Od svojih prvih režija na Brijunima redateljica Lenka Udovički dala nam je jasno do znanja da je zanima projekt političke empatije prema strancima. Tema bolnog gubitka domovine, a zatim i potiranja uporišta u emigrantskoj zemlji obilježila je već prva brijunska »Medeja«, nakon čega je uslijedilo punih šesnaest godina igranja velikog otrežnjenja »Kralja Leara« od iluzije da je kraljevski autoritet moguće odriješiti od teritorijalne suverenosti.

I najnovijim dramaturškim čitanjem britanskog barda iz pera Željke Udovičić Pleština, varljivo romantično naslovljenim »Shakespeare ljetne noći – varijacije«, Lenka Udovički redateljski otvara problem ničijih ljudi koji lutaju ničijim zemljama.

Borges i Šekspirina

Kao i u »Kralju Learu«, gdje publika dijeli prostor nomadske nesigurnosti i stalnog kretanja s glavnim likom, tako se i aktualni »Shakespeare« odvija na mnogim lokacijama otoka Mali Brijun, s posebno naglašenim izjednačenjem perspektive gledatelja i izbjeglica, baš kao i glumaca i izbjeglica. Prvi likovi koje susrećemo kad se iskrcamo iz broda koji prometuje na relaciji Fažana-Brijuni dolaze iz Borgesove pripovijetke »Shakespeareovo pamćenje«.

Glumica Katarina Bistrović Darvaš u renesansnom ruhu (kostimografkinja velike povijesne preciznosti: Bianca Adžić Ursulov) polako se materijalizira iz prirodnog udubljenja u kamenoj stijeni, s grančicom smilja među prstima, utješno i zaigrano odgovarajući na orkanski snažne, dječje koliko i staračke vapaje plača glumca Radka Poliča, ponudivši mu u zamjenu za gubitak sna – Shakespeareovo pamćenje.

Ova kratka razmjena umova daje intonaciju svim kasnijim događajima, jer Polič kao Borges u tamnocrvenoj pidžami i Bistrović Darvaš kao Shakespeare ili Šekspirina s renesansnih portreta, nastavljaju pratiti prizorišta trosatne predstave. Bilo bi zanimljivo vidjeti izvedbu koja bi se bavila isključivo prijateljstvom ovih dvaju srodnih pisaca/fantastičara, odnosno neodoljivim spojem tople liričnosti i suptilne zaigranosti Katarine Bistrović Darvaš nasuprot lavovske rike Poličeve mnogostoljetne usamljenosti.

Premda jezično pripada slovenskom jeziku, Polič vlada ne samo dubinski mišljenom i čistom dikcijom hrvatskog jezika, nego pred nama »kuje« svaki slog i svaku riječ koju izgovara, oblikujući glasove i smislove tako da na njima više nema ni mrvice prašine. Poličev se glas veličanstveno obara i zariva u gledatelja, razdirući mogućnost naše distanciranosti ili ravnodušnosti.

More kao protagonist

Zvuk violine uz glazbu Nigela Osbornea i Davora Rocca poziva nas na sljedeću lokaciju izvedbe, gdje grupa mladih glumaca, studenata prve godine riječkog sveučilišnog studija Gluma i mediji, uspravno stoji na vojnoj tvrđavi, pedesetak metara ispod razine publike, zagledano u otvorenu pučinu. Koreograf Staša Zurovac lucidno je postavio ovaj prizor tako da je pozornost publike kroz desetke minuta u tišini usmjerena prema otvorenom moru, pučini kao neizvjesnom, ne do kraja sagledivom i samim time projekcijski moćnom te dinamičnom dramskom protagonistu.

Ovo je još jedna od specifičnosti brijunske izvedbe: antički odnos prema izvedbenom prostoru, u kojem priroda (ovdje: zapadanje sunca nad morskim prostranstvom) ravnopravno sudjeluje u našoj percepciji društvenih događaja. Tijela glumaca postavljena su u napetom iščekivanju nečega ili nekoga čiju sudbinu donosi more.

Pretraživanje horizonta prelazi u uvodni prizor brodoloma iz Shakespeareove »Oluje«, kada se glumcima ponovno pridružuju i studenti Muzičke akademije u Zagrebu svirkom uživo. No umjesto da nevrijeme iz navedene drame likove baci na sigurne obale bajkovitog otoka, glumačka se družina kostimografski transformira u kolonu izbjeglica, čija se lica s mukom uspinju negostoljubivom strminom otoka. Namjerna dekontekstualizacija Shakespeareovih situacija i replika ostaje trajno obilježje dramaturškog mišljenja svih citiranih materijala dramaturginje Željke Udovičić Pleština.

Novi se prizor otvara na pozadini hrđavocrvene stijene ili stražnjeg zida brijunske tvrđave: pozivi na rat, majke koje nagovaraju sinove da im čast bude preča od života, stalna glazbena koračnica uz koju mlada tijela prolaze kroz fragmente Shakespeareovih kronika i tragedija, udarajući nogama poslušni ritam vojne službe.

Premda »mlado meso« vrlo često jest plijen ratnih kuhinja, glumački kor teško se, s naporom i velikom predanošću, ali ne i potrebnim životnim iskustvom gubitaka, nosi s emocionalno i politički veoma kompleksnim zadatkom prolaska kroz Shakespeareove ratne materijale. Replike su izgovorene srčano, ali bez unutarnje težine. Čak ni prizori polijevanja glumaca krvlju ne postižu usijanje kakvom teži koreodramski okvir ove dionice izvedbe.

Kako sam imala prilike gledati nekoliko probnih izvedbi, a zatim i samu premijeru predstave, rekla bih da kor mladih studenata glume neprestano dobiva i na snazi i na ekspresivnosti i na uvjerljivosti izvedbe, savladavajući istovremeno i bogat Shakespeareov jezik i gradeći vlastitu glumačku maštu, nužno potrebnu da riječ i tijelo istovremeno postignu ravnotežu uzajamne povezanosti.

Kontrast ogromnog glumačkog iskustva Radka Poliča i mladog glumačkog kora vremenom stvara atmosferu blisku Bergmanovom filmu »Divlje jagode«, gdje pogled starca (Viktor Sjöstrom) nijemim pogledom evocira strašno znanje o vlastitoj i kolektivnoj povijesti.

Odluka Lenke Udovički da studentima prve godine povjeri tako ambiciozan zadatak kao sudjelovanje u pamćenju Shakespeareovih ratnih »mini-ostavština« vjerojatno je najbolje što se šegrtima glumačke umjetnosti u toj dobi uopće može dogoditi, pri čemu je znakovito da na ostalim akademijama sličnu praksu studenti imaju tek pri kraju studija, predugo radeći »iza zatvorenih vrata«.

Beskućnici šankova

I posljednje veliko prizorište predstave suočava nas s Macbethovim vješticama, smještenima za velikim metalnim šankom (scenografkinja: Ivana Škrabalo), na čelu sa šeficom usudnica ili tamnim Dionizom, ovaj put u majstorskoj izvedbi Maje Posavec.

Glumičino ledeno ozbiljno lice i glas prepun sarkastičnog, koliko i hedonistički vedrog preludiranja uistinu podsjećaju na živu pojavu drevnog i k tome ženskog Dioniza, uvijek trijeznog i pribranog pred prizorima orgijanja kojima upravlja. Tako nas osvaja i Maja Posavec, katkad parodirajući jezičnu i gestualnu ispraznost aktualne hrvatske predsjednice, a katkad dirigentski udarajući ritam slavne brojalice iz »Macbetha« (»ključaj, ključaj, kotle ključaj«).

Pred kraj komada Posavec gubi distancu i ulazi u svojevrsni trijumf nad počinjenim divljaštvima, što nije Shakespeareova namjera u kreiranju vrlo samosvojnih i nenavijačkih Macbethovih vještica. Time se lik ženskog Dioniza pomiče ne samo prema groteski, nego i prema politički konzervativnijem čitanju, u kome »zle sile« upravaljaju svijetom i još se time naslađuju. Aktivisti bi uvijek glasali protiv ovakvo ugodnog gubitka ljudske odgovornosti.

Uz karizmatičnog Radka Poliča i liričnu Katarinu Bistrović Darvaš, zlokobna i istovremeno zavodljivo samosvojna Maja Posavec treći je ravnopravni glumački stup izvedbe u cjelini.

Kor mladih glumaca u ovoj se dionici izvedbe pretvara u rimske senatore ili suvremene saborske zastupnike, zgrožene nad idejom posjedovanja savjesti i vješte jedino u bacanju međusobnih uvreda, koje kulminiraju duhovito gradiranim životinjskim glasanjem. Sada još jednom susrećemo Borgesa i Shakespearea, točnije rečeno zamišljenog Radka Poliča s crnim naočalama i štapom za slijepe osobe u rukama te Katarinu Bistrović Darvaš čiji je Shakespeare toliko iscrpljen prizorima ratnog uništavanja i mirnodopskog samouništavanja da pijano omamljeno izgovara čuvene Jagove replike o slobodi ljudske volje (iz »Othella«).

Nepregledna povorka

Sam završetak predstave mnogo je više na strani ljudske nemoći da zaprimimo Shakespeareovo pamćenje ili da bilo što naučimo iz pokolja koje smo u stanju prirediti jedni drugima, negoli na strani povjerenja u ljudski rod. Sada se izbjeglice ponovno vraćaju na scenu u svojim pohabanim odijelima i njihova je povorka nepregledna, tako da čak i Shakespeare fizički kolabira (pada u prašinu) pred ništavilom svijeta. Samo lik Borgesa ostaje uspravno stajati, slijepo zagledan u kolone beskućnika.

Što nam želi poručiti ovakva interpretacija? Jesmo li zbilja osuđeni na to da jedni drugima ostanemo stranci? I kako to da su autentične izbjeglice i beskućnici u Johannesburgu 2014. godine poželjeli igrati upravo Williama Shakespearea (svjedočeći ljekovitosti fantazmi »Sna Ivanjske noći«) ili da je britanska kompanija Cardboard Citizens (ponovno sastavljena od autentičnih beskućnika) u suradnji s redateljem Adrianom Jacksonom pronašla u Shakespeareovu »Macbethu« snagu za barem privremeno oslobađanje od dugotrajnog stradanja?

Mogu li Shakespeareov jezik i s njime Shakespeareovo pamćenje uistinu kolabirati – ili imamo brojne dokaze o njegovoj izdržljivosti i neuništivosti, čak i u rukama stvarnih – a ne samo glumačkih beskućnika?

Činjenica je da »Shakespeare« na Brijunima nipošto nije želio svojim gledateljima pokloniti utjehu. I dramaturginji i redateljici stalo je do rasanjivanja publike, do prozivke savjesti, do alarmiranja gledatelja tuđom patnjom, do prodornih trublji gorkog prijekora. Stižemo li na taj način uistinu i do empatije prema strancima i stradalnicima – ili samo do vlastitog osjećaja krivice? Može li predstava gotovo u potpunosti lišena nježnosti (iznimka je glava Šekspirine koja se dvaput kratko spušta na Borgesovo rame) kultivirati politiku gostoprimstva?

Stražnji plan zajedništva

No predstavu »Shakespeare ljetne noći – varijacije« moguće je gledati i mimo njezine deklarativne dimenzije. Moguće ju je protumačiti i kao studiju o dvije korske grupe nehotičnog ili barem slučajnog zajedništva. Jednu predstavljaju mladi glumci (poimence: Sendi Bakotić, Sara Blažić, Ana Marija Brđanović, Marta Čaržavec, Ivan Čulo, Martin Grđan, Mario Jovev, Jurica Marčec, Tonka Mršić, Gala Nikolić, Anja Sabol, Deni Sanković, Vanda Velagić, Nataša Veselinović), a drugu publika.

Obje su grupe osuđene ne samo na ista prizorišta patnje, nego i na tihu kooperativnost i solidarnost koja se razvija među sudionicima. Dodavanje ruke. Pridržavanje grane. Isti ritam kretanja prostorima izvedbe. Posebno valja pohvaliti dizajnera svjetla Andreja Hajdinjaka zbog načina na koji je brinuo ne samo za umjetničku dimenziju svjetla, nego i za fizičku sigurnost osvijetljenih staza prilikom uprizorenih lutanja publike.

Motor ove predstave stoga nisu »samo« Shakespeareove riječi, nego i žedna tišina njihova aktivnog upijanja. Možda najljepši komentar na predstavu kao iskustvo nevidljivog povjerenja čula sam od moćne mlade glumice Anje Sabol, koja se u napetosti pred premijeru odlučila osloniti na to da »Shakespeare sigurno zna što govori, dakle onda i ja imam pravo vjerovati da njegove riječi kroz mene mogu istinito progovoriti«, rekla je glumica. Tako se u pozadini glavne radnje na sceni među korskim grupama stalno oblikuje pravi mali grad beskorisne, pa time i dvostruko vrednije ljudskosti ili kooperativnosti.

Neki gledatelj ponijet će sa sobom papirnati brodić koji je dobio od diskretnih koordinatorica publike. Drugi će se možda obnoviti ljekovitim pelinom etičke prozivke izabranih tekstova. A ima i onih koji će produžiti sanjati o nastavku prijateljstva između starog i dirljivo djetinjastog Borgesa i mladog, ali zato veoma promišljenog Shakespearea (barem ih je tako oživjela glumačka igra). Pa ako ovu opsegom ideja i ljudskih duša bogatu predstavu i nije moguće u cjelini prenijeti na lokacije izvan Brijuna, možda bi suradnja s filmašima pomogla oko pohrane njezinih ambijentalno zahtjevnih dijelova, dok su prizorišta rata i dionizijskog šanka sasvim sigurno prenosiva u bilo koje zatvoreno kazalište.

Na Brijunima je svakako učinjen golemi napor da se promisli i slojevito rekontekstualizira Shakespeareov opus, kao i da se suočimo s odgovornošću za užas koji svakodnevno na granicama Europe stvaraju bodljikave žice. Posebno u odnosu na oskudnost autorskih vizija koje su tijekom protekle godine ponudile mnoge domaće repertoarne kazališne kuće, brijunskog »Shakespearea« zbilja valja smatrati umjetnički autentičnim, organizacijski golemim i etički hrabrim scenskim poduhvatom. Pokušajem da zatvorenike političkih situacija vidimo s novom potrebom intimne dobrodošlice, a ne osude.