Postoje i socijalni i ekonomski izazovi pred demografski starim društvima, ali nitko ne uspijeva naći rješenje. Posljedica su neaktivne starije generacije, tretirane isključivo kao biračko tijelo koje zaokružuje. Mnogi stariji ljudi to su nažalost i prihvatili
Britansko-indijski književnik Salman Rushdie kaže da originalna umjetnost nikada nije u zlatnoj sredini, nego uvijek na ivici, da ona izaziva, propituje, pobija pretpostavke, talasa moralne norme, ne poštuje svete krave ili druga slična bića… Kazališna skupina Montažstroj u ovaj opis originalne umjetnosti uklapa se u milimetar. Nakon predstava Mauzer, Srce moje kuca za nju, Zagreb noću, Vatrotehna, Generacija 91-95… seriju društveno angažiranih umjetničkih projekata Montažstroj nastavlja projektom 55+.
Opis projekta je ovaj: 55 osoba starijih od 55 godina polazit će besplatne radionice, a kao krajnji rezultat dobit ćemo kazališnu predstavu i dokumentarni film o generacijama koje tavore na društvenoj margini obilježene starošću kao smrtnim grijehom. Za svaku godinu života glavni junaci dobit će po jednu sekundu vremena za priču svog života. »Capo di macchina« Montažstroja Borut je Šeparović, kojem u ovom projektu asistira nagrađivana novinarka HTV-a Ivana Dragičević Veličković.
BORUT: Prijavilo ih se oko 240, a na okupljanju ih se pojavilo 140. Odabrali smo ih 99 koji će sudjelovati u radionicama, odnosno u procesu stvaranja predstave i filma, a njih 55 će postati konačni protagonisti predstave i filma. Cijeli proces u takvom projektu znači i stvaranje zajednice na mikro-političkoj razini. Mnogi ljudi koji su se prijavili su samci ili traže neku vrstu druženja. Projekt koji radimo nije mišljen kao puka dekoracija društvu kakvom se umjetnost često smatra. Korist od njega, a ljudi koji sudjeluju i sami često kažu da je tako, može biti samo od toga da se oni druže. To je zanimljivo, jer u pitanju su ljudi za koje se smatra da su već odustali od života, da ništa novo ne uče. Ljudi s kojima radimo dolaze i da bi učili, da bi se družili… Oni hoće još nešto od života. Najstariji među njima imaju 89 godina, a najmlađa je jedna gospođa koja ima 54 godine. Unatoč konceptu 55+, pristali smo da sudjeluje, naprosto zato jer je inzistirala.
O projektu 55+ Šeparović kaže: »Želimo dati glas osobama kojima je vidljivost oduzeta, a koji i dalje rade, žive, dišu, troše…« U nastavku gornjeg opisa originalne umjetnosti Salman Rushdie je zapisao: »A ako vjerujemo u slobodu, ako želimo da zraka koji udišemo i dalje bude u izobilju, ovo je umjetnost čije pravo na postojanje moramo ne samo braniti, već slaviti. Umjetnost nije zabava. U svom najboljem izdanju, ona je revolucija.« Čitajući ga, učinilo nam se da govori upravo o Montažstroju. S autorom i autoricom razgovaramo o najnovijem projektu »Stroja«.
Znakovite priče
Kakvu poruku će 55+ poslati društvu?
IVANA: Prva je namjera pokazati društvenu marginalizaciju starijih, koja se događa unatoč činjenici da je hrvatska demografski stara zemlja. Gledajući šire, stvari isto stoje u cijeloj Europi. Dakle, postoje i socijalni i ekonomski izazovi pred demografski starim društvima, ali nitko za to ne uspijeva naći rješenje. Ne uspijevaju to razvijene europske zemlje, a kamoli da se rješenje nađe u Hrvatskoj gdje je devastirano sve, a najviše ljudi. Posljedica su neaktivne starije generacije, koje se tretira isključivo kao biračko tijelo koje zaokružuje. Čini mi se da su mnogi stariji ljudi to nažalost i prihvatili pa više ne promišljaju kritički društvo u kojem žive. Paradoks je da se radi o generacijama iz kojih dolaze rukovoditelji velikih tvrtki, hrvatski tajkuni, političari. Zanimljivo je da te generacije – 55+ – vrlo često ne ulaze u target grupe kad se kreiraju televizijski programi, odnosno kad se mjeri njihova gledanost, iako su upravo oni ti koji sjede pred televizorima. To su ljudi o kojima se društvo brine minimalno, što se potvrdilo i u iskazima onih koji sudjeluju u ovom projektu Montažstroja.
Kako danas te generacije doživljavaju prelazak iz socijalističkog u kapitalistički sustav, odnosno društvene promjene koje su se događale devedesetih godina.
BORUT: Za populaciju koja je osjetila socijalizam jugoslavenskog tipa i kapitalizam hrvatskog tipa zanimljivo je da nemaju nostalgiju za prošlim vremenom, ali imaju jasan osjećaj da se živjelo bolje i sigurnije. Otprilike 80 posto njih misli da su ranije živjeli bolje. Naravno, tad su bili mlađi, ali definitivno je da su se osjećali sigurnije i zadovoljnije. To smo ih vrlo direktno pitali. Naravno, nama to nije ključna tema; bitno nam je njihovo iskustvo, bitno nam je pokazati najvažnije trenutke njihove prošlosti i sadašnjosti, a rijetki su oni koji najvažniji trenutak svog života očekuju u budućnosti. Samo je jedan među njima takav, a taj traži pravdu za sebe, jer smatra da je još nije doživio. U pitanju su jako kratke i znakovite priče. Mislim da ćemo dobit nekakav presjek društva od jučer i danas te u manjoj mjeri i projekciju budućnosti.
Dominantna osamljenost
U čemu se najjasnije očituje odbačenost i marginaliziranost generacija 55+?
BORUT: Naravno, to je izrazito individualno, ali gledajući u globalu mislim da je to onaj moment kad im pokažeš da su ipak vrijedni, kad dobiju ono što im je društvo oduzelo. Isto sam detektirao u radu s beskućnicima. Sretni su samim tim što ih netko doživljava kao ravnopravne sebi i to im je najvažnije.
IVANA: Na ovom okupljanju ljudi su stajali ogoljeni, u crnoj kazališnoj dvorani pod filmskom i kazališnom rasvjetom. Izuzetno je bilo zanimljivo vidjeti i osjetiti njihove emocije. Dominantna emocija kod svih, koju sam sjedeći u tom mraku doživjela, bila je svojevrsna nelagoda, jedna vrsta straha. Ono što je iz svih ljudi izlazilo je – osamljenost, ljudska i privatna, ne samo kod udovaca i udovica, nego i kod onih koji su u brakovima. Ta osamljenost je bila dominantna i iz nje se mogao razaznati i taj osjećaj socijalne odbačenosti. Zanimljivo mi je bilo i da su ljudi vrlo teško govorili o tome kako vide zadnju minutu svog života.
Mislite li da starost uopće moće biti sretna?
BORUT: Što se osobne pozicije tiče, imam neke strahove. Zapitam se ponekad do kad mogu ovako i što ću s tim. Možeš li u svojoj šezdesetoj ili sedamdesetoj raditi iste ove stvari i do kad ih možeš raditi. Naravno da imam razne strahove, ali vjerujem da bi starost mogla biti i drugačija. Tu bi svi zajedno trebali razmisliti što nam danas znači pojam – zajednica i što nam znači pojam – solidarnost. To su pojmovi koji su odbačeni, a odbačena je i praksa koju obilježavaju. Mislim da je danas svako sam za sebe i to je ta osamljenost koja je dominatna. Ona se čak može dogoditi i događa se i u okviru obitelji. Možemo se pozivati na obitelj u nedogled, ali česta su iskustva koja govore o njezinoj disfunkcionalnosti. Koliko si ti još dio obitelji i koji život se priznaje kao život? Ivana je dobro rekla: Tim ljudima bave se samo kao dijelom glasačkog stroja, a dalje – bolje da ih nema, bolje da ne dišu, bolje da ne jedu našu hranu i da ne uzimaju naše pare. E sad, mene zanima je li to ono što i mene čeka. Kod ljudi s kojima radimo divno je što su oni, bez obzira na svakakva iskustva koja imamo, još uvijek puni života i žele nešto od njega. Iznenadio sam se koliko tu još ima volje, ali mislim da bi slika bila kudikamo mračnija kad bi razgovarao s puno većim brojem ljudi. Već činjenica da su se javili i da žele sudjelovati u projektu govori da ljudi s kojima radimo imaju u sebi taj proaktivni moment koji, na žalost, mnogi drugi nemaju.
IVANA: S tom željom u sebi, zanimljiviji su od mladih ljudi. Oni kažu: Djeca su mi odrasla i sad hoću živjeti, ali života nema, jer oni nemaju novac za otputovati negdje gdje nisu bili, za sjediti s društvom na kavi, ručku i slično.
BORUT: U procesu rada imat ćemo četiri radionice, a svako može izabrati dvije. Izuzetno je zanimljivo da se trećina ljudi prijavila za radionicu – novi mediji. Pogledajte taj optimizam: 36-oro od 99 starijih ljudi želi raditi na internetu. To pokazuje da oni imaju želju učiti, da imaju optimizma.
Skromna logistika
IVANA: Kapitalizam ne podnosi starenje, ali se suočava s njim – pogotovu na zapadu gdje je starenje društava realitet. S jedne strane imamo masovnu nezaposlenost mladih, a s druge iznimno velik broj starih ljudi. Cijeli sistem se ruši na demografiji. Godinu 2012. Europska unija proglasila je godinom aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti, dok se u isto vrijeme događaju reforme mirovinskih sustava, ekonomske mjera produžetka radnog vijeka, zbog čega se prošle i ove godine dogodio niz protesta diljem Europe.
BORUT: Mi živimo u svijetu u kojem bi se moglo raditi aute koji traju 100 godina i kuće koje traju 500 godina. Logika profita je, međutim, da auto crkne za četiri godine, kako bi morao kupiti novi. A po toj logici brzog trošenja troše se i ljudi.
Jeste li dobili adekvatnu podršku institucija i privatnih donatora za projekt 55+?
BORUT: Podrška kompanija koje se vrlo često reklamiraju kao društveno odgovorne potpuno je izostala. Naprosto, stariji ljudi nisu njihova ciljana skupina. Od 70 zahtjeva za pokroviteljstvo dobili smo – nula kuna. Takvo iskustvo imali smo i kad smo predstavu Timbuktu radili s napuštenim psima i beskućnicima. Mi možemo u neku ruku biti ponosni da su sva sredstva za naš projekt 55+ namaknuta iz javnih izvora, ali to zasad nije dovoljno za zatvaranje financijske konstrukcije u ovakvom projektu u kojem je proces rada možda i važniji od konačnog proizvoda. Prava logistika, izuzev Instituta Otvoreno društvo koji je podržao radionice i HAVC-a koji je adekvatno podržao dokumentarno-filmski dio projekta, vrlo je skromna. Po meni je sramotna činjenica da imamo problem čak i s tim gdje ćemo i koliko puta pokazati ljudima ovo što radimo. Osobno mislim taj izostanak podrške proizlazi iz toga što niti jedna institucija nije pripremljena da postoji ovakav projekt pa jednostavno ne znaju gdje bi ga stavili. Iz Centra za kulturu i informacije Maksimir nam otkazuju termine za radionice. Ne znam rentaju li prostor za svadbe, to je svakako isplativije od ovakvog projekta… Ovakvi projekti nisu nikom prioritet niti će biti, osim ako se stvari u društvu izrazito ne preokrenu, a bojim se da se to tako brzo neće dogoditi. Na margini margine mi tako dijelimo sudbinu svojih junaka, generacija 55+.
Kako ste došli na ideju za projekt 55+?
BORUT: Bavljenje problemima za koje smatram da im manjka vidljivosti, odnosno bavljenje ljudima koji su nevidljivi, marginalizirani, obespravljeni i slično doživljavam kao svoj osobni zadatak. Poslije beskućnika, nezaposlenih žena i mladih, kojima smo se bavili u ranijim predstavama, logično je da je došlo vrijeme da se pozabavimo i starijom populacijom. Postoji i osobna motivacija, jer sam i sam došao u neke zrele godine kad počneš razmišljati gdje si u tom životnom »timelineu«, što je još pred tobom i što je sve iza tebe. S umjetničke točke gledišta, zanimljivo mi je vrijeme, minute i sekunde koje protiču, bilo u kazalištu bilo na filmu bilo u stvarnosti. Potpuno je jasno ili nije potpuno jasno – odnosno naizgled svima jest jasno – u kojoj su poziciji generacije kojima se bavimo i prema čemu one idu.
