga Boccadoro«: »Oj Kupidone, dođi: danas ćemo bježat kroz paprat i kroz gusto granje, tražeći Lijepu, pa da započnemo ljubavi borbu, srca osvajanje.« To donžuansko osvajanje je zapravo tema i »Pustolova pred vratima«, što znači da Begović otvara temu ženskog fantazmatskog promiskuiteta.

Krevet spreman za Obožavatelja

Nije to samo zakašnjela alegorijska drama u maniri »Svatkovića« ili Dickensove »Božićne priče«. Ono što proviruje iz Agnezine žudnje za životom (sanjane na predsmrtnoj postelji) i iz njezine potrage za maksimalno strastvenim i poželjno ljubomornim partnerom (što dalje od građanskog braka i lojalnog supruga), zapravo je neobično radikalna žudnja za prijestupom, za nadmudrivanjem i života i smrti, a ne samo za jednim vatrenim obožavateljem. Zbog toga nastaje fantazija o Agnezinu osvajaču koji joj anonimno piše brojna pisma i time građansku sigurnost pretvara u vitešku romansu, nalik Laclosovim »Opasnim vezama«. No, umjesto romantičnog ljubavnika, pred nama se odmotava niz Agenzinih preljuba s »običnim« muškarcima, koji joj potpuno otvoreno priznaju da nisu autori pisama ni ideal za kojim traga. Zbilja ne. Ali spremni su na kratkotrajni seksualni odnos s (očito) bolesnom protagonisticom.

Dramaturginja Sanja Ivić ima dobre razloge da sačuva »moralnu nevinost« Agnezina lika, točnije njezino neshvaćanje da sama sebi priređuje mali erotski maraton, kao što i glumica Jadranka Đokić igra Agnezu kao da je u pitanju naivni curetak kojeg može zavesti svatko tko joj pokloni cvijetak. Vjerujemo Jadranki Đokić. Ona je karizmatična, topla glumica. Jedini je problem što, sudeći po reakcijama publike, takva dobrostiva prostodušnost u 21. stoljeću djeluje kao neka vrsta sablasti, drevne sjene naivke, a ne kao suvremeno sondiranje lika. Možda bi to »kino« koje u svojoj glavi vrti Agneza bilo zanimljivije da se krenulo od pretpostavke da je »Pustolov pred vratima« suvremena priča. Recimo drama o tome da mnoge današnje djevojke misle da su posve emancipirane zato što vrlo lako stupaju u seksualne odnose, a onda ih erotska gimnastika u koju se upuštaju ostavi i nezadovoljnima i emocionalno povrijeđenima, jer seksualnost nikad nije samo fizička transakcija. Ili da se porazmislilo zašto Agnezu nije zaokupio stabilni građanski brak s muškarcem koji ne primjećuje da njegova supruga nije nimalo sretna. Ima tu puno mogućnosti za propitivanje Agnezine frenetičnosti, kao i dosljedne potrebe da bude više nego trofejna supruga.

Gospođa Don Juan

U »Pustolovu« je Begović čak blizak tematiziranju pornografije, ali to se u njegovim filmskim i kazališnim inscenacijama rijetko vidi. Kao što se često zaboravlja da je Agneza koja se podaje svakome tko je zainteresirano pogleda vrlo eksplicitna fantazija muškog autora, dakle da bi čitavoj toj konstelaciji jako dobro došlo jedno suvremeno feminističko čitanje, kad bi ga se netko dosjetio. Jer ako već govorimo o fantazijama i snovima kao jedinoj stvarnosti Begovićevih likova, zašto toliko puno čujemo o muškoj žudnji i ona je prikazana kao motor svih događaja (Agneza se uvijek podaje onome tko za njom posegne, tko joj laska ili joj se udvara), dok o ženskoj saznajemo samo da je »nervno bolesna«? Je li Agneza zapravo naš ženski Don Juan? Samo s toliko jakom grižnjom savjesti da se sve skupa mora uokviriti kao puko snivanje i tobožnje prihvaćanje muške inicijative? I kakve to implikacije ima za ulogu, inače originalno (kao i čitava drama) posvećenu glumici Viki Podgorskoj? Je li žudnja Agneze zapravo da bude glumica, a ne preljubnica? Da umjetničkom igrom pobijedi smrt? Dramaturgija ne ide u tom smjeru. Ali zato je gorko satirizirana rola gospođe Rubricius (Ana Begić Tahiri), potpuno zavodnički svjesne da su muževi njezine seksualne igračke.

Foto HNK Zagreb

Glumica Begić Tahiri čak u jednom trenu duhovito svoje tijelo pored mauzoleja preminulog supruga zamjenjuje lutkom barbike, dok se u samoj predstavi koriste naglavne maske Mickeyja Mousea, bika, žirafa, zečeva. No jedino barbika zna da je barbika. Tome nasuprot, muške role (Goran Grgić kao Gospodin sa šarenim prslukom, Silvio Vovk kao Agnezin muž i Siniša Popović kao Profesor) ne znaju da su samo Kenovi ili objekti fantazije jedne žene. Čini se da je predstavi trebalo još malo glumačkog promišljanja, točnije rečeno još malo hrabrosti da bilo lutkarskim sredstvima bilo snimanjem kamerom iz ruke (što glumci već uvelike koriste u izvedbi) razotkriju koliko je tema ove drame ustvari obračun sa sudbinama i bogovima, kao i kod svih Don Juana, a ne s ljudima. Ipak tu umire jedna djevojka i čak joj ni fantazije o lakoći zavođenja nisu u stanju priuštiti simulaciju sretnog života. Odušak joj pruža kućno kino, zamišljeni film koji vrti u glavi, a u kojem igra uloge kojima zapravo ne uspijeva ovladati, makar ih je sama odabrala. Tu već Begović postaje pravi dramatičar unutarnjeg rasula: Agneza se »ni u najluđim snovima« ne usuđuje uzeti ono što joj doista treba. Preživljavanje, a ne milostinju gospođe Smrt (ovdje je igra izvrsna Daria Lorenci Flatz, istodobno smirena i nesmiljena te nažalost prisutna na sceni samo u uvodnom i završnom kratkom razgovoru s Agnezom).

Znalački redateljski eksperiment

Redateljica Helena Petković i njezin asistent Patrik Sečen (jedan od trenutno najperspektivnijih mladih redatelja), u suradnji s fenomenalnom scenografijom Zdravke Ivandije Kirigin, stvorili su čaroban scenski prostor, u kojem se velovi Agnezina sanjarenja stalno smjenjuju s dizanjima i spuštanjima brojnih scenskih zastora, stalno nas podsjećajući da iza jedne opne (ili opsjene) stoji još jedna, odnosno da »prava« java ili potpuna prisebnost Agnezi jednostavno nikada nije dostupna. Već dekadama na HNK-ovoj pozornici nismo vidjeli scenografiju koja toliko filozofski utemeljeno ulazi u problem komada. I nekoliko sporednih uloga, primjerice Marin Stević kao akrobatski poštar te Filip Vidović kao Podvornik u vlaku, daju naslutiti koliko je za Begovića važno svaki prizor igrati s pojačanom stilizacijom i gotovo klaunskom kozerijom. Najlošije su uloge onih glumica koje su se držale »principa realnosti«, umjesto da odvrnu svoj imaginacijski fortissimo: Ivana Boban kao Kristina i Tesa Litvan u roli Lize.

Iako je dio publike već tijekom izvedbe pokazao izrazito nezadovoljstvo predstavom, glasno je i negativno komentirajući, ustajući i napuštajući dvoranu (nije pomoglo ni što je usred premijerne izvedbe nestalo struje u čitavom kazalištu), moj je dojam da smo dobili eksperimentalno odvažnu predstavu koja je bliža Begoviću od mnogih ranijih inscenacija »Pustolova«. Jer što želi malograđanski pogled od Begovića? Priču o jadnici koja umire i sanjari o ljubavnim avanturama. A što ovdje vidimo? Točno ono što je napisano: priču o slomljenoj ličnosti koja se ne uspijeva pokrpati nikakvim fantazijama. To nije mali vodvilj. To je tragedija. Helena Petković pristupila joj je autorski zrelo i dobro pripremljeno, čak i ako ju je publika za to nagradila razočaranom reakcijom: ne, to nikako nije ono što se očekivalo. Uistinu, kakva sreća što nije. Nadajmo se da je svrha kazališta da nas iznenadi, makne iz nostalgičnih scenskih slikovnica, tako tipičnih i tako otužnih kad govorimo o zagrebačkom HNK-u.

Čemu služi programska knjižica

I samo još jedna napomena: bilo bi pristojno da je u programsku knjižicu uvršten tekst našeg najutjecajnijeg poznavatelja Begovićeva djela, teatrologa Borisa Senkera. A ne samo tekst teologa čija su uža specijalnost religijske teme u hrvatskoj književnosti i povijesna recepcija Milana Begovića. »Pustolov« nije religijska drama, a čak i da jest, zgodno je primijetiti, kad već uređujete programsku knjižicu, postoji čitava jedna sekularna struka po imenu teatrologija, koja je o »Pustolovu« prilično razmišljala i pisala. Programske knjižice (za ovu je odgovoran Zlatko Vidačković) centralne nacionalne kazališne kuće nisu ni reklamni listići ni zabavni almanasi s puno sličica i anegdotica. Morale bi uključivati relevantne tekstove struke. Promišljanja drame. Ne biografiju pisca i ine dojmove. Kao i samu dramu koja se uprizoruje. Fascinantno je da čak ni na toj razini, temeljne opreme predstave popratnim analitičkim materijalima, HNK ne zna što su uzusi kvalitete. Kiča koliko hoćete. Dapače, po kiču ćemo pamtiti ovu intendanturu. Ali zato struke ni od korova. U takvom kontekstu, posebno srdačno čestitam Heleni Petković što je izrežirala suvislu predstavu. I glumcima koji su stali uz svoju umjetnički kapacitiranu redateljicu.