Prošloga je mjeseca u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gostovalo beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište i to s kultnom predstavom ‘’Putujuće pozorište Šopalović’’. Iako u komadu igraju i možda najveće zvijezde suvremenog srpskog glumišta poput Dragana Bjelogrlića i Jasne Đuričić, veliku je pažnju, do posljednjeg mjesta ispunjenog teatra, izazvala i mlada glumica Sanja Marković. Uhvatili smo je za razgovor u foajeu hotela Westin i što je intervju duže tekao, u glavi mi se konstantno pojavljivala ona misao naše velike književnice Marije Jurić Zagorke, a koja kaže: »Prije nekoliko dana rekao mi je jedan prosjak: Život mi se ne mili, ali čovjek živi jer nikada ne zna odakle bi moglo doći nešto dobra«. To bi, nekako, bio životni kredo naše sugovornice – bezrezervna vjera u bolje sutra. Tako nas u razgovoru uvijek podsjeća da, koliko god bilo teško, pogled valja usmjeriti k zvijezdi vodilji koja sija nad glavama svih nas. Svoj je bogomdani talent ona dobrano izbrusila, a njezina vižlasta scenska igra nenametljivo krade pažnju svakog gledatelja. To je prepoznato i na ovogodišnjem riječkom Međunarodnom festivalu malih scena na kojem je odnijela čak dvije nagrade – onu za partnersku igru, zajedno s Jovanom Belović te nagradu Mediteran koju dodjeljuje žiri upravo našeg lista.

Divno iskustvo u Rijeci

S obzirom na dobivene nagrade, predstava »Moj muž« izuzetno je dobro prošla i kod publike i kod struke. Je li vam to bio prvi kazališni nastup u Hrvatskoj?

– Prije svega – nagradu Mediteran nisam očekivala i doista od srca zahvaljujem! Drago mi je da sada imam komadić »Mediterana« u svojoj sobi. Ovo mi nije bio prvi nastup u Hrvatskoj, gostovali smo s »Gospođom ministarkom« u kojoj igram Raku, dječaka. U tu sam predstavu uskočila pa mi je to bilo dosta stresno, a ovo je prvi put da sam došla sa svojom predstavom i imala sam strašnu tremu, ali tako je to uvijek. Iskustvo u Rijeci je bilo divno jer sam osjetila kako predstava razgovara s publikom, a to je uvijek najljepše glumačko iskustvo.

Uskakanja u predstavu za nekoliko izvođenja danas su vrlo rijetka. Dapače – izvođenje se najčešće i otkaže. Kakav je osjećaj uskakati u ulogu?

– To je vrlo stresno i ne bih voljela da mi se to više događa. Kada ne prođeš kroz proces stvaranja predstave – što je temeljno iskustvo, onda je to vrlo čudno. Teško je, naravno, reći nikad više, ali je to toliko naporno da slobodno mogu kazati kako priželjkujem da mi u karijeri bude što manje uskakanja.

Ipak, to je znak da niste sujetni, u smislu – »nisu me zvali u podjelu, pa zašto bih uskočila’’?

– Haha, ma to nije uopće važno. Ne bi se to tako smjelo gledati jer sve dođe na svoje i svatko ima svoj trenutak.

Putujuće pozorište

’’Putujuće pozorište Šopalović’’ izvanredan je dramski tekst i, moglo bi se kazati, klasik srpske literature. Teme koje obrađuje Ljubomir Simović konstantno su oko nas a danas, u ratno doba, sve su aktualnije. Zagrebački HNK i beogradski JDP obnovili su suradnju 2015. godine, a JDP je posljednji put gostovao u Zagrebu baš s tom predstavom 1986., odnosno 8 godina prije vašeg rođenja. Kakvim vi doživljavate tekst, na koncu i predstavu?

– Da, to su vrlo zanimljivi podaci i drago mi je to čuti. Svaki puta kada prolazimo tekst te predstave ja kažem: »Bože, je li moguće da je ovo napisano«?! Izvanvremenski komad. Najdojmljiviji trenutak mi je kada Vasilije (Dragan Bjelogrlić) objašnjava Simki, odnosno mome liku – udovici i seljanki odrasloj u ruralnoj sredini, što je to kazalište i zašto bi glumci trebali glumiti i kad bombe padaju. On njoj kaže: »Simka, što vam se to muti po glavi?«, a njoj je neugodno reći jer je iznajmila svoju kuću glumačkoj trupi i zaradit će neki novac od toga, ali ipak kaže: »Vi se šminkate, oblačite i glumite, a vidite da je rat«. I tu Vasilije postavlja pitanje – a gdje je pekar dok traje rat? Gdje je učitelj, gdje je liječnik? Svi oni rade svoj posao, iako je rat. Tu se, opet, postavlja pitanje – je li glumac zanatlija ili je glumac nešto drugo, a zapravo je to sve sublimacija, pa mi je lijep trenutak kada Vasilije objasni Simki što je to kazalište, odnosno da je to mjesto u kojem za pet minuta možeš biti u 15. stoljeću, a za 20 metara iz Srbije otići u Englesku. Trenutak u kojem Simka to shvati oslobađajući je moment.

Mislite li da se ipak, na tom polju, nešto promijenilo, ili imamo jednako »Simki« koliko smo ih imali prije 40, 50 ili 100 godina?

– Nije se ništa previše promijenilo. Imamo internet pa nam se čini da smo napredovali, ali neimaština i društvo u kojem svi nemaju jednake prilike ostavlja duboke posljedice. Problem stvara i nedostatak kulturnih sadržaja, napose u manjim sredinama. To zasigurno, jer i ono malo domova kulture što nam je ostalo se svakodnevno zatvara i na njihovom mjestu niču zgrade. Čita se nešto, gleda se nešto, ali opet baš te spomenute materijalne nevolje guše ljude i zbog njih dolazi do te nemogućnosti da čovjek udahne malo zraka i osvijesti da može vidjeti i preko tog materijalnog zida koji mu je pred licem. Paradoks. Ali ipak – vjerujem da se sve može mijenjati i da možemo spašavati stvari.

Ono što smatram važnim je odnos prema glumi, što obuhvaća i to shvaćanje da ne radiš nešto samo da bi dobivao crtice u biografiji – Sanja Marković / Foto JOSIP MIKAČIĆ

Bez zanata ništa

Godine 2016. ste odigrali prvu predstavu u JDP-u i to u komadu »Hotel Slobodan promet«. Kasnije ste ušli i u stalni angažman u teatar koji su stvarali najveći jugoslavenski glumci, a puno njih došlo je upravo iz Hrvatske – Marija Crnobori, Irena Kolesar, Viktor Starčić, Joža Rutić, Dejan Dubajić, Jozo Laurenčić i Karlo Bulić samo su neki od njih. Kakav je osjećaj glumiti u tako značajnom kazalištu?

– Ne zato što sam u angažmanu, ali JDP je moje omiljeno kazalište. Prije angažmana igrala sam dosta u jednom malom »alternativnom« teatru na Dorćolu – »Kosmodrom«, a mi smo ga zvali narodno jer nismo uopće razumjeli što označava riječ »alternativno«. Tko dolazi u tzv. alternativni teatar? Netko tko nije čovjek nego neki alternativni čovjek, supstitucija čovjeka? To mi nije nikada bilo jasno jer to kazalište posjećuje ista publika koja posjećuje i JDP. Htjela sam reći – kada si na trećoj godini fakulteta i kada prvi put staneš na scenu tako velikog kazališta, sve ti to izgleda čudno i čarobno. Onda su mi se dogodili »Šopalovići« i ušla sam u stalni angažman i doista sam sretna. Mislim, voljela bih kada bi svijet funkcionirao na način da mi možemo igrati posvuda i da ne postoji taj princip stalnog zaposlenja nego da samo šetamo od scene do scene i radimo u svrhu kazališta, ali to nije tako.

Pa onda – je li glumac činovnik ili umjetnik?

– Bez zanata ništa. Ono što smatram važnim je odnos prema glumi, što obuhvaća i to shvaćanje da ne radiš nešto samo da bi dobivao crtice u biografiji i da se možeš pohvaliti da si radio s ovim značajnim redateljem ili ovom glumačkom zvijezdom.

Odbijali ste uloge?

– Da, dosta često, haha. Više sam ih odbila no što sam ih odigrala.

Zašto?

– Pa jednostavno se ne prepoznam u nekom liku, ne vidim sebe u istom i odbijem.

Ali glumac nalazi sebe i u samom procesu nastajanja djela na sceni, u tome mu pomaže i redatelj?

– Tako je. Ali moram vidjeti odmah da je taj lik nešto moje, moram se barem malo zaljubiti u samu ulogu jer je teatar platno koje mi bojimo svojim vlastitim bojama, šaramo po njemu. Ako ne vidim sebe – to nije moje.

Publika i glumci

Mira Stupica je jednom izjavila kako »puno nas ima u nama«.

– Istina! Ali mora na prvu nešto kliknuti! Ako ne klikne – ne mogu u ulogu vjerovati, odnosno ne mogu je igrati.

Je li vam ikada bilo žao što ste odbili ulogu?

– Nije. Moje životno uvjerenje je da se nikada ne smije plakati zbog prolivenog mlijeka. Ako i pomislim da mi je žao, uvijek sama sebe demantiram. Uostalom, nekada je za nešto i prerano, a to često zaboravljamo.

Fascinantno je to nastajanje predstave u kojem se neke stvari ponavljaju i stotinu puta. Kako glumcu ne dosadi taj proces u kojem se sve stalno ponavlja, ponavlja, ponavlja i ponavlja?

– Svaki put otkrivamo nešto drugo. Naravno da se i meni to događa, kako bi mi rekli – tekst izlazi na nos, haha. Ali doista svaki put nešto novo igra i titra u tebi – od početnih, čitaćih proba pa sve do igranja. Na primjer, ne učim tekst ciljano, već to radim kroz probe i postupke. Ne mogu sjediti i bubati tekst. Zato je meni svaka proba i svako igranje drukčije.

Na početku razgovora ste spomenuli kako je riječka publika razgovarala s predstavom »Moj muž«. Osjetite li na sceni, u dramskom tekstu, reakcije publike? U komedijama je to lakše jer smijeh auditorija glumcu daje znak da radi dobar posao, a kod dramskih tekstova to je, čini mi se, teže?

– Uvijek sam blokirana. To je ta moja trema koja me drži već godinama. Kada završimo i kad vidim gledatelje, onda mi se uvijek plače. To je ta čudna i predivna razmjena na relaciji publika – glumci. Doživljavam nas kao punjač na koji se ljudi pune i, naravno, volim pljesak i lijepe reakcije, ali uvijek imam tu neobičnu želju da svakog ponaosob u publici zagrlim, sve bih zagrlila jer nedostaje nam ljubavi. Nikada to, naravno, ne napravim jer bi ispalo da nešto nije u redu sa mnom, ali eto – takav mi je osjećaj.

Sanja Marković / Snimio Josip Mikačić

Kritike i pohvale

Zagrebačka je publika petominutnim ovacijama i vlažnim očima reagirala na »Šopaloviće« i to vječno pitanje – što da umjetnost radi sada kada bombe padaju. Postavlja se, opet, to stereotipizirano pitanje – može li kazalište mijenjati svijet?

– Znate kako kažu, klišeji su izlizane istine. Ljudi ponavljaju istinu, pa ona nekako izblijedi. Naravno da kazalište može, ali i mora utjecati na ljude. To je naš smisao i naša obaveza – da ljudi napuste teatar drukčiji no što su u njega ušli. Kada je bila premijera »Ogledala«, Tarkovski se pitao – hoće li itko išta shvatiti. Onda je žena, koja je odgledala film, kazala kako je njoj taj film ljubavna priča i on je zbog tog bio presretan – netko je u njegovu filmu vidio ljubav. Kada se u jednoj od petsto osoba u gledalištu dogodi neka promjena ili postavi neko pitanje – dovoljno! To je ono što je važno, da se netko zbog nas sutra probudi i razmišlja o nečemu što je pokupio iz predstave. Suština glumačkog posla.

Sjećate li se neke kritike koja vas je pogodila?

– Niti jedna nije bila u toj mjeri surova da bi me pogodila, ali, iskreno, u svakoj kritici pronađem i istinu i najčešće se s kritikom i slažem. Osvijestim si neke stvari pa ih nastojim popraviti. Isto kao i kad pečem kolače pa mi prijateljica kaže da mi je kora predebela. Drugi put nastojim poboljšati.

Kako reagirate na pohvale?

– Lošije nego na kritike, haha. Nikad nisam znala kako bi trebalo ispravno reagirati na pohvale, dok uvijek volim čuti ono što ne valja. Teško pitanje, ne znam kako reagiram.

Kazalište i film

Što ste gledali od hrvatskih predstava?

– Dugo nisam ništa gledala jer nisam dolazila. Prije nepune tri godine doselila sam se u Beograd, pa je počela pandemija. Ali rekla sam doći u Zagreb u rujnu i sve nadoknaditi.

Kazalište ili film?

– Gluma je gluma. Sve što sam dobila priliku snimati bilo je zbog kazališta. To je moj realitet – ništa bez teatra. S druge strane, riječ je o podjednakoj ljubavi te film, u zadnje vrijeme, sve više otkrivam – što mi je izrazito drago.

Film »Toma«, u kojem vi tumačite ulogu Gordane Zdravković, polučio je ogroman uspjeh i u Hrvatskoj. Držite li da vam je ta uloga ona koja je označila karijernu prekretnicu?

– Apsolutno da je riječ o prekretnici – taj mi je film toliko drag i to baš zbog toga što je do njega došlo nekako spontano i što ga se stvaralo tako snažno glumački zaigrano. Nakon premijere »Šopalovića« pozvana sam na audiciju za taj film. Imala sam užasnu tremu, tresla sam se i nakon mjesec dana su mi javila da ću igrati Gogu. Krenulo je snimanje i za to sam vrijeme shvatila da se mi možemo igrati na filmu. Ne mora sve uvijek biti u rokovima i ne mora ta gluma biti suzdržana. Nerijetko uzimamo okvire nama bliske, one u kojima se dobro osjećamo i koji predstavljaju našu komfor zonu. Tada sam se upitala – pa zašto bi to moralo biti tako? To nije tako u životu. Jarki su ljudi svuda oko nas i svatko je od nas, u neku ruku, ekscentričan i pozitivno lud. Mi svi imamo to u sebi, tog raznog ludila, netko to ludilo ostavlja spavati, a netko ga svakodnevno budi. Liku Goge pristupila sam zaigrano, rasterećeno i opušteno – zato mi je toliko draga. Uostalom, »Toma« je moj prvi film i zaljubljena sam u njega i jedva čekam pogledati seriju.

Glumački uzor?

– Mira Banjac, definitivno.

Bavljenje glumom

Kako je, uopće, došlo do glume?

– Roditelji su me prijavili na dramske radionice glumca Mihajla Laptoševića koji mi je otvorio cijeli taj svijet i kome sam bezgranično zahvalna. Isprva sam se bavila manekenstvom što mi je, iz današnje pozicije, teško zamislivo jer sam izuzetno sramežljiva. Ali stvar je bila u tome da sam se, kroz bavljenje tim aktivnostima, družila s prijateljicama i jednostavno se tako nametnulo, otišla sam na prijemni i, iako prvi put nisam prošla, iz drugog pokušaja sam je i upisala.

Zašto mislite da niste upali prvi put?

– Bila sam jako loša, loše sam to odradila i nikoga ne krivim što me nije primio. Bila sam nepripremljena, došla samo kako bih vidjela kako to izgleda. Tih godinu dana pauze svašta sam radila, nisam ništa upisala te sam puno čitala, šila, družila se i bavila nekim trivijalnim stvarima koje nisu imale veze ni sa čim previše, haha.

U toj godini dana pauze, gdje se gluma nalazila – u srcu ili glavi?

– U želucu! Uvijek u dijafragmi vibrira i to je mjesto na kojem nam tijelo daje znakove. Vidite – da sada ne upadnem na akademiju, vjerojatno se nikad više ne bih probala upisati, a tada jesam!

Zar nije da u vašem poslu, s godinama, dolazi i više samopouzdanja?

– Kod mene to ide suprotno i ne znam kako je to moguće. Voljela bih da se to promijeni jer se ne osjećam zbog toga najbolje, takav mi način razmišljanja stvara probleme.

Inspiracija za rad

Odakle vučete inspiraciju za svoje glumačke kreacije?

– Uvijek su me zanimale žene iz mog okruženja. Općenito volim promatrati ljude, najviše u autobusu i na pijaci, a s babama sam se najviše družila. U Srijemu, u mom selu, bake sjede ispred kuće i razgovaraju, često i ogovaraju. Življenje u takvoj okolini i dandanas mi daje inspiraciju za rad.

Kako te gospođe, iz vašeg sela, gledaju na vaše uspjehe?

– Smiješno im je to sve. Ničemu one ne pridaju posebno pažnju. Moja baka nije bila isuviše zadovoljna mojim izborom glume, poslije se pomirila s time. Htjela je da budem profesorica književnosti ili novinarka, a i pitala me: »Koji će mladić iz sela oženiti glumicu«?, hahaha.

Dolaze li vam članovi obitelji na predstave?

– Ne, ne dolaze. Nisu gledali moje predstave, već gledaju serije i gledali su film. Oni vide sve – kao pravi profesionalci te uvijek daju tako dobre i točne komentare da se zamislim i kažem – molim vas, nemojte dolaziti gledati moje predstave, hahaha. Nema tu puno filozofije kod njih, uvijek ubodu u srž.

Gledate li »24 minuta sa Zoranom Kesićem«?

– Naravno! Kesić je najbolja retrospektiva naše zbilje. Uvijek kažem da, ako želite vidjeti kako neki narod živi – idite u autobuse. To je ogledalo društva.

Je li to onaj autobus iz »K’o to tamo peva«?

– Nismo se puno promijenili, haha.

Konstrakta i samo Krleža

Konstrakta je uspjela zbližiti Hrvate i Srbe.

– Ona je prekrasna. Toliko pametna! Teme o kojima ona piše i pjeva, ne samo sada, nego još i u Zemlji gruva, su toliko zanimljive. Pa i ovaj sad recentni triptih, svaka pjesma svoja je priča, a meni je možda »Mekano« najsurovija. Razveselili su me njezini uspjesi na Euroviziji i drago mi je da doseže vrhunce i time nam pokazuje da naša stvarnost ne mora biti toliko odvratna i strašna. Svojim nam radom daje motivaciju i otvoreno kaže – možemo.

Jeste li vi zdrava umjetnica?

– Mogu biti, odnosno – moram biti, haha. Konstrakta je ultimativna kraljica – autentična, prekrasna i inteligentna. Ne znam koji bih joj još atribut dodala, a da je pravilno okarakteriziram. Primjer njezinog uspjeha može se preslikati na svaku djelatnost. To su te male sreće koje bude plemenitost u nama, a i toplinu. Uvijek sam pobornica topline.

Za kraj – što konzumirate od hrvatske kulture te biste li se željeli ostvariti u nekoj od uloga naše književnosti?

– Obožavam klape, a Josipa Lisac i njezin »Dnevnik jedne ljubavi«, a posebice »O jednoj mladosti« su nešto najbolje. Potonja pjesma arija je života. Oliver Dragojević mojim je roditeljima omiljeni pjevač. Uvijek je, u automobilu, svirala njegova kazeta, a sada nemamo automobil u koji bismo kazetu stavili, ali nju čuvamo. Moji prvi stihovi naučeni naizust bili su njegovi. Roditelji su mi toliko različite osobe, ali ljubav prema Oliveru ih veže, a to su prenijeli i na nas. S kolegicama cijeli vikend hodam po Zagrebu i pjevam »Luce mala«. Njegov me glas odvede na more i tada se osjećam super. Često presiječem s Gibonnijem, ali vratim na Olivera, pogotovo na njegov koncert u pulskoj Areni.

Što se uloga tiče, cijenim hrvatske autore, npr. Tenu Štivičić, ali je odgovor na vaše pitanje jednostavan – Krleža, Krleža i samo Krleža. Ne mislim da sam još uvijek spremna, ali voljela bih da mi se to dogodi u nekoliko sljedećih godina.