RIJEKA – Gradsko kazalište lutaka Rijeka novu je sezonu otvorilo premijerom predstave »Vrlo zapetljan čvor«, koju je prema motivima istoimene slikovnice hrvatskog ilustratora Manuela Šumberca režirao Aleksandar Švabić. Glavni lik te priče je jedan dječak koji je naišao na problem velik i ozbiljan – iznad njegove glave nastanio se čvor, čudan »priljepak«, kojega se na razne načine pokušava riješiti. Taj motiv pokazao se zanimljivim za medij lutkarstva, a poslužio je i kao inspiracija za 35-minutnu neverbalnu predstavu koja se temelji na kazalištu pokreta, glazbi i likovnosti. Scensku adaptaciju slikovnice napravili su Aleksandar Švabić i autorsko-glumački tim predstave.

Animacija predmeta

Pritom je motiv čvora koji progoni dječaka metaforičan, predstavljajući probleme i brige koji se roje u dječakovoj glavi – od onih najmanjih do najvećih. U animacijskom smislu predstava se temelji na igri objekata načinjenih od užadi, zamršenih vunenih klupka i vrpci. Vješti lutkari Petra Vučković, Alex Đaković, Damir Orlić i David Petrović animiraju predmete transformirajući ih u lutke, odnosno u oblike u kojima možemo prepoznati određena bića. U prvom prizoru, odjeveni u crne kostime, svatko od njih oživljava svoj objekt – vrpcu koja u mašti priziva zmiju ili zapetljane niti koje se pretvaraju u koji drugi lik, a jedno je klupko animirano poput lutke marionete. Pritom dinamičnu animaciju predmeta ritmički prati glazba Matije Antolića.

Foto GKL

U ovoj neverbalnoj predstavi, u kojoj je izgovorena tek poneka riječ, važan je scenski pokret, na kojem je suradnik, kao i za dramaturgiju, Damir Klemenić. Suradnik za animaciju i asistent redatelja je Jadran Grubišić, a oblikovatelj svjetla je Sanjin Seršić.

Gordijski i drugi čvorovi

Izvedba se dramaturški odvija u nekoliko prizora u kojima pratimo dječaka u raznim situacijama. U odnosu prema prizorima s narančastom užadi i vrpcama, autorica vizualnog identiteta Ana Sekulić drukčije je zamislila prizore s crnom plohom na tlu koja se podiže i pretvara u bijeli zid s vratima, a objekti animacije postaju, napravljeni poput crteža, dječja šilterica, tenisice, ispisana bilježnica i olovka s gumicom za brisanje na vrhu, leteći zmaj… Animacijom različitih predmeta svaki od lutkara na neki način utjelovljuje dječaka i njegov unutarnji svijet. Inicijalna ideja »čvora iznad glave« najprisutnija je u igri Damira Orlića, koji se pokretom i ekspresijom lica duhovito pokušava riješiti raznih »priljepaka«, koji od posve malih prerastaju u sve veće.

Foto GKL

Čvor koji proganja dječaka postat će mu prepreka u igri s drugom djecom, koju on ne može pratiti i biva iz nje isključen – jer je drukčiji. No na kraju shvaća da svatko ima neki svoj, manje ili više običan ili neobičan, zapetljan čvor. Ova priča o brigama i nošenju s njima ulijeva samopouzdanje djeci i ohrabruje ju da se ne boji biti svoja, a nudi i nadu da svaki čvor, koliko god zamršen bio, može biti i raspetljan. Sjetimo se i gordijskog čvora kao metafore za nerješiv problem.

Kolarić

U jednom trenutku čuje se riječ »Kolariću«, koja onim nešto starijim generacijama priziva u 1980-im godinama popularnu igricu »Kolariću paniću«. Od špage se pravio prsten te su postojale točne tehnike kako se igra ta igrica. »Kolariću paniću pletemo se samiću…, sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo«, riječi su pjesmice koja se pjevala uz tu igru, koja je dobila ime po popularnoj dječjoj emisiji što se emitirala u to vrijeme. Djeca su pisala pisma o svojim problemima, a u emisiji se pokušavalo naći rješenje. Na to nas podsjeća i »Vrlo zapetljan čvor«, ispraćen pljeskom riječke premijerne publike.