RIJEKA – Baletna sezona u HNK-u Ivana pl. Zajca otvorena je premijerom baletnog diptiha »Sad i nikad više«, koji se sastoji od dviju suvremenih baletnih predstava – »Adama i Eve« koreografkinje Maše Kolar i »Za nikad« u koreografiji Jeroena Verbruggena. Balet je nastao u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu. U prvom dijelu baletne večeri izveden je »Adam i Eva«, inspiriran istoimenom dramskom jednočinkom Miroslava Krleže. Prvi put je objavljena u časopisu Kritika 1922. godine, a zatim kao posljednja »legenda« u knjizi »Legende« (Zagreb, 1933.). I u kasnijim izdanjima uvijek je posljednja ili pretposljednja (slijedi je »Saloma«).

Drama »Adam i Eva« služi se simboličkim slikama i govorom, starozavjetnom temom i elementima fantastike. Ekspresionistički postav jednočinke prelama se s elementima modernističke poetike (antropološka tematika, građanski milje, erotika kao izvor dramskoga konflikta). Središnji konflikt sažet je na odnos između žene i muškarca čija ljubavna veza doživljava tragičnu kulminaciju u hotelskoj sobi, bez potanjih prostornih i vremenskih određenja. Sukob između Čovjeka i Žene u početku drame je na vrhuncu: iscrpli su u svojem ljubavnom odnosu sva sredstva optuživanja, vrijeđanja i međusobne borbe, pružajući simboličku sliku neizbježnog sukoba spolova. Nastavak konflikta je Čovjekov cinizam kao jedino preostalo mu sredstvo obrane i Ženino konzekventno izvedeno samoubojstvo. Prema Krležijani, na toj se točki očituje pripadnost Adama i Eve »legendama«: u paralelnoj egzistenciji realnog i irealnog svijeta, svijeta smrti i sna. U trenutku smrti Žena započinje život s onu stranu, a doznajući da se Žena ubila Čovjek se baca pod vlak. U svijetu smrti susreće Ženu i priča počinje ispočetka… Osim ovih dvaju glavnih junaka u jednočinki sudjeluju i drugi likovi (Kelner, Gospodin u crnom, Gospodin s lulom, Gospođa u crnini i drugi…).

Adam i Eva u klubu

Krležina jednočinka komponirana je trodijelno – prvi dio zbiva se na zemlji, u »stjeničavom« hotelu znakovita naziva »Eden« – u naše doba, kada je, kako kaže Krleža, i »ljubav industrijalizirana«, drugi dio događa se djelomično na ovome svijetu, a djelomično na onome, a treći dio zbiva se u zagrobnome svijetu. Čovjek i Žena susreću se u nekoj krčmi u podzemnom svijetu i moglo bi se reći da predstava Maše Kolar, u dramaturgiji Maje Marjančić, tu počinje – ona je, naime, radnju komada smjestila u neki današnji klupski prostor, gdje se drama Adama i Eve odvija među mnoštvom na plesnom podiju. Scenografkinja Jasmina Holbus razdijelila je pozornicu na dva dijela – na uzdignuti prostor s ogradom, naznačen neonskom rasvjetom (oblikovatelj svjetla je Saša Fistrić), te na onaj u prednjem planu koji je između ovozemaljskog i onostranog.

Foto Fanni Tutek Hajnal

U središte svoje koreografije Kolar je stavila rasplesani kolektiv plesača i plesačica riječkog baletnog ansambla, koji u ritmu elektronske glazbe Višeslava Laboša energično pulsira poput jednog velikog plesnog tijela, poigravajući se plesnim kodovima pop kulture. Različiti likovi s klupske scene pritom su diferencirani raznolikim, razigranim kostimima koje je osmislio kostimograf Juraj Zigman, pridajući im erotizirane, hedonističke detalje, te crtu karnevalesknosti. Na tragu Krležine ekspresionističke poetike, u kretnje plesača utkana je i određena grotesknost, začudnost, dok se iz mase izdvajaju Adam i Eva odjeveni u crvene kostime. Njih su u ekspresivnim duetima na premijernoj izvedbi utjelovili Michele Pastorini i Anna Zardi. Zanimljivo je riješen trenutak samoubojstava najprije Žene, a onda i Čovjeka, kad oni iz realnog svijeta dolaze u podzemni svijet koji je prikazan videoprojekcijama na platnu Daniela »Stavra« Girizda. U tom zagrobnom svijetu mijenjaju se i kostimi Adama i Eve, bliži starozavjetnom imaginariju, a oni iznova plešu svoj duet koji su već jednom davno započeli i tu se (za)(o)tvara Krležina dramaturgija kruga.

U ovoj suvremenoj baletnoj verziji koja traje svega 23 minute, Maša Kolar sažela je, zgusnula višeslojni univerzum jednočinke »Adam i Eva« Miroslava Krleže, svodeći je na esencijalno i temeljeći je na dojmljivim, energičnim i snažnim plesnim slikama. Uz Adama i Evu party ansambl čine Valentin Chou, Janne Boere, Thomas Krähenbühl, Ali Tabbouch, Alvaro Olmedo, Giorgio Otranto, Maria Matarranz de las Heras, Soyoka Iwata, Alejandro Polo, Mio Sumiyama, Federico Rubisse, Alessia Tacchini, Noa Siluvangi i Tea Rušin.

Tema vremena

U drugom dijelu baletnog diptiha uslijedio je balet »Za nikad« belgijskog koreografa Jeroena Verbruggena, čiji je naslov, kao i naziv koji objedinjuje oba dijela diptiha, obilježen vremenskim prilogom. U svojem pristupu temi vremena Verbruggen ne kreće od nekog konkretnog, čvrstog predloška, već predstavu gradi nizom slobodnih, asocijativnih, simboličnih i poetskih slika na temelju kojih gledatelji mogu upisivati vlastita značenja. Kako u programskoj knjižici objašnjava Jeroen Verbruggen, riječ je o putovanju kroz četiri apstraktna godišnja doba, ciklus koji oblikuje godinu/lentu vremena i koji neminovno uključuje i prolaznost.

Ujedno i scenograf, Verbruggen je neodređeni, bezvremenski prostor naznačio trima sivim zidovima i dvama pijedestalima s izložbenim prozirnim panoramskim kockama u koje se – poput kakvih eksponata – izlažu odabrani entiteti ciklusa. Ono što povezuje ovaj balet s »Adamom i Evom« ciklički je koncept vremena, odnosno spomenuta dramaturgija kruga. U izvedbi sudjeluje cijeli ansambl Baleta, koji je svojom dinamičnom, energičnom, plesački izazovnom i preciznom izvedbom izvrsno odgovorio koreografskim zamislima Jeroena Verbruggena, kao i glazbenoj podlozi koju potpisuju Gabriel Prokofjev, Tynadre Gruyer, Matthew David Gagnon, Johann Pachelbell i Alphaville. U bavljenju problemom vremena posebno je znakovita obrada pjesme »Forever Young« u 1980-ima popularnog njemačkog synth-pop sastava Alphaville (engleski naslov predstave je »4Never«, što može biti igra riječima – forever (zauvijek) postaje for(never) ili za nikad). U tom kontekstu pomalo su začudni kostimi Ane Savić-Gecan, koja je plesače odjenula u turističke »havajke«, umjesto palmi ukrašene monsterinim listovima, što je svojevrsni humoristično-ironijski komentar.

U ovoj predstavi neuobičajeno je i korištenje scenskog dima, koji se pušta iznad pozornice, djelujući poput oblaka, ponekad proparanog munjama (oblikovanje svjetla također potpisuje Saša Fistrić). Predstava »Za nikad« sastoji se od niza ekspresivnih pokretnih, poetičnih slika ispunjenih simbolima, poput zlatno-srebrnih zastava, dok je u plesne pokrete utkan motiv ponavljanja i kružnog tijeka vremena. Posebno je upečatljiv prizor s izvođačima koji nose maske u obliku malih ogledala u pozlaćenim okvirima čije je staklo razbijeno – još jedan simbol prolaznosti i krhkosti vremena i života. Premijerna publika ispratila je izvođače i autorsku ekipu snažnim pljeskom i ovacijama.