Ružica Maurus / Foto Davor Kovačević
Dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta o svojem putu iz Srednjeg Sela preko Akademije dramskih umjetnosti do kazališta Komedija
Vjerovali ili ne, čudili se ili ne čudili uopće, ima nas čeljadi što krajnje religiozno gledamo svaki izravni prijenos dodjele Nagrada hrvatskog glumišta. I nije da pritom nismo svjesni i loših scenarija i neuspjelih šala, ali ima nešto iskreno i dobrohotno u tim glumcima dok se zajedno nagradama raduju.
No, malo je dodjela bilo poput one nedavne da se zbog nečeg tako pamte. Malo ih je bilo takvih da gledaš na HRT3 kako dijele nagradu za najbolje glumačko ostvarenje glumice do 28. godine, da vidiš kako po nagradu na pozornicu dolazi djevojka imena Ružica Maurus, da se diviš njenoj snazi i upornosti dok vuče za sobom podugačku haljinu, i da zanijemiš i zasuziš i nasmiješ se dok je slušaš kako govor zahvale drži.
Pa pustiš snimku dodjele kćeri tek da vidiš ima li temelja tolikom oduševljenju ili je samo kriza srednjih godina, taman da oboje zasuzite zbog nečije iskrene sreće. Odluka je momentalno pala, s Ružicom Maurus mora se napraviti razgovor!
Dogovori su dugo trajali. Neobičan je, naime, dnevni ritam u one koja i na zornice stiže. Ali, ako se i dugo razgovor dogovarao u valceru je bilo sve. Nasmijana dolazi Ružica na dogovoreno mjesto, skoro pa i u dogovoreni sat. Konobar pita što će naručiti.
– Imate li, dobar dan, zobeno mlijeko, pita ona.
I do maloprije krajnje mrk momčić slatko se nasmije.
– Pitali ste imam li dobar dan, veli on.
I jest, makar da je i podsvjesno, pitala je Ružica ima li dobrog dana. Ona bi da je svima stalno dobar neki dan. Nego…
– Kava sa zobenim mlijekom!? Nije valjda da toga ima i u Srednjem Selu!?, šalimo se.
– A ne, to pijem samo u Zagrebu. U Srednjem Selu nema zobenog mlijeka. Ne smijem to tati ni spomenut. Jednom sam mu napravila spačku, rekla sestrama da ću tati reći da sam postala veganka. Njegova reakcija…, smije se Ružica.
Svadba
Tata Davor i mama Ankica. Doći ćemo mi i do njih, jer bitni su i važni na milijun malih načina, ali prvo mora novinar ispucati još nešto prečih pitanja.
– Hoće li bit svatova do kraja godine? Strah me nećete stići, pitamo Ružicu, kad već za dodjele reče da je konačno našla momka u svojoj 26-oj i da se nada da će do kraja godine i svadba.
Dana je do kraja godine ostalo malo, misija se čini nemoguća.
– S obzirom na to da smo u vezi mjesec i pol mislim da bi veza bila jednostavno preduga da pređemo u sljedeću godinu, a da nismo u braku. Hahaha, na to će Ružica.
Foto Sanjin Strukić/PIXSELL
Ajme ga nama ako razgovor izađe u novini na dan vjenčanja. Jer, Ružica misli ozbiljno. Evo nije ni haljinu raskošnu s dodjele vratila Matiji Vuici! Odnosno, kako kaže, vratila ju je samo da promijeni postavu u bijelu. Ona hoće baš bijelu bijelu, za svadbu dakako.
– Nego, govor zahvale na dodjeli. Da ga ne bi tko zna kad bi mi sjeli razgovarati. Govor prirodan, iskren, duhovit, sjajan zapravo, iskreno ćemo Ružici.
Recimo onda kad čestita žiriju na dobro obavljenom poslu uz želju da tako i nastave. Ili zahvala njenom poslodavcu u kazalištu Komedija koje ju je, kako reče, spasio od toga da nosi građevni materijal u očevoj tvrtki. Odakle to, ta vještina, spontanost!?
– Ne znam ni sama. Kad sam bila mala, nikada nisam maštala, sanjala o nečemu, već su mi jednostavno dolazile neke slike mene u budućnosti. To sam tek nedavno osvijestila. Igrala bih se u pijesku s devet godina i vidjela bih sebe na nekoj sceni kako pjevam.
Ili bi me prošao bljesak kako dobivam neku nagradu. Ili bih se vidjela kako potpisujem neki ugovor u kazalištu. Možda sve to zvuči pomalo neozbiljno, ali to nisu bile želje već neko moje viđenje mene same u nekim meni posve prirodnim situacijama, priča Ružica.
Slutila je ona već tada da je stvorena za nešto u čemu ima i pozornice i nagrada.
– Možda i zato sve ove velike stvari što su mi se ove godine dogodile, i nagrada, i angažman u Komediji, i scena, meni nisu nikakav šok. Jer, ja znam da sam stvorena za to, iskreno će Ružica.
Srednje Selo
I nije pritom, veli, nezahvalna, dapače, prezahvalna je što je dobila priliku. Jer, bojala se jako da posla neće nakon Akademije ni imati. Ali sada kada je sve to došlo, osjeća se, priznaje, posve prirodno i drugi neki ishod ne bi za nju bio normalan.
Priča to Ružica lakoćom koja osvaja, nama tu cifranja ni fraza. Tako valjda i mora kad si ono srednje dijete, u sredini stiješnjena s tri brata i tri sestre. Njih sedam raslo je u veselju u Srednjem Selu što se smjestili između Požege i Pleternice. Je li je to djetinjstvo odredilo, taj sindrom srednjeg djeteta!?
– Pa je, ali sam se ja, bez lažne skromnosti, uvijek uspjela izboriti za pažnju. To i mama kaže. Malo jesam bila drugačija. Uvijek neke priredbe, još k’o klinka sam svih imitirala, uvijek ih zabavljala. To je bilo moje prirodno mjesto u obitelji.
I nikada me nitko nije utišavao, već su me podupirali. Oni su se smijali, a ja radila budalu od sebe (smijeh). I svima dobro. Oni su zapravo bili moja prva publika, samo što ja ničega nisam bila svjesna, a kamo li da mogu biti kakva glumica, priča Ružica.
Bila je, priznaje Ružica, k’o mlađa i ljuta jer je mislila da će cijeli život ostati u selu, manjem gradu. Bojala se da će joj dosadno bit’, a opet znala je da će njoj, štono bi se reklo, apetiti samo rasti.
– Meni brzo stvari dosade, kaže.
– Nećete se valjda i glume manit’ s vremenom, u strahu smo.
– To ne. Zato što je u glumi uvijek sve novo, sve ispočetka. Novi ljudi, novi tekstovi, nove izvedbe… Sva je novo i nije da si u uredu od sedam do tri. To je ono što meni treba, ta živahnost, pojašnjava Ružica.
E ovo i nije dobra poruka za njenog oca u kojeg je želja da sva njegova djeca zaposlena jednom budu u njegovoj trgovini s građevnim materijalom. Smije se Ružica, kaže on se još uvijek tome nada.
– Nada se i rekao je da će se tome nadati do kraja života, sa smiješkom će Ružica.
Sa smiješkom one koja se ne libi kazati da je njen tata onaj najbolji.
– Ne zato što je moj. Objektivna sam, znam recimo da nisam predobra osoba, ali tata je čovjek bez mane, iskonska dobrota. Sretna sam što mi je on tata i što sam od njega mogla učiti. I on se stvarno veseli našim dolascima.
Uvijek je »kad ćeš doć«. I stvarno je htio da svi kod njega radimo bez obzira na to što je jedna sestra primalja, druga radi u računovodstvu, treća se bavi PR-om, a ja evo glumica, priča Ružica.
Ne čudi stoga što je Ružici kada je diplomirala otac rekao: »Čestitam ćero! Sutra možeš počet radit kod mene na blagajni.« A ne čudi ni to da je u njega još uvijek žive želje da napravi veliku kuću u kojoj će sva njegova djeca živjeti zajedno s obiteljima i dakako raditi u njegovoj firmi.
No, ne može se ocu ne priznati da je do sada donosio i dobrih odluka, recimo onomad kada je Ružicu potjerao s blagajne u trgovini jer je zapričavala kupce.
– A drugo, toliko ste koliko čujem plakali i kukali da želite na glumu da je čovjek, željan sna i mira, jednostavno zaključio da je mudrije pustiti vas, velimo.
– Točno je tako i bilo. Prve su reakcije bile: »Ma daj kakva gluma!? Kupili smo ti klavir, ideš na muzičku akademiju i bit ćeš voditeljica. To je to«. Ali ja sam rekla: »Gluma, gluma, gluma.«, priča Ružica.
A u ono doba kada je kao djevojčica imitirala ljude oko sebe na tapetu su njoj bili rodbina, prijatelji i cijelo selo, obitelj po obitelj.
– Imitirala sam i profesore u školi, pa političare, nabraja Ružica.
– Koja političare, ne da nam vrag mira.
– Kolindu, nju sam baš dobro imitirala. Karamarka sam dobro skidala. Profesore na faksu. Ima jedna kultna imitacija za koju kažu da sam bolja od originala, veli Ružica.
– Strah me i pitat tko je to, na to ćemo.
– Neću ni reć’. Hahaha, mudro će Ružica.
Priča čovjek s Ružicom, sluša ju i jasno mu bude da je u nje uvijek bilo one neke dobrodošle tvrdoglavosti.
– Mama je htjela da svirate flautu, otac navija za klavir, a vi onda ravno na tamburicu!? Kako to, pitamo.
– Da, ne znam, valjda je to da bude malo drugačije, da ne idem tamo gdje idu svi. Bila sam treći osnovne kada sam upisivala glazbenu školu, vidjela sam na hodniku nekog dečka kako svira tamburicu i ušla sam u ravnatelja i rekla – tambura! A bilo je već dogovoreno s mamom i tatom da će bit klavir, priča Ružica.
Pa je bila jedina djevojka u muškom tamburaškom orkestru. Ali zato sad u svakoj predstavi svira tamburu.
– Sad već lažem redateljima da ne sviram. Ne mogu pobjeći od toga nikako. U svakoj predstavi mi daju da sviram tamburu, smije se Ružica.
Zahvalnost
Svirala nije valjda jedino na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi »Oluja«, no zato je tamo bila jedina ženska uloga, Miranda, među pustim kolegama. I bilo joj je, kaže, fantastično. Na neki način nanjušili su njen talent neki uistinu eminentni kazališni redatelji.
Kad te pozovu Senka Bulić, Ivica Buljan, ili recimo Vito Taufer i nema se čovjek tu što misliti. Prepoznali su garant da pred sobom imaju glumicu mrvu drugačiju od drugih.
– Ne znam, stvarno ne znam. To sam što jesam, takva sam kakva jesam i zapravo pokušavam osvijestiti te neke svoje darove koje sam dobila pa da sam zahvalna na njima, da radim na njima, da ne budem ohola nego u službi nekome i nečemu a to je uvijek publika.
Naravno da je tu i moje veliko zadovoljstva, ali nije svrha da ja budem ona koja je važna, nego je važna i pjesma i tekst i uloga koju donosim i da publika uživa. To ma je mama naučila. Uvijek je ona govorila kako doktor izliječi, zidar je tu da nam sagradi kuću, pa ako je moj poziv gluma onda moraš biti tu zbog onih koji te gledaju, kaže Ružica.
Naučila je, veli, sve to gledajući i svoje roditelje. Naučila je što je žrtva, kako se podmeću vlastita leđa u ime sedmero djece.
– Naučila sam kako se davati konstantno 30 godina u službu drugog. Imala sam kod kuće predivan primjer. A što su ljudi vidjeli u meni, ne znam. Ali stvarno sam sretna što sam ja ta koja je dobila sve te darove i prilike ove godine, iskreno će Ružica.
Veselje je tim veće jer je završetak Akademije nudio samo posvemašnju neizvjesnost.
– Prije godinu i pol išli smo na hodočašće u Voćin, tata, brat i ja. Išli smo dva dana, 60 i nešto kilometara. Kad smo se vratili doma sjeli smo na terasu i kvasili noge u vodi. Bio je mrak, ljeto, sve super kad kaže tata: »Što ćeš ti kad završiš faks?«
I tu krenu slapovi suza. Počela sam plakati jer mi je to bio najveći strah. Nisam rođena u Zagrebu da mogu tu ostati, nemam stan, moram od nečeg živjeti, a posla nema. Na faks nas prime 12 a od toga ih možda pola radi.
Stvarno sam bila u strahu. Sad je lako biti pozitivan. Tako da stvarno osjećam zahvalnost. Dobila sam puno i da se sada ništa ne dogodi deset godina trebala bi biti i dalje zahvalna, iskreno zbori Ružica.
E da, sve to izgleda idilično sa strane, biti mladi glumac čini se sjajno, no niti je Akademija lagana, niti su svi profesori istinski pedagozi, a tu je i posve neizvjesna egzistencija.
– O tom se jako malo govori, a ja sam jako puno vremena bila baš s tim mislima zaokupljena. A kad je tako ne možeš biti pozitivan, jer vidiš primjere ljudi koji su diplomirali pet godine prije tebe i morali su se početi baviti drugim poslovima jer nisu imali angažmana.
Negdje postoji neki problem. Previše je akademija, a i ljudi se ne usude reć’ da od nas 12 koliko nas se upiše nisu svi talentirani, detektira Ružica.
Volim Hrvatsku
Sada nakon svega pokazalo se kako je dobro Ružici činila odluka da nakon treće godine uzme pauzu od studiranja. Bila je korona i bila je, kako kaže, nekako tužna dok su se predstave igrale samo na ispitima za ljude u komisiji.
– Bila sam mršava, ispijena, umorna od studiranja. Ali ne bih pauzu napravila da mi tata nije rekao da dolazi po mene. Davala sam se tisuću posto, a nisam se znala sačuvati od te mašinerije. Nisam tad znala da nije sve crno bijelo, da ne treba vjerovati profesorima tisuću posto, da su neki od njih u punu stvari bili u krivu. I odlučila sam napraviti pauzu, priča Ružica.
Komentari su, sjeća se, bilo svakakvi, najviše onih sažaljivih jer se »vraća u provinciju«. Toliko, kaže, o pustoj priči o decentralizaciji. A ta »provincija«, to Gradsko kazalište u Požegi dalo joj je samo vjetar u leđa.
U njemu je radila, režirala tri dječje predstave i s »Carevim novim ruhom« odvela kazalište iz Požege na Festival glumca. A i nagrada Hrvatskog glumišta je za predstavu »Gostioničarka« upriličenu u GK Požega.
– Skupila sam tu tako divno iskustvo i dobila ono samopouzdanje koje mi je trebalo, ističe Ružica.
Samopouzdanje je putem izgubila ona koja je na prijemnom bila prva na listi s više od 900 bodova. Jer takvi su često naši fakulteti, takvi da vam rado govore kako ne valjate ništa, da vas ruše da se nanovo gradite, a šteta je i nije da ne može drugačije. Kod Ružice je sve leglo na svoje mjesto njenim povratkom na fakultet. Poziv za angažman u Kazalištu Komedija bio je šlag na tortu.
– Komedija, ima to smisla, jer em svirate tamburu, em pjevate, em ta duhovitost koja je u osnovi svega, taj zabavljački neki moment. Možda su roditelji bili u pravu, možda stignete biti i svestrana TV voditeljica, kazujemo Ružici.
Nego, vratimo se mi na čas na onu tamburicu. Što li samo voli zasvirati, zapjevati!?
– Volim ja slavonske. Obožavam »Crne oči«…, reče Ružica, a onda nam zapjeva.
Ali kako!?! Zapjeva i »Crne oči« i onu što kaže »nisam dugo, nisam dugo pivala kroz selo« koju zapjevati voli sa sestrama svojim.
– Kićo mi je top, na to plačem. Volim i dalmatinske… Ma volim zapravo sve. Ja sam teški domoljub. Ja volim Hrvatsku, stvarno. Lijepo mi je to sve. Volim ljude, našu hranu, našu tradiciju, volim ovo podneblje, priznaje Ružica.
Priznaje, a nije baš da je danas ‘in’ reći da si domoljub. Zna i ona da danas to nije moderno, ali u nje je tako, ona svoju domovinu voli. A kako je onda učiniti boljom?
– Kliše je i izraubano, ali ne može tu čovjek nego poći od sebe. Sve što mi glumci možemo učiniti, možemo učiniti u kazalištu. Ne mogu spriječiti rat, ne mogu spriječiti inflaciju. Ono gdje djelujem je kazalište, možda neki javni govor, možda glazba, moje neke iskrenosti, to je ono što mogu, govori Ružica.
Izvor sreće
Ma voli Ružica i sevdah. Ne da ga voli nego eno i na koncertima sevdah pjeva.
– Uživam u tome, iz dana u dan učim i lijepo mi je to. A otkud… Mama je iz Kotor Varoša, a tatini su iz Rame. Tu su ti geni. Ali nisam sevdah nikada čuli od njih, već u prvom srednju u glazbenoj. Tamburaši su svirali »Čudna jada od Mostara grada« i meni je sve to bilo »wow«. Privuklo me baš, privukla me ta važnost teksta i glazba, priča Ružica.
Pa je u trećem srednje već napravila koncert za koje su se i ulaznice prodavale, makar pojma nema odakle joj tad za to hrabrosti. Tako to Ružica Maurus radi. A da je drugačija svjedoči i predstava Kazališta »Komedija« što se zove »Peripetije na psihijatriji«.
U njoj glumi Ružica aktivisticu, feministicu i onu koja jedina tu nije pacijent već namjerno završi na psihijatriji da spasi brata. Redatelj Ivan Leo Lemo odlučio je nadopisati novu ulogu za Ružicu. Očito mu se nije činilo da je za glumiti plahu ženu kako je prvotna podjela uloga to predviđala.
– Aktivistica, feministica, snažna žena. Eto zašto muškarci od vas bježe. Uf, samo da ne ureknemo štogod pa da ovaj dečko za ženidbu ne pobjegne, šalimo se.
– Ne, ne, neće ovaj pobjeć’, smije se Ružica.
Smije se onako kako se kompletna obitelj Maurus od srca smije kad svaki put oko Božića sjednu zajedno pred televizor da bi po tko zna koji put gledali filmski klasik »Sam u kući«, prvi i drugi nastavak.
– To je nama događaj. Ali više i ne gledamo televizor već smo svi okrenuti prema tati. Taj njegov smijeh, to je nezamislivo. Svake godine se smije istim šalama, a mi pripremimo mobitele da ga snimamo. Veliko je to veselje, smješka se Ružica.
Ružica Maurus, glumica netipična skroz, samo svoja i posve naša. Pa ti pitaj za planove! Tko će znat’. Zna se tek da će u »Komediji« raditi »Momačku večer«, pa »Ponos i predrasude«, baš kao što se zna da će uvijek ona na koncu u Srednje Selo obitelji.
– Svoje Selo obožavam i uvijek ću se tamo vraćati. Jako sam vezana za obitelj i to mi je najbitnije u životu, jer to jedino što ostaje, onaj pravi izvor sreće. Veliki izvor sreće su meni i premijere, predstave, publike, kazalište, ali to što mi obitelj pruža jako mi je važno.
A što dalje!? Nikada nisam imala želje, samo onu da smo zdravi i da imam posao u ovoj struci. Jer glumiti i pjevati bih mogla i besplatno, samo da mi netko plaća hranu i smještaj, ističe Ružica.
– Nemojte tako, jer ako vas tko čuje bez plaće će vas ostavit, velimo.
– Ne, ne, nemojte to napisati, uz smijeh će Ružica, ona koja jednostavno ima povjerenja u budućnost, u život, ona koja vjeruje kako će sve biti onako kako biti i treba.
A bit će dobro, jer zaslužila je, k’o što su njeni novopečeni fanovi zaslužili da dogodine na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta bude barem prezenterica.