RIJEKA – Nevelika trajanja, no kontemplativne, meditativne naravi, na granici oniričkoga, s replikama (pod)/(ne)svjesnog bila je u HKD-u nedavno izvedena predstava fizičkog kazališta »Sjećanja budućnosti«, autorice Ivane Peranić u suradnji s drugim autorima, izvođačima i sustvaraocima, Jorgeom Correom Bethencourtom, Martinom Hrlić-Rogić, Jurom Ružom, Martinom Terzić, Enverom Krivcem, koji potpisuje glazbu i video, te Milošom Tomićem koji potpisuje animaciju.

Tijelo kao sredstvo

S obzirom na to da se radi o fizičkome kazalištu, koje podrazumijeva tijelo kao sredstvo ostvarivanja značenja, i u ovoj je predstavi tijelo alat kojim se upućuje na različite ideje, ponajviše emocije, no uz posve otvoreno značenje. Iako se nedvojbeno radi o slojevitoj predstavi, značenje nije unaprijed određeno, već je svaki od gledatelja može tumačiti iz svojega kuta gledanja, ovisno o svojemu (gledateljskom/životnom) iskustvu i(li) emocionalnom stanju.

O otvorenosti samoga značenja ponešto sugerira i naslovna sintagma »sjećanja budućnosti« koja u sebi nosi paradoks dviju krajnosti, sjećanja, što je oznaka prošloga, te budućnosti, kao i beskonačnih mogućnosti koje ona donosi. Naravno, i sama budućnost unekoliko je ili uvelike određena onime što je prethodilo, dakle našim iskustvima i ponašajnim obrascima, pa možemo ustvrditi da naziv predstave označava snagu sjećanja, prošloga, stoga i traumatskog, koji (je)su dio nesvjesnog, onog koje u jungovskim psihoanalitičkim terminima uvelike određuje i smjer budućega kretanja.

Fragmentarna struktura

Iako u nazivu predstave ne nalazimo oznaku prezenta, posve je jasno da između prošlosti i budućnosti jest sadašnjost, pa sve kategorije bivaju međusobno premrežene, i predstava nema linearnu strukturu, već je fragmentarna iskustvena vježba (za budućnost). S punim se pravom u kontekstu predstave i vremenskih oznaka stoga možemo pitati koja je uloga sadašnjosti, ili deleuzovski, može li sadašnjost vrijediti za cjelokupnost vremena?

Foto Marin Ćuk Vurnek

Minimalistička scenografija uključuje svega dva projekcijska zastora, to jest plahte koje služe i kao dio scenografije, i kao dio projekcijskoga dopunjavanja značenja, kao i četvero izvođača i izvođačica (dvije ženske izvođačice i dva muška izvođača) koji manevriraju koreografski jednostavno. Četvero izvođača tako tvori niz susljednih prizora koji simbolikom pokreta konzerviraju onu osnovnu ideju predstave o iskustvenom potencijalu gledatelja.

Na pozornici tako tijekom predstave biva jedan izvođač, dva, tri i četiri, spajaju se, izmiču, izdvajaju, udaljavaju, ponekad i podržavaju jedan drugoga, uz otprilike u cjelini jednaku dinamiku, a sve to i ispred i iza zastora. Glede pokreta valja kazati kako je tijelo ovdje oruđe ekspresivnosti i simbolike, pa je pokret repetitivan, gdjekad hipnotički spor, trzav, prozračne fluidnosti, nepravilne putanje te intencionalno simboličke forme.

Vremensko prožimanje

Tako primjerice već samo jedna sekvenca u prvome dijelu predstave pokazuje značenjsku puninu i spomenuto vremensko prožimanje. U jednome se trenutku tako na pozornici nalaze svi izvođači, a izvode u partnerskim odnosima – dvoje između dvaju zastora, dvoje ispred jednoga od zastora – pa jedan izvođački par tjelesnim dodirivanjem (ruku, njihovim širenjem) ukazuje na neodvojivost prošlosti i budućnosti, budućnost posredovanu prošlošću ili budućnost koja je obgrlila ono iz prošlosti, dok drugi izvođački par odsustvom fizičkoga dodira, približavanjem i udaljavanjem (svatko u svome smjeru) pak signalizira na budućnost koja postaje teren neopterećenosti, teren mogućnosti i novih prilika, onaj na kojemu negativno prošlo ostaje ograđeno od nadolazećega, novog.

Također, nakon toga dijela izvođačica i izvođač koji se nalaze između dvaju zastora još jednom pokazuju kako se »dodiruju« dvije krajnosti; izvođačica je na leđima/ramenima izvođača koji intencionalno sporo korača, drugi se izvođač približava i udaljava. Takvi se suodnosi ponavljaju u različitim varijacijama do samoga kraja, a snagu sjećanja dodatno potpiruje i neodređeni apstraktni sadržaj videozapisa na projekcijskom platnu. Trenuci u kojima se ti videozapisi javljaju vizualno su upečatljivi, nadodaju značenju i u recipijenta opstoje kao svojevrsna transcendirajuća nota.

S obzirom na glazbenu podlogu u predstavi, dinamika se ponešto mijenja; spori tempo na početku diktira skladba »Voda«, potom trenuci tišine (omogućuju publici da »udiše« emocionalnu težinu) prelaze u elektroničku podlogu koja sugerira napetost, unutarnji nemir, neizvjesnost, trenuci tišine opet prelaze u rezak i oštar zvuk visoke frekvencije koja se postupno stišava, slijedi sugestivno mlako i snoliko ksilofonsko otkucavanje kao znak vremenske protočnosti, opet nastupa tišina, da bi slijed završio finalnim prebrojavanjem nisko-visokih tonova glazbala s tipkama. Sve korištene pjesme skladbe su Envera Krivca – »Voda«, »Hod prvi«, »Bokser u ratu«, »Hod drugi« i »Rubikonov Glis« (iz predstave Zvonimira Peranića »Sestre«).

Foto Marko Gracin

Uz sam zvuk, dinamiku preslikavaju i pokreti, pa od onog početnog pokretno sporog promjenu u dinamici možda najbolje pokazuje dio s elektroničkom glazbom, u kojemu jedan leđima okrenuti izvođač pokretima ruku i skakutanjem sugerira boksački narativ jedne vremenske kategorije s onom drugom, koja pak simbolizirana pokretima drugog izvođača ukazuje na oprez, izmicanje, preskakivanje, jedan posvemašnji košmar svijesti koja pokušava opstruirati ono negativno koje pokazuje svoju snagu. Dio sa ksilofonskim zvukovljem ponovljeni je obrazac ranije oprimjerenog partnerskog odnosa – dolaženje i odlaženje, približavanje, težak korak jednoga od izvođača s izvođačicom na leđima – odnosno njegova varijacija. U kontekstu nesvjesnog, spomenuta su ponavljanja, to jest varijacije ranijeg izvedbenog obrasca, replicirani tjelesnoiskustveni trenuci (koje tijelo »pamti«), pa njihova kombinacija s promjenama dinamike i tempa (prijelazi svjesno – nesvjesno) tvori cjelinu koja varira imeđu iskustveno petrificiranog i onog potencijalno iskustveno »slobodnog«. Drugim riječima, promjena tempa vizualno i kinestetički dočarava fragmentiranost vremena i čiju mentalnu zapreminu.

Svjetlo i teret života

Transcendirajuće je naravi posebice posljednja trećina predstave u kojoj su uz vrlo slabo osvjetljenje u fokusu dvije performerice iza zastora; zastor kojim se izvođačice poigravaju ostaje jedini trak svjetlosti u tmini – svjetlost ih pokriva u mraku, vrte se oko nje, blago i brzo, tapkaju u mraku, traže svjetlo na kraju tunela, izgubljene su u trenutku – a sve to pojačava i zvuk teških tipki koji odjekuje tišinom, onaj melankoličan, prepun sjete, težine, tugaljiv, znakovit. A i tišina nastupa. Ah, taj teret života i naša prečesto sizifovska nastojanja…

Premrežavanjem različitih vremenskih slojeva, predstava »Sjećanja budućnosti« stvara slike (u deleuzovskim terminima vremenske kristale – »kristal otkriva ili čini vidljivim skriveni temelj vremena«) koje reflektiraju i prošlost i budućnost. Ovu značenjski nabijenu predstavu stoga možemo nazvati iskustvenom vježbom za svekoliku publiku, koja može i treba poći na putovanje vlastitim unutarnjim krajolicima. Minimalizam pokreta, vizualna apstrakcija te zvučna pojačala stvaraju svojevrstan senzorno-psihološki prostor koji biva zaokružen gledateljskim dopisivanjem značenja. Izgubljeni u vremenu…