Uskoro će na Riječkim ljetnim noćima, u Art-kvartu »Benčić«, biti izvedena obnovljena predstava »Leica format« u spomen na književnicu Dašu Drndić. Ovog 5. lipnja navršilo se šest godina od njezine smrti i vrijeme je za prisjećanje – i na Dašu i na njezinu sjajnu knjigu »Leica format«, koju su na kazališne daske prenijeli redateljica Franka Perković te autor adaptacije i dramaturg Goran Ferčec. Predstava je premijerno izvedena 2019. godine u HNK-u Ivana pl. Zajca, pa će sada biti zanimljivo vidjeti njezinu prilagodbu za pozornicu na otvorenom u kompleksu bivšeg »Benčića«.

Ova književnica dio života provela je u Rijeci, gradu u koji je smjestila svoju »Leicu format« – fragmentarno napisani roman koji je 2003. objavio zagrebački Meandar. Pišući ga između fakta i fikcije, prepletanjem suvremenosti i povijesti, Daša Drndić gradu Rijeci i njezinim stanovnicima pružila je svojevrsno ogledalo, ali ne ono koje uljepšava nego ono koje suočava s ne baš ugodnim istinama i poput povećala uvećava određene mentalitetne karakteristike i anomalije sredine.

Ovakav pogled na Rijeku autorici je omogućila njezina izmještena, »autsajderska« pozicija doseljenice u grad koja kao promatračica sa strane Rijeku doživljava iz posebne perspektive. Odnos između Daše Drndić i Rijeke bio je kompleksan i ambivalentan, a možda ga najbolje ilustrira rečenica iz njezina romana: »Nismo se srodili ovaj grad i ja. Naše eventualno srašćivanje ne garantira rađanje obostrane, bezuvjetne ljubavi, slijepe.« Uvod u roman su različite definicije fuge – fuga kao poremećaj izgubljenog sjećanja i dugotrajna amnezija; fuga kao polifona muzička kompozicija u kojoj se partije ponavljaju po određenim pravilima i fuga kao spoj između kamenova ili pločica. U formi fuge pisan je i sam roman, u kojemu se pojedini motivi – poput iseljavanja i izbjeglištva, dolazaka i odlazaka, gubljenja pamćenja i krize identiteta, ili »vječnog povratka fašizma« – ponavljaju i variraju.

O Daši Drndić je u povodu predstave »Leica format« nadahnuto pisala nagrađivana riječka književnica Tea Tulić, koja Dašu smatra svojom mentorskom figurom. Citiramo njezin tekst »Dašina mala ponornica« objavljen na stranicama »Zajca«:

»’Grad koji teče’ u knjizi ‘Leica format’ je mala ponornica koja postojano žubori, ali i suh kao isluženi jajnici, kao mumificirane male ljudske glave. Kako se u takvom gradu ukorijeniti? I dokle seže pogled duboko ukorijenjenima? Na to nam može odgovoriti samo netko izložena korijena, osjetljivijih živih stanica, Daša, ona koja je u njega došla pa ga vidi i izvana i iznutra. Daje dijelove velikog mozaika o nama, one koje ne vidimo od samih sebe, koji su i gore i dolje – duboko u zemlji, sakriveni. Ali, reći će dušebrižnici, privatno se čuva od javnog. Iako nema javnog bez privatnog. Ovaj grad ima divovsku korektnost, navježbao se života. Zato za njegovu savjest pod tepihom glavom plaća karnevalska lutka, a dušom – spisateljica. Kako se grad koji truli gluho i nevidljivo, iznutra, razgrađuje, tako ga spisateljica izloženog korijena nanovo slaže, kolažira i fugira u svojoj knjizi. Nanovo ga za nas rekonstruira i pritom pazi na detalje. Vraća čestice i valove grada koje su fuganti i bezfugi ponijeli na dalek put ili posve zaboravili.

Svakom svojom vezivom fugom ona ispravlja onu drugu vrstu fuge koja je poremećaj izgubljenog sjećanja. Čini to polifonično, nužno subjektivno. Ona je promatračica koja zaziva prošlost i sadašnjost jednoga grada drsko – ‘neprikladnim’, a bogatim rječnikom. Zaziva fluidnost i tranzitnost grada kao njegovu prirodu, energiju koja kola.

’Kako onda ustajali grad održava buku? Ali ovo je najbučniji grad koji sam srela, ne znam kako to. Ovdje sve je glasno, autobusi riču, govor odjekuje, čuje se tuđe hrkanje, čuju se tuđe budilice, tuđi telefoni i tuđi razgovori. (…) Možda ta jeka, ta vječita buka rađa se zbog mora, možda sav život ovog mjesta odbija se o vodu pa voda tu buku vraća ili šalje dalje, jer voda je provodnik zar ne. Ljudi odmah umru kad im u kadu punu vode upadne uključen fen za vodu, znači provodnik je.’

I spisateljica je provodnik. Struji kroz nju grad koji za sebe vjeruje da je veći nego što jest, a ona riče kao lavica u putnom kavezu, sve dok potpuno ne klone…«