ZAGREB – Poveznica između Giuseppine Martinuzzi i Josephine Baker, na prvi pogled, gotovo da i nema. No sudbine dviju žena ipak su uspjeli spojiti Adriana Josipović, Nikolina Majdak i Damir Bartol Indoš unutar svog autorskog istraživanja »Sretno!«. Riječ je o kazališnom projektu koji, na neočekivan, a nije netočno kazati i intrigantan način, pred gledatelja stavlja cirkusku umjetnost s elementima klasičnog teatra.

Dvije, što bi se po naški reklo, Josipe – Martinuzzi i Baker, osim imena (Josip; hebr. Yoseph: Bog je pridodao – simbolično, zar ne?), dijele i to što su, svaka u svome fahu, bile prvakinje. Istarska učiteljica, Labinka i revolucionarka bila je, sa sigurnošću se može reći, jedna od prvih socijalistica uopće, dok je Baker, pjevačica, plesačica i glumica svjetskog glasa, bila prva crnkinja pokopana u Panteonu, ali i prva crnoputa kinozvijezda (Siren of the Tropics, 1927.).

Labinski rudari

Predstava »Sretno!« temelji se na životu Giuseppine Martinuzzi, koju su autori sadržajno i misaono doveli u vezu s američkom zvijezdom s početka prošlog stoljeća. Naime, poznato je da je Baker gostovala u Zagrebu 1929., odsjevši u hotelu Esplanade, a autorski je tim i Martinuzzi fiktivno smjestio u isti grad, isti hotel i u iste okolnosti; što otvara razne mogućnosti kako na cirkuskom, tako i na narativnom planu. Ovaj prvi, cirkuski plan dominirao je predstavom te su umjetnice uspjele, sa samo dva rekvizita – vratima i snopovima knjiga, stvoriti zanimljivu atmosferu te, koristeći se navedenim, jednostavnim predmetima stvarati rampe kroz koje su prelazile iz priče u priču, iz svijeta u svijet.

Same će glumice reći da su gradile plato za interpretaciju Martinuzzijinih tekstova i političkih govora, pretvarajući ih u izvedbeni materijal. »S isječcima iz njezinih govora i predavanja, ispreplevši tekstove stvorene kolažiranjem novinskih isječaka vezanih za boravak J. Baker u Zagrebu, gradile smo poveznice između dviju žena, Giuseppine i Josephine, koje su život posvetile borbi za ‘lijepi, lijepi, lijepi ideal’, i tako otkrile Treće – okno. Labinski rudari sa svojom parolom o jednakosti misaono i praktično (praksično) prevladavaju nacionalizam i rasizam koji caruje u ‘smradnog zdenca tmini’«.

Navedeno je zasigurno i nosivi dio dramskog zapleta u samome tekstu. Nacionalizam, protiv kojeg se borila Martinuzzi, te rasizam, koji je prevladavala Baker, predstavljaju problem kojeg se svijet još nije otarasio. Autorice isti amalgamiraju (šoubiznis Baker i socijalističke ideje Martinuzzi) unutar priče o labinskim rudarima te me je sve, po tko zna koji put, podsjetilo na Ramba Amadeusa i njegovu poznatu koja kaže da je nacionalizam tema za one do 300 eura mjesečno. Stvorena veza između ‘dviju Josipa’ i labinskih rudara najopipljivija je, iz pogleda suvremenog gledatelja, tema predstavljena u »Sretno!«.

Cirkuski elementi

Predstava spočetka teče pomalo sporo, ali zbog cirkuskih elemenata – samih kretnji, pokreta i balansiranja, jedne igre u kojoj su njih dvije potpuno slivene i fizički i mentalno, vizualno postaje sve napetija i dinamičnija. Način na koji su postavile vrata na snopove knjiga, pa puzale ispod istih ne dodirujući elemente i, naposljetku, od vrata napravile klackalicu, ali i govornicu, naprosto je zadivljujući. Za to je potrebno mnogo mentalne i fizičke snage, ali i međusobnog, glumačkog i kolegijalnog povjerenja.

Svjetlo (Andrija Santro) je bilo izrazito točno i režijski je ono vjerojatno i najkvalitetnije određen dio, a sama se kazališna igra ponajviše očitovala u trećoj trećini predstave kada su se glumice dobacivale lampom koja je visjela sa stropa te predstavljala svojevrstan silazak rudara u rudnik i tada dolazi i do najdirljivijeg pripovjednog dijela unutar predstave.

»Straha ima i treba ga biti. Čim ti je svejedno – uvijek nešto bude. Nama nije svejedno. Mi uvijek ponavljamo samo – sretno! Tako da uistinu nije svejedno. Mi uvijek kažemo samo – sretno!, jer nama nije svejedno. Kod nas nema ni samo dobro jutro, ni samo dobar dan, nego samo – sretno! Samo – sretno!«.

Evolucija predstave i prisutnost i razrada narativnog dijela u kojem su se, kao što je već rečeno, autorice koristile ponajviše Martinuzzijinim spisima, očovječile su na tren ideje koje nam danas, u svijetu koji postaje sve fragmentiraniji, prijeko potrebne. Žao mi je što, redateljski, sami dijaloški i monološki dijelovi nisu bili, jednostavno rečeno, jasniji i konkretniji. Posebnu atmosferu stvara saksofonistica Ana Kovačić, koja gotovo pa da igra treći lik u predstavi i svojom glazbom, napose distoniranjem, predstavu začinjava slatkim kazališnim jezikom.

Život dviju žena

»Sretno!« tako ne spada u one teatarske izlete nakon kojih čovjek ustane iz sjedišta i izađe u stvarnost duhovno egzaltiran (takvih je, doduše, u zagrebačkom teatru konstantno malo), ali zato spada u kategoriju predstava koje inspiriraju i misaono obogaćuju – inspiriraju mogućnosti ljudskog tijela; snaga, energija i žitkost Josipović i Majdak i na tome im valja skinuti kapu; a misaono obogaćuje ne samo, u uvodu rečena, nespojiva kombinacija koja je, u ovoj produkciji Cirk Pozora, iznesena, već dani nam podsjetnici i lekcije na život dviju žena koje su obje živjele bez sunca, ali su uspjele procvasti i njihov nas miris i danas, dokazali su autori, uspijeva opijati.

»Sretno!« je, usput budi rečeno, jedna u nizu predstava koja dokazuje da zagrebačka alternativna scena živi življe od one institucionalne. Za kraj, najljepšu poruku ponudile su nam Josipović i Majdak: »S Giuseppinom i Josephine, ruku pod ruku, uz nadu da ćemo ugledati svjetlo dana pri izlasku iz crne rupe, pozdravljamo vas: Sretno i Buona fortuna!«.