ZAGREB – »Gluma je teško zanimanje, privlačno ali teško kao oranje«, zapisao je Fabijan Šovagović, glumački doajen hrvatskog kazališta, uz to dramatičar i esejist koji je za sobom ostavio čak i knjigu zapisa o umjetnosti glume. Volio se identificirati sa seljacima, posebno puntijarima, a i uloge koje su ga obilježile u kazalištu i na filmu uvijek su sadržavale tvrdoću i prkos »zemlje«; materijala koji je težak, taman i topao. Šovagovićeva drama »Sokol ga nije volio« bila je jedna od omiljenih predstava osamdesetih godina u Zagrebu, a veliki uspjeh doživio je i istoimeni film Branka Schmidta (1988.).

Fabijanov sin Filip Šovagović odlučuje ove godine ponovo redateljski uprizoriti »Sokola«, poziva na dramaturgijsku suradnju Fabijanovu kći, glumicu Anju Šovagović Despot, što sve zajedno postaje dvoprodukcijski projekt HNK-a Osijek i Dramskog kazališta »Gavella«. Nedavno održana zagrebačka premijera, nakon osječke, iznenađuje potrebom da se originalna težina teksta transformira u pjevačke numere i poetičnu scenografiju drvene konstrukcije čijom pozadinom promiču tek dnevni i noćni oblaci (scenografija: Ivan Marušić Klif), dakle tatinoj »zemlji« pridodan je sinovljev poetski »zrak«, a i nekoliko slojeva sentimentalnog solo-pjevanja, pjevušenja i bećarskog muziciranja.

Drama mentaliteta?

Uobičajilo se o »Sokolu« govoriti kao o drami mentaliteta, sela Ladimirevaca, ratnih godina u kojima muški patrijarh velike slavonske obitelji pokušava spasiti svog sina od smrti, ali mu to unatoč svoj lukavosti ne uspijeva. Novo gledanje ove predstave, međutim, otkriva koliko je to tekst o nadmudrivanju nasilja nasiljem, pri čemu glavni lik Šima strada od osobitog hibrisa (pretjeranog ponosa): uvjeren je da je pametniji i pravedniji od svih i da ima pravo svima i svime upravljati. Feminističko čitanje ovog komada, koje naravno nećemo vidjeti jer tko bi se usudio obitelji Šovagović pristupiti iz perspektive depatrijarhalizacije, naglasilo bi da takav otac nad očevima nije samo mučenik. Čitava konstrukcija njegovog dramskog ega dijametralno je suprotna »Kralju Edipu«: nema tog autoriteta koji Edip ne bi žrtvovao da sazna istinu. On nije prazna funkcija, veliki vođa ukopan u svoj tron, nego pasionirani istražitelj, nemilosrdna porota nad samim sobom. Tome nasuprot, Šima misli da zna sve istine i da je osobno izabran za šefa moralne ispravnosti svoje obitelji i svog sela. Ta pozicija sama je po sebi antisocijalna, koliko god da su njegovi potezi pri tome mišljeni u interesu ukućana. Utoliko je »Sokol« tipična drama patrijarhata koja surovog oca pretvara u »patnika za obitelj«, premda je u svakoj etapi jasno da je isti taj patrijarh ujedno i bič (a nerijetko i križ) svoje obitelji.

Foto Kristijan Cimer

Način na koji Šima »zatjerava« svoju suprugu i djecu ili odlučuje umjesto odraslog sina zapravo je zastrašujući. Odličan osječki glumac Ivan Ćaćić ostavlja tu Šiminu strahovladu, ne dira u njegovu zapaljivu pravašku i emocionalno prijeku ćud, dodaje mu u desnu ruku bocu rakije koja se uvijek nalazi nadohvat za podijeliti sa susjedima ili čak upotrijebiti kao oružje, ali nadopisuje mu i fizičku nježnost prema supruzi (točna izvedba konzervativne majke i domaćice Staže pripada glumici Sandri Lončarić) te filozofsku zamišljenost nad potezima koje povlači. Dodaje mu jedno malo, ali važno oklijevanje; kratko zaustavljanje nad ponorima odluka. Osim toga, izvrsnim emocionalnim nabojem ranjena, poražena, ali i zaljubljena čovjeka pjeva narodnu pjesmu »Golubice bijela što si nevesela« i to u trenutku najdubljeg unutarnjeg razdora. Anja Šovagović Despot, pak, igra neobično poletnu i živahnu Baku, kojoj je kao dramaturginja predstave u cjelini nepotrebno nadopisala stalni boravak na sceni te još par narodnih napjeva koje sama izvodi školski neupečatljivo. Glavna karakterna osobina ove »starice« je zagovaranje božje volje ili pasivna zaštita patrijarhalnog nasilja. Izuzmemo li to mlako pjevanje i mladenačko držanje najstarijeg lika u drami, Šovagović Despot svoju rolu igra vrlo srčano, naglašavajući topli kontakt dodirom s ukućanima, ali i svodi lik starice na stalno prisutno opće mjesto pletenja, dočekivanja i ispraćanja.

Sentimentalnost Bakinih pjesmica u kontrastu je s bećarcima koje izvode Fadil Abdulov Fafa, Duško Modrinić i Petra Bernarda Blašković (ovo posljednje samo pretpostavljam jer programska knjiženica nije posebno potpisala muzičare na sceni), a autorski je za glazbu zadužen i Šimun Matišić. Glazba često narušava inače furiozan glumački ritam dvoipolsatne predstave o pucanju po ljudima odozgo i odozdo. Zapravo je za ovu predstavu mnogo bitnija tišina kojom se izvedba i otvara: prekrasnim »brujanjem« tihog rada slavonskog sela, samo lavežom pasa i pokretima ljudi u kuhinji, najavljujući koliko je u ovoj drami važno ono što nije izgovoreno, a ne ono što jest. Od glumačkih rola valja pohvaliti i Selmu Sauerborn kao još jednog tragično neshvaćenog Šiminog sina Filoša te Anju Đurinović kao entuzijastičnog nećaka Jozu. Također i Domagoja Jankovića kao susjeda ustašu koji ipak pomaže Šiminoj obitelji (skrivajući se iza alkoholnih ekscesa), svakako Vladmira Tintora kao dostojanstvenog partizana Bonu i Dominika Karaušu koji igra Šiminog miljenika Benoša kao toplo, pokorno dijete naprasitog oca i višestruko degradirane majke. Puno ženskih uloga čista su opća mjesta glume. To nam nešto govori i osječkom ansamblu, koji gradi svoje predstave oko glumačke zvijezde, malo razmišljajući o tome da jedan čovjek (Ivan Ćaćić) možda čini ulogu, ali ne i čitavo kazalište. Na razini osječkog repertoara ne vodi se računa o jakim ženskim ulogama, niti se posebno radi s profiliranjem mladih glumica za zahtjevne autorske projekte, što izrazito upada u oči kada ih susretnemo na zagrebačkoj pozornici. Repertoarno, riječ je o izrazito zapuštenom mjestu, za koje bi od presudne važnosti bilo zaposliti mlađe timove dramaturga i slijediti njihove profesionalne prioritete.

Drama preživljavanja?

Od svih režijskih projekata Filipa Šovagovića dosad, »Sokol« je najkonzervativniji, ali i osmišljen s mnogo više redateljske kompetencije od mnogih drugih predstava »Gavellina« repertoara. Kao redatelj, Šovagović itekako misli o mizanscenu, o akustičkom krajoliku izvedbe, o ritmu izvedbe, o suradnicima (posebno bih pohvalila i povijesno točno kostimografiju Barbare Bourek), naravno i o glavnom pitanju: zašto igrati ovu predstavu. Iako u intervjuima konstatira kako je Šima možda »posljednji slavonski seljak«, izvedbeni fokus je na tome da selo ipak uvijek – sve – preživljava. Ljudi dijele karmine i svadbene kolače, tješe jedni druge, grle se, paze jedni na druge, skrivaju jedni druge, dojavljuju si opasnosti, ponekad i samo zajedno sjede u tišini. Utoliko je riječ o uspjeloj predstavi o vrijednosti zajedništva, koje je uspostavljeno već i inicijativom da djeca Fabijana Šovagovića surađuju na tekstu svog oca, kao i da se dva grada udruže oko jedne predstave. Druga je stvar što je ujedno riječ i o predstavi koja emocije tretira prebazično i stereotipno, gotovo ni u jednom trenutku ne otkrivajući ništa začudno ili kompleksno o ljudskoj prirodi, nego više točno oglašavajući opća mjesta straha, brige, ljutnje, očaja. Nažalost, rad s emocionalnim stereotipima stvara plošnost izvedbe. Kao da gledamo samo socijalne maske, bez individualnog sadržaja.

Uopće ne bih spekulirala kakav će biti prijem ove predstave kod zagrebačke publike (sudeći po prvim reakcijama: naklon), ali završno bih samo rekla da se ovom projektu moglo pristupiti hrabrije. Ne kao muzejskoj sličici pomaknutoj prema atmosferi sjetnog mjuzikla, nego kao prema osmrtnici sela koje se do danas nije oporavilo ni od patrijarhata ni od recentnih ratova. Slavonska su sela pusta, napuštena. Čak je i Osijek (kad nema studenata) gotovo grad duhova. Osim toga, tekst Fabijana Šovagovića zove nas da stupimo u središte tragedije mačističkog »manevriranja« pred svim mogućim vojskama, već i samim naslovom teksta osporavajući primat središnjeg patrijarha: Sokol, konj, ne samo da ga nije volio, nego ga je u završnom prizoru usmrtio. Jer je Sokol zapravo jedina nepokorena ličnost ovog komada. Šteta što je ostao u pozadini, kao zvuk rzanja i udaranja kopitima, odnosno što se perspektiva njegove volje za otimanjem od gazdinih ruku nije jače naglasila. Zanimljiv dramaturški pristup bio bi odustati od originalnog teksta i čehovljanski ispričati priču iz perspektive tegleće marve koja ipak povijesno nije iznutra zauzdana. I da se vratimo na pjevanje: ono u ovoj predstavi previše funkcionira kao ukras. Kao prazna, mjestimično i zabavljačka dekoracija. Drama je negdje drugdje i drama kao razdiranje socijalnih tabua ovdje nije ni dotaknuta.