U svijetu klasične glazbe za Andreyja Gugnina malotko nije čuo. Radi se, naime, o jednom od najistaknutijih ruskih pijanista mlađe generacije, koji je diplomirao na Moskovskom državnom konzervatoriju u klasi Vere Gornostajeve, a na Međunarodnoj pijanističkoj akademiji Lago di Como studirao je kod Stanislava Judeniča i Williama Naboréa. Svirao je i kao član Moskovskog filharmonijskog društva u dvorani Moskovskog državnog konzervatorija u programu za mlade glazbene talente, u Koncertnoj dvorani Čajkovskog u Moskvi te u brojnim drugim velikim svjetskim koncertnim dvoranama, poput operne kuće u Sydneyju, Carnegie Hallu u New Yorku, Musikvereinu u Beču, Abravanel Hallu u Salt Lake Cityju u SAD-u… Gugnin je dobitnik više istaknutih nagrada s raznih međunarodnih natjecanja, od onih u Hrvatskoj, Italiji, Španjolskoj, sve do velikih natjecanja u Sydneyju, a ponosni je dobitnik i prestižne britanske nagrade BBC Music Awards 2020. godine. U povodu humanitarnog koncerta »Andrey Gugnin i Vadym Kholodenko za Ukrajinu«, koji se organizira 23. travnja u riječkome HNK-u za pomoć Ukrajini, razgovaramo s poznatim pijanistom.
Kako nam je ispričao, oduvijek je želio posjetiti Rijeku onako kako treba, da upozna grad, a ne samo da »baci pogled« na njega dok prolazi autobusom ili kad ide katamaranom na otoke. Što se suradnje s riječkim HNK-om tiče, kaže da je u njoj uživao, grad mu se sviđa, a jedva čeka i da se opet vrati. Govori i da mu se sviđa zgrada našeg kazališta te da je riječki orkestar vrlo motiviran i strastven.

Prirodna ideja

Tko je došao na ideju za organiziranjem humanitarnog koncerta za pomoć Ukrajini, koja trenutno proživljava najteže dane?

– Ideja za humanitarni koncert došla je prirodno, jer imam dosta poznanika u Ukrajini, među njima i mog dugogodišnjeg prijatelja i kolegu Vadyma Kholodenka, kojem sam predložio da napravimo humanitarni koncert, a on je to, naravno, prihvatio, unatoč svojem vrlo gustom rasporedu nastupa i gostovanja. Našim smo zajedničkim nastupom simbolično htjeli pokazati da prijateljstvo nadilazi nacionalnost, a u vremenima nedaća važno je pokazati jedinstvo u borbi protiv zla. Uz pomoć drugog dragog prijatelja, Danijela Gašparovića, koji je i menadžer u ovoj regiji, kao i HNK-a Ivana pl. Zajca uspjeli smo organizirati događaj, zbog čega sam iznimno sretan.

Što za vas znači taj koncert, s obzirom na to da ste Rus koji svira za pomoć Ukrajini?

– U meni je trenutno previše emocija, previše složenih i ambivalentnih da bih ih uspio pospremiti u lijepu malu kutijicu s lijepom mašnom i staviti je na stol razuma. No da, ruski sam umjetnik, a glazbom se bavim dvadeset i osam godina, inače imam trideseti pet godina. Ponosan sam što sam na neki način povezan s bogatom ruskom kulturnom ostavštinom i što sam odgajan na knjigama Tolstoja, Puškina, Gazdanova, Nabokova, kao i na glazbi Čajkovskog, Rahmanjinova, Šostakoviča i Prokofjeva. Rekao bih da sam odgajan na svim onim vrijednostima kao što su dobrota, velikodušnost i suosjećanje, kao što su i mnogi drugi Rusi, stoga sam shrvan postupcima ruskoga predsjednika. Međutim, djelovanje jednoga čovjeka ne definira cijeli narod. Zamislite, primjerice, da se netko razbolio; biste li tu osobu odmah otpisali. Ne, pokušali biste je ozdraviti. Pa tako i ovaj humanitarni koncert, smatrajte ga prirodnim činom bijelih krvnih stanica da se odupru bolesti. Ja kao glazbenik činim ono što mogu kako bih podignuo svoj glas i kako bih se odupro toj situaciji. Neopisivo mi je žao ukrajinskog naroda te suosjećam sa svim onim Rusima koji prosvjeduju protiv režima, unatoč brutalnim posljedicama. To su sve razlozi koji stoje iza koncerta.

Osjetiti glazbu

Što publika može očekivati od koncerta? Kako ste birali djela koja ćete izvoditi; kakvu poruku, osjećaje i atmosferu donose odabrana djela, odnosno skladbe koje ćete izvesti?

– Publika može očekivati ono što i inače može očekivati od koncerta klasične glazbe. Sama glazba koju izvodimo nema političke konotacije, osim uključivanja glazbe Silvestrova, poznatog ukrajinskog skladatelja koju će svirati Vadym Kholodenko kao posvetu ukrajinskog kulturi. Vjerojatno bih se mogao referirati na ideju Skrjabinovog »Prometeja«, mitskog junaka koji daruje vatru čovječanstvu kao simbol napretka i kao simbol otpora prema mračnim arhaičnim stranama ljudske prirode, no na slušateljima je kako će doživjeti. Ipak, najvažnije je da će ipak nešto osjetiti. Glazba, književnost i umjetnost općenito imaju sposobnost prizivanja unutarnjih, možda i potisnutih emocija ili sjećanja. Svako glazbeno djelo koje ćemo izvesti je čisto blago iz riznice klasičnoga repertoara, stoga nadam se da će publika doći, uživati i tako donirati novac za pomoć ljudima u Ukrajini.

Je li stanje u Ukrajini utjecalo na vašu karijeru i na vaš život i kako? S obzirom na vašu osudu ruske invazije, vjerojatno i nije najjednostavnije vratiti se doma u Rusiju, jer, koliko znamo, prijeti vam zatvorska kazna; možete li pojasniti posljedice vašeg istupa?

– Rekao bih da mi se zbog rata život preokrenuo naglavačke. Naime, kad je počeo rat, već prvoga dana, napustio sam svoju domovinu i ostavio sam ondje svoje roditelje koje ne znam kad ću opet vidjeti, zbog čega mi je muka. Uz to, otkazao sam sve nadolazeće nastupe u Rusiji koji inače čine osamdeset posto svih mojih angažmana, pa sam tako izgubio i velik dio svojih prihoda. Iako sam javno istupio protiv rata u Ukrajini, nedavno su mi otkazali i nastupe u Švedskoj, zato što sam Rus. Međutim, smatram se sretnim što sam povezan s Hrvatskom koju već niz godina smatram svojim drugim domom, a nastupao sam na raznim festivalima, na HRT-u te promovirao općenito hrvatsku glazbu ne samo ovdje, već i u inozemstvu. Što se tiče posljedica mojeg javnog istupa protiv rata, ne bih govorio o tome, ne znam sa sigurnošću kakve su šanse, no tehnički postoji mogućnost da se suočim sa zatvorskom kaznom.

Treba se snaći

Situacija se ne čini kao jednostavna; imate li neki plan, što i kako dalje?

– Zaista ne znam, nisam siguran, moram se snaći u ovoj novoj stvarnosti. Zasad se nadam da ću moći ostati u Hrvatskoj. Bez obzira na sve, jednostavno volim ovu zemlju.

Iako ste međunarodno priznati i dobili ste nekoliko nagrada, postoji li nešto što niste postigli, a što još uvijek želite, primjerice mjesto na kojem želite svirati, za koga svirati ili pak svirati određena djela?

– Znate, zapravo samo želim nastaviti raditi ono što volim – svirati i održavati koncerte. Jednostavno ne mogu zamisliti svoj život bez pozornice. Iskreno, trenutno sam u nezavidnoj situaciji, borim se, no ne gubim nadu.

Kao vrlo uspješan i međunarodno priznat pijanist mlađe generacije, koliko dnevno svirate i uvježbavate? Koliko glazba ima terapeutsku ulogu u vašem životu?

– Ovisi, inače dosta vježbam, no u posljednje se vrijeme nisam mogao previše koncentrirati na vježbu. Otkako je rat početo, osjećam se očajno, deprimirano, u stalnom sam strahu, anksioznosti posvemašnjoj neizvjesnosti. Ne sjećam se kad sam zadnji puta dobro spavao. Iako mi glazba svakako pomaže i opušta me inače, sada mi, u ovoj iznimnoj situaciji, ipak toliko ne pomaže.

I za kraj, mislite li da ljudi danas dovoljno poznaju i/ili slušaju klasičnu glazbu?

– Danas nema dovoljno ljudi koji slušaju klasičnu glazbu, jednako kao što nema dovoljno ljudi koji su zainteresirani za umjetnost općenito, za znanost i za bilo kakvo stvaranje.