Iako je prvo pravilo roditeljstva biti tu za svoje dijete, u 21. stoljeću imamo čestu varijantu da roditelji svoj neizbježno veliki angažman oko podizanja djece shvaćaju kao »apsolutnu vokaciju«, kojom se dijete stavlja ispred svega drugoga i pretvara u kompenzaciju za identitete koje roditelji nisu izgradili u svojim životima – karijere, prijateljske odnose, hobije, svakako i interes za rad u zajednici široj od obitelji i tako dalje. Ivor Martinić stvara pomalo farsičnu dramsku situaciju iščekivanja nuklearnog rata i planiranja odlaska u atomsko sklonište, pri čemu država šalje obiteljima fantastični i apsurdni obrazac u kojem moraju odgovoriti na pitanja tipa »koga biste od svoje djece izabrali za jedno slobodno mjesto u skloništu«.

Nasilje tog »obrasca« i njegove države lebdi nad uprizorenjem (protagonisti kontinuirano pokazuju iritaciju dobivenim zadatkom, ali ne bune se previše), kao da je svijetom zavladala sumanuta logika, pa nije čudno da se sad na novi globalni holokaust nuklearnog rata lijepi neka nova birokratska glupost državne administracije. Martinić hvata strahove suvremenih dvadesetogodišnjaka i tridesetogodišnjaka, duboko uronjenih u apokaliptički gejming i serijalne naracije o »posljednjim ostacima vremena«, što starija publika dobro poznaje kao pokvarenu ploču mnogih bitno starijih ideologijskih režima. Počevši od desetog stoljeća nove ere, svako malo se iščekivala apokalipsa, samo je bilo pitanje hoće li je donijeti boleštine, kometi se sudaraju sa Zemljom, Božji gnjev ili nuklearne utrke u naoružanju. O tome ima mnogo likovnih svjedočanstava po crkvama diljem Europe. Očekivalo se, dakle, da nam nebo tresne na glavu i smlavi nas dugi niz stoljeća, svakako davno prije ove epohe, pa evo još uvijek sjedimo u kazalištu.

Propalica kao obiteljski biser

Redatelj Aleksandar Švabić za predstavu je izabrao nadasve sposobnu glumačku ekipu, dok socijalno nijansiranu dramaturgiju međusobnog »ribanja« likova u prostoru male kuhinje potpisuje Marin Lisjak. Tako se pred nama pomalja kuhinjska drama (scenograf konfekcijske scenske »igre oko stola«, sudopera i ormarića za suđe: Matija Blašković), prepuna roditeljskog favoriziranja »bespomoćnog« djeteta, jer od troje djece jedne peteročlane obitelji najveća ljubav oca i majke rezervirana je upravo za sina koji se od najranije dobi bori s depresijom, kasnije i s raznim oblicima ovisnosti, a za kojeg oba roditelja imaju apsolutno razumijevanje. Drama argumentira kako to mračno, nesamostalno, rubno autodestruktivno dijete roditeljima stvara osjećaj korisnosti i vrijednosti brige: roditelji su mu nasušno potrebni i oni čak i deklarativno uživaju u toj ulozi. Na ovom bih mjestu dodala da svi roditelji koji imaju sličan problem u realnom životu, primjerice dijete ovisnika, nipošto prema tome nemaju ovako romantičan stav: »ali on je duša od čovjeka i mi ga jednostavno najviše volimo«. Umjesto toga, koliko god da vole svoje čedo, prepuni su povreda, ljutnje i tjeskobne nemoći, jer ni oni ni čitav sustav skrbi često ne dopiru do osobe koja vidljivo propada.

Emocionalni boks

No, ovdje je u pitanju dramska situacija potpunog kolapsa društvene održivosti i državne odgovornosti, odnosno suočenje s nasiljem vlada koje ozbiljno razmatraju nuklearni rat (zvuči poznato), tako da bezumnost njihove birokracije samo još dalje pomiče ukupan farsični aspekt uprizorenja, gurajući ga prema posvemašnjoj distopiji ljudskoj gluposti. Što više nije uvjerljivo, ali jest smiješno.

Foto Marko Ercegović

Doris Šarić Kukuljica sjajno igra britku majku koja nema nikakav problem s time što se kroz život prvenstveno posvetila svojoj djeci, ali ono što joj teško pada je njihovo odrastanje i odvajanje: da su oni stalno tu, ona bi bila dobro (vrlo upitna teza). Sin koji se najdalje odmaknuo i vraća se samo ponekad u kratak posjet, stoga je šiban maminim otrovnim komentarima, iz kojih je jasno da u velikoj računici davanja i primanja ona jednostavno nije primila onoliko koliko je dala. Sreten Mokrović također majstorski igra oca koji je kroz stasanje svoje djece bio odsutan, ali uvijek je bio i privržen i topao čovjek (odlična scena s čitanjem viceva na zaslonu ekrana samo raznim intenzitetima smijanja, kao i pridržavanja pokućstva koje leti na sve strane, za što kasnije saznamo da je izazvala oluja), no prepuštajući kontrolu supruzi zapravo je u velikoj mjeri slijedio svoju komociju. Glumački vrlo točan Luka Knez je odmetnuti sin ili predmet roditeljske pasivne agresije, sve dok im ne održi lekciju o tome da su od trenutka kad im se rodio najmlađi sin postali njime opsjednuti, zbog čega su narušili odnose sa svojom starijom djecom. Petra Svrtan kao stoička kći iste obitelji opet je izgradila posve novo glumačko lice i intenzitet liječnice koja vrlo jasno prozire sve kućne manipulacije i navike, ali voli to svoje ludo obiteljsko utočište. Svi su glumci pravi užitak za gledati, ali ništa od prikazanoga ne zadire naročito duboko. Da, obitelji se glože. Da, emocionalni boks je posebno jak kad su djeca jedna drugima konkurencija i kad roditelji stalno moraju odlučivati kome se koliko posvetiti. Da, starenje donosi i pred djecu i pred roditelje nove izazove. Ali ono što nam nudi Martinićeva drama veze nema s dubinom karakterizacije, pa samim time ni s tekstom koji bi imao prevratnički ili bar intenzivnije kritički potencijal. To je parodijski sitcom na temu apokalipse kao općeg mjesta destruktivne i autodestruktivne ljudske vrste. Više filozofski esej o tome kako lako ljudi gube razum, nego studija dramskih ličnosti ili društvenih problema.

Spasioče, spasi sebe!

Najinteresantniji problem uprizorenja formira se kroz uvide da nitko zapravo ne kontrolira svoju djecu: ni prevelikom ni premalom ni točno doziranom ljubavlju. Djeca su novi kontinenti, imaju svoje originalne putove i potrebe, oko čega neće pomoći ni višak ni manjak roditeljskog impulsa kontrole. Osim toga, profesionalni spasioci obično spašavaju sami sebe pod maskom spašavanja drugih, dakle to nije orijentacija koja će popraviti odnose u obitelji. Sin oko kojega svi brinu u predstavi nijednom se neće pojaviti na sceni, a oluju koja umalo raznese obiteljski krov sretno prespava, iscrpljen nakon duge pijane noći.

Taj okvir dramljenja oko osobe kojoj se živo fućka za druge ljude iz moje je perspektive najuspješniji dio predstave, jer nas vraća na nulte postavke svih (pa tako i roditeljskih) odnosa: ne vuci tuđe konce. Imaš dosta posla sa svojima. Blagi humorni podtonovi koje u izvedbu lucidno ubacuju (svi) glumci dobar su razlog da je pogledate, kao što je i režijska sloboda poklonjena glumačkom nijansiranju obiteljskih slijepih točaka argument za preporuku ove kuhinjske »crne sapunice«.