RIJEKA – Tetralogija »Prsten Nibelunga« ubraja se među najopsežnija glazbeno-scenska djela ikad napisana i većini glazbenika koji su uključeni u njezinu izvedbu odmah na pamet dolaze visoki izvedbeni zahtjevi koje je pred sve izvođače postavio jedan od najpoznatijih njemačkih skladatelja Richard Wagner. Poznat po svojim opsežnim djelima, ali i dubokoj studioznosti istih, Wagner je obilježio cijelu jednu epohu, posebno u operi gdje reformira izvedbene zadatosti i uvodi inovacije koje za cilj imaju približavanje važnosti glazbe i teksta. Rezultat su opere, odnosno točnije rečeno glazbene drame, visoke vrijednosti koje je i za slušanje i gledanje potrebno dobro poznavati.

Nekako se u svakodnevnom životu među glazbenim ljubiteljima uvriježilo mišljenje kako Wagnerova djela uvijek »traju« pa, iako ih je rijetko moguće vidjeti uživo, treba biti nekako posebno raspoložen i pripremljen za uputiti se na neku od njegovih izvedbi. Može se pretpostaviti da je to bio jedan od razloga zbog kojih je gledalište Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca bilo odviše prazno na premijeri opere »Rajnino zlato«. Došli su na predstavu, doduše, mnogi uzvanici, viđenije osobe našega grada, nekoliko glazbenih kritičara, rodbina izvođača i neki zaposlenici kazališta koji u izvedbi ne sudjeluju, ali kada bi se izuzela ta »zainteresirana javnost«, ostalo bi doista premalo onih koji su se u kazalište uputili kao prava publika.

Zapravo, nekako je začudila činjenica da se ovakvo djelo visokih izvedbenih zahtjevnosti koje se još i rijetko izvodi nije bolje i jače promoviralo kao što je to bio slučaj s nekim drugim opernim projektima. Šteta je još i veća jer je vidljivo uložen velik trud izvođača, očito i neka značajnija financijska sredstva, a sve skupa nije dovoljno odjeknulo u javnosti, barem ne onoj široj. Jer, valjda su ovakvi projekti namijenjeni čim većem krugu ljudi, a ne samo onima koji su s njime stručno ili projektno povezani. No, sve u svemu, rezultat je dobar i pozitivan, a Rijeka je dobila dobru predstavu.

Motiv prstena

»Rajnino zlato« zapravo je svojevrstan prolog u četiri prizora u kojima Wagner opisuje genezu nevolje koja okružuje prsten. Temeljeno na nordijskoj ili germanskoj mitologiji, slično kao i brojna druga poznata djela poput filmova ili književnih djela »Gospodar prstenova« J. R. R. Tolkiena, radnja »Rajninog zlata« produbljuje priču i objašnjava zbog čega nastaju svi kasniji problemi u ostale tri glazbene drame ove tetralogije (»Die Walküre«, »Siegfried« i »Sumrak bogova«). Glavni protagonist je Nibelung po imenu Alberich koji, opazivši zlato u rijeci Rajni koje čuvaju njezine kćeri Woglinda, Wellgunda i Flosshilda, podnosi posebnu žrtvu – u zamjenu za neograničenu moć koju zlato daje ako se oblikuje u prsten zauvijek se odriče ljubavi! Nasuprot Alberichu, vladar svih bogova Wotan muku muči s plaćom koju mora dati divovima Fasoltu i Fafneru kao naknadu za prekrasan dvorac koji su mu sagradili, a plaća je božica mladosti i ljepote Freia. S obzirom da odlazak Freie za sve bogove znači pomanjkanje mladosti i životnosti, ostali bogovi kao što su Froh, Donner i Fricka podržavaju Wotana u pronalasku alternative.

Foto Dražen Šokčević

Čuvši za zlato i prsten, Wotan se s bogom vatre Logeom upućuje u zemlju Nibelunga gdje, iskoristivši Alberichovu lakovjernost, a i uz pomoć njegova brata Mimea, uspijevaju uzeti prsten. Alberich proklinje prsten, a već u kratkom vremenu koje slijedi prsten i prokletstvo uzimaju svoje prve žrtve: Wotan ga se ne želi odreći, div Fafner ubija brata Fasolta… Odjednom se pojavljuje praiskonska majka zemlja Erda i upozorava Wotana na opasnost koja svima prijeti, a Wotan, srećom, predaje prsten i sa svojom ženom i ostalim bogovima odlazi u novi dom kojeg naziva Walhalla. Ipak, u pozadini odjekuju glasovi Rajninih kćeri koje navještaju teška vremena za svijet u kojem vlada pohlepa i žudnja za moći zbog koje se odričemo čak i ljubavi.

Aktualna priča

Izuzetno aktualnu priču iz koje će kasnije proizaći radnja ostalih dijelova tetralogije, ali i s kojom se možemo poistovjetiti u današnjem svijetu, vrlo dobro je na scenu iznio ansambl predstave. Prije svega, radi se o izvedbi koja traje više od dva i pol sata, bez pauze, pa čestitati valja i na izdržljivosti, posebno dirigentu Valentinu Egelu koji je bez značajnijih problema odradio svoj zadatak. Redateljska ideja Dražena Siriščevića bila je minimalistička, kako je to i za očekivati u našim okvirima, oslanjajući se većinom na efekte, projekcije i nekoliko suvremenih vizualnih panela raspoređenih po prostoru (scenograf Alan Vukelić). Motivi koje smo vidjeli bili su slični lajtmotivskom sustavu pa su logično najavljivali i objašnjavali onaj dio radnje koji je doista teško scenski oblikovati. Posebno pohvaliti valja kostime Manuele Paladin Šabanović koji su bili zanimljivi, dopadljivi i funkcionalni, a za čiju izradu su iskorišteni i materijali fundusa HNK-a. Oblikovateljica svjetla bila je Dubravka Kurobasa, a videa Vedran Perišić Pero. Uz orkestar koji je predvodila koncertna majstorica Mirabai Weismehl Rosenfeld, kao dio priče u ulogama Nibelunga nastupio je i udaraljkaški ansambl »Sinkopa« Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova iz Rijeke pod vodstvom profesorice Anite Primorac, pa su tako Nibelunzi na sceni bili Laura Ćosić, Tino Kućel, Matias Belušić Gonzales, Giulian Magagnino, Massimo Balczo i Saša Miljanović koji su se, osim sviranjem, istaknuli i vrijednim glumačkim doprinosom.

Brojni gostujući pjevači

Priličan broj gostujućih pjevača, što opetovano otvara pitanje programskih odluka (jer je »Rajnino zlato« jedna od onih predstava kojom pokazuješ izvedbenu moć i snagu nekog ansambla pa je protuprirodno onda pokazati i da za istu trebaš većinu gostiju u najvažnijim ulogama) dobro je funkcionirao kako individualno, tako i u sinergiji s domaćim snagama. Među ponajboljima se istaknuo Goran Jurić kao Wotan, prepun mirnoće i usredotočenosti koja ne samo da dolikuje ovoj ulozi, već i pokazuje zrelost umjetnika koji je izvodi. Jednakom zrelošću parirala mu je i Stefany Findrik kao supruga Fricka, a snagom i prodornošću glasa u opsežnom orkestralnom suzvučju istaknula se Josipa Gvozdanović kao lijepa Freia. Bogove Froha i Donnera igrali su suvereno i koncentrirano Bože Jurić Pešić i Pawel Konik, a očito iznimno poznavanje partiture kao i scensku spretnost uz nešto manje glasovnog sjaja pokazao je Brett Sprague kao Loge. Pohvala, posebno na scensku igru i dikciju ide i Juri Počkaju kao Alberichu, dok je Marko Fortunato u ulozi Mimea upotpunio scene zemlje Nibelunga svojim karakternim nastupom. Luka Ortar i Slavko Sekulić bili su apsolutno pogođeni odabir za divove Fasolta i Fafnera i to u svakom smislu, dok su Gabriela Hrženjak, Gabrijela Deglin i Emilia Rukavina odradile sjajan posao u ulogama Woglinde, Welgunde i Flosshilde i to posebno u glazbenom smislu skupnog muziciranja, čistoćom pojedinih linija i skupnih suzvučja, čak i u najvišem registru. Upočatljiv nastup, kao i uvijek, imala je i Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Erde.

Zaključno, »Rajnino zlato« nadmašilo je očekivanja u kvaliteti izvedbe. O isplativosti iste, s obzirom na očito slab interes publike, može se dalje razgovarati, posebno u kontekstu brojnih gostujućih umjetnika. Nadamo se da uz premijeru i samo dvije dodatne planirane izvedbe u drugoj polovici mjeseca lipnja ova predstava neće jednostavno iščeznuti jer je svakako zanimljiva i prilično dobro izvedena.