Svima je načelno jasno da je Shakespeareova snaga u jeziku, ali režije njegovih komada obično tretiraju prijevode kao da su u pitanju izlizani stari materijali koje je odavno nagrizla plijesan, pa onda treba odrezati malo »živog mjesta« od jednog prevodioca, malo od drugoga, zbog čega rezultat bude zbirka jezičnih nesklapnosti, zimski kaput s rukavima od ljetne haljinice, umjesto slavlja nadasve preciznog i jezično lucidnog dramatičara koji je svojim jezikom upravljao u najmanju ruku kao vozači Formule 1.

U slučaju Andyja Jelčića, novog prevoditelja komedije »Mnogo vike nizašto«, definitivno dolazi do obrata. Drama je prevedena u cjelini, premda nažalost nije tiskana u dizajnerski promašeno kičastoj Komedijinoj programskoj knjižici urednice Nine Kleflin (kao što je dobar običaj u boljim kazalištima), ali barem je prevodilački rad moguće upoznati na sceni. A Jelčić opipljivo uživa u Shakespeareovim poigravanjema poslovicama (»Bolje golub u ruci, nego pos’o u struci«), lascivnim aluzijama (»Ona bi malu smrt s glavom prema gore«), krivim upotrebama stranih riječi koje ujedno čine glavnu karakterizaciju pojedinih likova (»Hvala na kontinentu«, umjesto komplimentu) i humornim pomacima razumijevanja (»Oni su pravi zli otvori!«, umjesto zlotvori). Ima tu i vrlo finih intonacija šekspirijanske pohvale samoj fikciji, kao: »Nek’ nam čuda ne budu čudna«. Sve u svemu, Jelčić je prvi nakon Torbarine koji uspijeva »voziti« Shakespearea na hrvatskom jeziku, a da pritom i cijela kazališna ekipa ne ispadne iz prtljažnika.

Plitak gaz »dopadljivosti«

Dolenčićeva režija i ovaj se put trudi biti dopadljiva, premda dopadljivost nikad nije bila i nikad neće biti dio umjetničkih kriterija. Ne samo zato što se time bavi marketing, nego zato što je dopadljivost izrazito tendenciozna, a umjetnost to nije. Dramaturginja Ana Tonković Dolenčić evidentno ne daje naznaka da joj je bilo poznato, bilo važno kako je upravo ova Shakespeareova komedija ishodište čuvene holivudske »screwball-komedije« i njezinih prštavo svadljivih dijaloga zaljubljenih parova (koje majstori dijaloga znaju i osuvremeniti), niti otkriva da u tekstu vidi išta izvan pučkog okvira promašenih i uspješnih zavođenja, nasuprot tračeva kao prepreka zavođenjima. Da je Shakespeare pisao sapunice, ne bismo se njima bavili ovih par proteklih stoljeća. Ali pisao je neobične tekstove pune jezičnog vatrometa o tome kako je lako i staviti i smaknuti sa sebe koprenu zaljubljenosti, kao da je u pitanju hipnoza. Ludost nepostojanosti i straha od Amorove kapricioznosti nadahnuta bi dramaturgija mogla kapitalizirati na mnogo načina. Naravno, to bi značilo temeljito književnoteorijski ispitati i kontekstualizirati Shakespeareov predložak, što se našim dramaturzima u pravilu »neda«.

Neću uopće govoriti o očajno trivijalnoj »scenografiji« (arhitektonski nagruvana dva reda voltica i plastičnog cvijeća) kazališne debitantice Željke Burić. Niti o još goroj kostimografiji Martine Ptičar, svejedno govorimo li o bojama, dezenima, trivijalnim modnim stilovima ili manjkom povezanosti ženskih kostima iz »sedamdesetih« godina prošlog stoljeća, spojenih na sceni s ulaštenim muškim uniformama nekog neodređenog kvazi-devetnaestog stoljeća. Ni o vladavini pernatih boa oko svačijeg vrata, kao da je u tijeku doček Nove godine u nekoj pivnici. Tu je i koreografija Dejana Jakovljevića, za koju ne možemo sa sigurnošću reći je li lijeno-banalna ili samo estradna do točke kad ju je teško razlikovati od provincijskih svadbenih poskočica. Dolenčić oko sebe okuplja suautorsku ekipu koja nema dubljih razloga za »umjetničke« odluke koje donosi, nego ih mahom vodi načelo vašarske dopadljivosti, lakšeg puta, brze sklepanosti.

Glumačka vrsnost

No predstavu srećom nose i Komedijini glumci, među kojima ima odličnih. Primjerice, Goran Malus u roli nadstražara Drotinskog (da, Jelčić je preveo imena Shakespeareovih pučkih klaunova ili likova policijske uprave na hrvatski jezik te uveo duhovite pojmove »nadkolege« i »podkolege«). Malus igra šefa policije koji nije u stanju ispravno izgovoriti ni jednu posuđenicu i tuđicu, ali baš se njima uporno razbacuje, stoički trpeći ispravljanja »podkolege« i samouvjereno nastavljajući s provalama zabuna, polučivši i najviše smijeha i aplauza iz publike. Jedva čekamo da se pojavi na sceni i izvali sljedeći krivorijek. S njim je i jednako fino komediografski ugođeni Saša Buneta (Plavac), na rubu živaca zbog količine nadkoleginih budalaština. Posebnu zonu kapitaliziranja humora situacije ili stalnog premještanja svog svećeničkog oltarnog stola i strpljivog podnošenja predbračnih kataklizmi donosi na scenu Igor Mešin kao Fra Francesco. Glumac s dobrim tajmingom, jasnom sviješću da gluma donosi sa sobom socijalne bravure nadopisane tekstu, kao i glumac s razoružavajućom blagošću koju komunicira kroz lik koji utjelovljuje.

Majstor komike je i Željko Duvnjak, veteran Komedijina humora, ovdje čas najmekši domaćin, čas crveniji i eksplozivniji od Nobelovih naprava. Problemi kreću s glavnim ulogama. Fabijan Pavao Medvešek kao Benedetto ima posve zatvoreno lice, bez prozirnosti emocija, dok je glasom i tijelom naklonjen različitim klišejima »muškarčine«, koje se tek mjestimično tope u »zbunjenosti« udvaranja. Umjesto kombinacije Velog Jože i Freddieja Mercuryja koje je odlučio scenski predstavljati (ostavljajući dojam kao da glumi u oklopu macho očekivanja od samog sebe), mogao bi poslušati o čemu zapravo govori njegov lik i odakle izlazi njegova unutarnja potreba da se odmakne od bračnog jarma. Možda je alergičan upravo na klišeje?

Čekajući suvremenost

Dajana Čuljak kao Beatrice, tome nasuprot, vrti Shakespeareov predložak oko malog prsta i mogla bi čitavu predstavu kompetentno odigrati, otpjevati i otplesati kao ironičnu monodramu. Teško možemo povjerovati da s likom Benedetta mladog Medvešeka ima ikakvu kemiju, jer je njegov glumački izbor utvrditi stereotipe, a njezin je osporiti ih. Čuljak precizno i pogođeno drsko naglašava da Beatrice naprosto nije dio nijednog ženskog ni muškog jata, ali vrlo je sposobna u njihovim ismijavanjima. Nažalost, veliki dio glumica Komedijina ansambla ne kroči stazom Čuljak i njezine glumačke samosvijesti (pitam se gdje su Jasna Bilušić i Jasna Palić Picukarić – kad već govorimo o glumačkim umjetnicama koje godinama umjetnički nose ovo kazalište). Posebno joj nije u stanju parirati Hera Ivone Kundert, postavljajući »naivnu curu« kao lutkicu široka osmijeha i treptavih okica, iako je i Hera pravi »mali« đavolčić Shakespeareova komada.

Zanimljivu rolu vojnika Corrada, koji prati glavnog zlikovca komada i dopušta mu s pogođenim licem da je opetovano ponižava, gradi Nera Stipičević, jedina smislivši kako nasilje muško-ženskih odnosa (Shakespeareovu temu) zbilja uprizoriti na sceni. Dio glumaca odrađuje svoje uloge korektno (Zlatko Ožbolt kao Don Pedro, Filip Jurčić kao Don Juanito, Davor Svedružić kao Boraccio, Adam Končić u roli Antonia), a uvjerljivo dezorijentiran je i ljubomorno-zbunjen Ognjen Milovanović kao Claudio. Čitava glumačka ekipa sve se više razigrava kako (dvosatna) predstava napreduje, tako da je na kraju ispraćena i toplim aplauzom. Još da je bazično dobrostivom i zaigranom, ali previše površnom Dolenčiću pridružiti dramaturga koji pobliže poznaje Shakespearea ili ima viziju o čemu pisac govori u ovom komadu »raskrinkavanja«, imali bismo predstavu koja zbilja diže neku viku ili radi frku ili pravi cirkus oko bračnih križaljki. Je li to moguće u tako deklarativno konzervativnom teatru kao što je Komedija? Zasad se nitko ni ne usuđuje pokušati okrenuti smjer ove kuće prema riziku suvremenosti, kao da je pred nama Poeova »ukleta kuća« trećerazrednih mjuzikala i bulevarskih komedija. Čak su i Histrioni Zlatka Viteza umjetnički osjetljiviji prema scenskom eksperimentu. Što nam govori da će se Komedija ili ugušiti u svom pretjeranom šlagu jeftinih izvedbenih torti ili eventualno pokušati iz temelja izgraditi svoju reputaciju kao kazalište, a ne zabavište. O tome bi posebno trebale voditi nove članice Kazališnog vijeća ove institucije, na čelu s Frankom Perković, dosad poznatom kao dosljednom zagovarateljicom umjetnosti, a ne lunaparkova.