U Rijeci je, posljednjeg dana mjeseca prosinca, umrla Ružica Nenadović Sokolić, prva poslijeratna i do umirovljenja 1990. godine, jedina kostimografkinja riječke kazališne kuće, umjetnica koja je tijekom četrdeset godina profesionalnog rada u Rijeci potpisala kostimografije za više od 400 predstava, svih žanrova, povijesnih razdoblja i epoha. 

  Njen životni odabir bila je primijenjena umjetnost – ne slikarstvo (unatoč činjenici da je bila izvrstan crtač, zbog čega se u Srednjoj umjetničkoj školi opredijelila za smijer grafike), već upravo kostimografija, u kojoj je nalazila izazov i slobodu kreacije. Kad je 1950. godine u Beogradu upisivala Akademiju primijenjenih umjetnosti – odsjek kostimografije – nije ni slutila da će već za tri godine biti bačena u vatru izazova stvaranja, i to u gradu koji ni po čemu nije bio dijelom njenih planova za budućnost. 

 Osobni stil

Diplomirala je s dvadeset i jednom godinom (jer joj je kao iznimno talentiranoj i vrijednoj studentici Akademija omogućila preskakanje godina). I tijekom studija Ružica Nenadović je radila u beogradskim teatrima i surađivala s kolegom scenografom Dorianom Sokolićem, a nakon diplome, kad su ih kao izrazito daroviti tandem, profesori preporučili Dragi Gervaisu (tadašnjem intendantu riječkog kazališta), par se vjenčao i stigao u Rijeku.

  Prepoznatljivim, virtuoznim a raskošnim crtežom ona je kreirala na tisuće kostima što su desetljećima upućivali kazališne majstore u radionicama kako će izgledati riječki ansambli u budućim predstavama. Uz kostime, obavezno su išli crteži obuće, maski, perika, frizura, kapa i oglavlja – čitav vizualni dojam bio je cjelina, realizirana do posljednjeg detalja visoko profesionalno i s vrhunskim ukusom. 

  Kad sam s Ružicom Nenadović Sokolić razgovarala o četiri desetljeća njena rada u riječkom teatru, prisjećala se boljih i lošijih vremena, siromaštva i relativnog obilja kada je bilo moguće (barem približno) realizirati zamišljeno, ali najčešće se trebalo domišljati kako postići dobar dojam s materijalima koji su bili na raspolaganju u riječkim trgovinama tekstilom. Svatko tko je živio šezdesetih i sedamdesetih, pa i osamdesetih godina, zna o čemu je ovdje riječ – da bi na sceni kostimi izgledali primjereni vremenu i stilu, trebalo je materijale ne samo krojiti i šivati, već nerijetko bojiti, gužvati, štirkati i obavezno obogaćivati detaljima, za što je Ružica Nenadović Sokolić imala znanje, maštu i strpljenje… 

Ispred vremena

Iako su Sokolići i njihova umjetnost pripadali kazalištu prošlog stoljeća, način na koji su mislili i razvijali svoje ideje bio je ne samo ispred svog vremena, već ga je teško pronaći i danas. Vjerni tekstu i stilu, oni su uvijek vodili računa o cjelokupnom vizualnom dojmu, ali su pri tom imali na umu aktere koji će hodati scenom i nositi kostime. U opernim su predstavama ti kostimi Ružice Nenadović Sokolić bili monumentalni, slojeviti, s naglašenim ogrtačima i plaštevima, ukrašeni stiliziranim detaljima i dekorativnim elementima, koloristički savršeno uklopljeni, potpuno u funkciji lika i radnje predstave. Od prvih kostimskih skica njen je crtež govorio o karakteru lika – herojske su opere crtane ravnim i debelim potezima, a komične su bila razigrane u liniji i detalju. 

Živjeti umjetnost

Danas je karijera kakvu je ostvarila Ružica Nenadović Sokolić – nezamisliva. I dakako, neponovljiva. Barem u našim uvjetima, koji ne samo što ne bilježe napredak u mogućnostima, već permanento posljednjih desetljeća pokazuju znakove kretanja unatrag, što je pogubno u kazališnoj umjetnosti. 

  Što je to osim nespornog osobnog talenta, pogodovalo ovako raskošnom razvoju karijere kostimografkinje koja je ostavila neizbrisiv trag u polustoljetnom djelovanju u Rijeci? Skromnim financijskim mogućnostima unatoč. 

  Treba odmah reći da je potpuna posvećenost poslu bračnog para Sokolić nedvojbeno bila jedan od preduvjeta za to. Oni su živjeli svoju umjetnost, poštujući sve zakonitosti koje s time idu. A to znači da nisu propuštali prilike za učenje i usavršavanje, da su u svakom trenutku bili spremni započeti rad na novom naslovu, da su redovito sudjelovali na natječajima za primijenjenu umjetnost u zemlji i inozemstvu i da su se odazivali pozivima struke za sudjelovanje na izložbama i stručnim skupovima, gdje je njihov rad nailazio na nepodijeljeno divljenje i priznanja. 

Temelj zbirke

Važan trenutak u karijeri umjetničkog para Sokolić, bila je monografija »Scena i kostim« koja je u izdanju Muzeja grada Rijeke bila popraćena velikom retrospektivnom izložbom kostima i scenografije Ružice Nenadović Sokolić i Doriana Sokolića. Izložba je predstavljena i u Grazu nekoliko godina kasnije. I kao što se publika i stručna kritika na praškim kvadrijenalima (od 1967. do 1987. godine) divila radu kazališnog umjetničkog tandema Sokolić, tako su komplimenti i nevjerica da je takav opus mogao nastati u maloj Rijeci i jednom Europi nepoznatom kazalištu, k tome u vrijeme socijalizma, pratili njihovu izložbu i u Grazu! 

  Danas se njihove kostimografske i scenografske skice, slike, fotografije i objekti što čuvaju uspomenu na jedno vrijeme velikih predstava riječkog teatra, nalaze u Muzeju grada Rijeke. Još povodom spomenute retrospektivne izložbe, 1998. godine rečeno je da bi to mogao biti početak kazališne zbirke riječke, hrvatske i mediteranske kazališne umjetnosti. Ovdje bih dodala i mogućnosti istraživanja kostimografskog i scenografskog opusa Ružice Nenadović Sokolić i Doriana Sokolića, na kojima bi mogli učiti današnji studenti Akademije primijenjenih umjetnosti (ne samo) u Rijeci. A opus Ružice i Doriana Sokolića mogao bi biti temelj malog ali vrijednog kazališnog muzeja, kakav bi Rijeka, s obzirom na dugu tradiciju teatra, i te kako zaslužila! 

  Ovaj tekst inicijalno je napisan povodom smrti najveće riječke kostimografkinje, Ružice Nenadović Sokolić. Pišući ga, neminovno sam se morala dotaknuti i rada njenog supruga, jer su njih dvoje uistinu zajedno stvarali riječku kazališnu povijest i najbolje su funkcionirali kao autorski tandem. Koliko je snažna bila njihova životna i umjetnička veza, bez obzira što im kraj života dijeli gotovo desetljeće, govori i činjenica da su prestali raditi u trenutku kada je jednog od njih bolest odvojila od profesije. Bio je to kraj za oboje. Kraj jedne neponovljive kazališne epohe u gradu na Rječini.