ZAGREB  Nakon opravdane kritike zloporabe djece i mladih u nogometu predstavom »Jezik kopačke« u ZeKaM-u, redateljsko-dramaturški dvojac u sastavu Borut Šeparović i Filip Rutić u »Gavelli« postavlja i predstavu »Slijepi vode slijepe«. Pred nama je glumački odigrano predavanje o sljepilu ljudske vrste kad su u pitanju nove tehnologije. Ovdje je fokus na robotima (oko čega je korištena slavna Čapekova drama »R.U.R.«) i na umjetnoj inteligenciji, uz argument da upravo stvaramo alate koji postaju oružja masovne destrukcije. Predstava nudi shvaćanje da je AI ustvari nova atomska bomba, već aktivirana bez našeg znanja, što je definitivno interpretacija koja ne uzima u obzir da su sva oruđa i oružja u ljudskoj povijesti imala i destruktivnu dimenziju, ali nisu »neminovno« vodila istrebljenju ljudske vrste. Dapače, unatoč svim katastrofama koje izazivamo, još uvijek smo tu.

Razlaganje i obrazlaganje

Na Gavellinoj sceni odmah na početku pojavljuju se digitalno facilitirani (samim time i grubo pojednostavljeni) »proroci«: Platon, Isus, Marx, terorist Ted Kaczyinski (poznatiji kao ekološki aktivist Unabomber) te grčki antikapitalistički ekonomist Janis Varufakis, svaki sa svojom kritikom sve veće ljudske ovisnosti o tehnologiji, simulaciji, profitu. Teza je da smo svi već odavno kmetovi digitalnih tehnologija i da korištenjem interneta besplatno radimo za vlasnike klaudova i digitalnih korporacija. Šeparović također koristi projekciju Bruegelove slike »Slijepi vode slijepe« iz 1568. godine, postavljajući glumce u istu formaciju kao na slici i tretirajući temu pasivnog sljedbeništva koje nas vodi u jamu opće propasti kao parabolu ljudske civilizacije. Neobično je što se ova slika shvaća posve ozbiljno, ne uzimajući u obzir da je u pitanju izrazito satirični slikar koji rado ismijava i nebesko i zemaljsko uređenje, odnosno da nije riječ o »proročanstvu« kako ćemo sigurno loše završiti jer naše institucije i države vode nesposobni ljudi (Šeparovićeva predstava stalno drži svečani ton sekularne propovijedi), nego o Bruegelovoj šali na temu humorne propasti bilo kakve samouvjerene arogancije.

Prizor iz predstave »Slijepi vode slijepe« / Foto SAMIR CERIĆ KOVAČEVIĆ

Predstavu sam gledala s publikom zrele dobi koja je djelomice drijemala ili čak spavala u stolcima (doslovno hrkala) ili važno kimala glavom na njezin apokaliptični ton. Osjećaj u gledalištu bio je kao da sjedim u nekoj njuejdžerskoj crkvi spasa, gdje mi se kruto koreografirano svećenstvo obraća glasom prijeteće prozivke (suradnica za scenski pokret: Martina Tomić). Iako glumica Anđela Ramljak namjerno igra docilan glas umjetne inteligencije kao piskav i kreštavo meketav, jedan veliki dio izvedbe bilo ga je vrlo teško slušati, toliko je iritantna njegova frekvencija. S druge strane, Ramljak je u predstavu jedina uvodila naznake humora, što je barem povremeno stvaralo i dramski, ne samo predavački naboj. Ostali glumci, kao Franjo Dijak, Rok Juričić, Ivan Grčić, Sven Medvešek i Filip Križan toliko su ozbiljni i svečani u tonu kojim nam se obraćaju da čitavo obrazlaganje i razlaganje kao metoda izvedbe ostavlja i dojam pogrebnog ispraćaja (možda čak neke vojne veličine, s velikom pompoznošću svakog koraka i geste).

Ipak, glumce treba pohvaliti jer su zaista punim kapacitetom podržali redateljsku ideju propovjedničke ritualnosti i zdušno prigrlili ton novih evanđelistara. Slijedili su kazališnog vođu. Druga je stvar što im ni dramaturg Rutić ni redatelj Šeparović nisu omogućili da budu više od glasnogovornika njihovih političkih programa, odnosno nisu vidljivi tragovi glumačkog autorstva, samo redateljskih ideja. Afektivno, predstava djeluje kao jezik straha, od kojeg su i sami performeri i tekstovi koje izgovaraju izrazito kruti, usmjereni prema alarmiranju gledatelja. Razumijem da imamo ozbiljnih razloga za budnost i radikalnu kritiku umjetne inteligencije, ali ne bih se složila da je strah jedina prizma kroz koju je možemo gledati. Čak mislim da se forsiranjem horor-naracija smanjuje ljudski potencijal za promjenu.

Važnost teme

Govorimo li, međutim, o kvaliteti scenskog predavanja i o samom tekstu izvedbe, definitivno je riječ o korisnom buđenju savjesti. Posebno u parafrazi Čapekove drame koja se bavi realnim problemom ljuskog gubitka kontrole nad tehnologijom koju smo stvorili, što je aktivistički točna i važna tema. Vrlo je zanimljiva i muzika koju potpisuju Konstrakta, Montažstroj i umjetna inteligencija, dok je za kičasto futurističke videomaterijale odgovoran Konrad Mulvaj, opet u suradnji s umjetnom inteligencijom. Tu dolazimo do centralne kontradikcije uprizorenja: tobože, tekst stalno kori ljude jer su pasivniji i povodljiviji od robota, napravit će si i najopasnije igračke, kao što ih i velikim dijelom predstave upozorava na političke opasnosti od umjetne inteligencije. Onda pred sam kraj izvedbe ipak stižemo do punog trijumfa umjetne inteligencije koja sebe vidi kao istinskog mirotvorca koji ima sva prava eliminirati sa Zemlje ljusku vrstu jer je preratoborna i daleko manje radno učinkovita od strojeva. Naravno, ovaj stav može se shvatiti i kao sarkastična kulminacija predavanja i svijeta koji su preuzeli roboti, ali i u toj je varijanti apokaliptički prebanalan.

Kate Crawford u svojoj odličnoj knjizi »Atlas umjetne inteligencije« (2021.) upozorava da umjetna inteligencija nije ni umjetna ni inteligentna: »utjelovljena je i materijalna, sačinjena od naših materijalnih izvora, goriva, ljudskog rada, ljudskih infrastruktura, logistika, povijesnih konteksta i klasifikacija«. Duboko je ovisna o najelitnijim ekonomskim i političkim ljudskim strukturama i pojavljuje se kao sluškinja najbogatijih, a ne kao istraživački alat za liječenje ljudskih bolesti, smanjivanje siromaštva ili smanjivanje učinaka industrijskog i tehnologijskog zagađenja Zemlje. Pa i to što se AI služi pojednostavljenjem afekata također se moglo podvrgnuti kritičkom čitanju, posebno kad radimo s glumcima čiji je posao sačuvati žive, dinamične, kompjutorski neprocesuirane emocije od marketinške zloporabe. Zato bih završno rekla da je predstava »Slijepi vode slijepe« mnogo bliža zabrinutoj poruci u boci, negoli studioznosti problema umjetne inteligencije. I u postojećoj varijanti vjerojatno će nekome »otvoriti oči«, jer njezin je nedvojbeni cilj (stroga i vapajna) poučnost. A i s obzirom na to da se na ostalim kazališnim repertoarima mahom ne problematiziraju aktualni politički problemi, Šeparovićev hod protiv etičkog sljepila tehnokracije svakako ima i svoje valjane umjetničke razloge. Još samo da se redatelj dosjeti da u nemalom spektru naših emocija ima još reakcija osim straha, pa možda u nekom idućem Šeparovićevom projektu čak osjetimo i dašak povjerenja u ljudske imaginacijske i pobunjeničke kompetencije, a ne samo ledeni fatalizam panike.