Gala Nikolić, mlada glumica iz Rijeke, glumi u predstavi »Kubrick’s Aryan Papers or How I Learned That I’m in Pain 24 Hours a Day« u Los Angelesu i trenutačno studira na California Institute of The Arts u LA-u na smjeru Master of Fine Arts in Acting koji je osnovao Walt Disney. Razgovor počinjemo pitanjem kako je dobila ulogu u toj predstavi.

– Predstavu je režirao Hunter Abal, koji je inače diplomirao na CalArtsu (na CalArtsu su diplomirali i Tim Burton i Sophia Coppola). Sudjelovala sam na workshopu koji je vodio kod nas i to je jedan od onih trenutaka o kojem ljudi pričaju ‘’Nikada ne znaš tko te može vidjeti’’. Ja sam dala sve od sebe na workshopu, a za ulogu sam bila izabrana na castingu. Predstava je prikazana u sklopu festivala NOW FESTIVAL – New Originals Works Festival. Igrali smo produkciju Center for New Performances u kazalištu RedCat Theatre u centru LA-a. Huffington Post je nazvao to kazalište zlatnim standardom avangarde Los Angelesa i to je stvarno najprestižniji suvremeni teatar u Los Angelesu. Igrali smo četiri noći zaredom te smo zapeli za oko producentu koji će produkcijski voditi predstavu dalje u sljedeće dvije godine. LA Magazin ju je najavio riječima:

»The odds of seeing something amazing are pretty good.«

Film koji Kubrick nije snimio

Kakav je sadržaj predstave i kakva je vaša uloga u njoj?

– Predstava se temelji na istinitoj priči o pretprodukciji filma o holokaustu »Aryan Papers«, koji Stanley Kubrick nikada nije snimio, jer je prije njega izašao film »Schindlerova lista«. Kubrick je smatrao da ne trebaju postojati dva filma o holokaustu i nedugo poslije toga je i preminuo pa film nikad nije snimljen iako postoje svi materijali za snimanje. Predstava prati Stanleyja Kubricka, dansku glumicu Johannu Ter Steege i glumca Petera Sellersa u fazama audicije, snimanja i psihičkog sloma svakog lika.

Ja sam dobila glavnu žensku ulogu. Johanna Ter Steege, koju sam glumila, je danska glumica koju je Kubrick odabrao za glavni ženski lik oko kojeg se vrti cijela priča. Ona je Poljakinja, Židovka koja je preživjela Drugi svjetski rat, imala aferu s njemačkim oficirom i sačuvala je svoj život i život svojeg nećaka. U predstavi prikazujem način na koji je Kubrick radio s Johannom, kako je ona prikazala lik koji glumi u navedenom filmu, lik Tanie i koliko je dugo čekala na jedan, za nju fatalni, telefonski poziv – onaj kojim joj je javljeno da se film neće snimati.

Njoj bi film zacijelo donio Oscar i veliku internacionalnu slavu, tako da mi je bilo izazovno maštati o čemu je razmišljala dok je čekala.
Mogla sam se lako poistovijetiti s likom jer i ja sam strana glumica kojoj bi takva prilika mogla donijeti internacionalni uspjeh. Njihov odnos je bio poseban. Gledala sam njezine intervjue i ona je za njega rekla da je gledao svaki njezin film tri puta i da ga je zanimala osoba koja se krije iza glume, iza performansa. Bilo je zahtjevno jer sam morala glumiti Johannu i njezin lik Taniu koja je prolazila kroz užase Drugog svjetskog rata. Ali glumcu mora biti zahtjevno, inače se umara.

Kubrick je o filmu rekao: »Think that’s about the Holocaust? That was about success, wasn’t it? The Holocaust is about six million people who get killed. »Schindler’s List« is about 600 who don’t.«

Profesor Rade Šerbedžija

Kakav je bio proces rada na predstavi i jeste li u glumačkom smislu naučili nešto novo?

– Proces rada je bio jako brz. Imali smo nekoliko tjedana da predstavu postavimo. Shvatila sam koliki je luksuz imati jedan do dva mjeseca rada na predstavi kako mi često imamo ovdje. Glumački sam naučila da iako netko drugi režira predstavu ja se moram uvijek zalagati za svoj lik. Nekada kao glumci mislimo da su redatelji oni koji znaju sve, ali mi imamo jednako velik, ako ne i veći utjecaj na predstavu. Od sada se ne sramim davati ideje, postavljati pitanja i nekada ubaciti i minijaturnu improvizaciju tijekom predstave. Biti malo vragolasta. Jako brzo mi postane dosadno ako svaki dan ne izmislim neku novu sitnicu. Ne želim biti glumica koja mora ovisiti o redatelju, iako mislim da je kazalište odnos između glumca i režisera. Sjetila sam se i priča o radu s Kubrickom, kada je moj profesor Rade Šerbedžija radio s njim na filmu »Eyes Wide Shut«, tako da sam mogla pomoći projektu i utvrditi ili pobiti neka mišljenja o njemu. Publici se predstava jako svidjela, čak smo dobili stajaće ovacije. To je ipak neispričana priča o njihovom velikom režiseru.

Studirate na California Institute of The Arts u LA-u na smjeru Master of Fine Arts in Acting. Prije toga završili ste glumu na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Kakva je koncepcija vašeg studija u Americi? Možete li usporediti riječki i američki studij?

– Za mene je škola Rade i Lenke bila jedna posebna škola. Od nas su stvarali i glumce i osobe. Definitivno se osjećam mnogo slobodnije i mnogo sam direktnija nego američki studenti. I sigurnija. S njima sam dobila velika praktična iskustva od malih scena do velikih pozornica ili ambijentalnog teatra. Dijelila sam pozornicu s velikim glumcima naše regije i na kraju krajeva učila sam od najboljih. U Americi neke stvari pomalo i guše. Jako se pazi na koji način se progovara o osjetljivim temama na primjer rasne politike, tematika spola itd. Politička korektnost je dovedena do ekstrema. Iako takva pravila štite ugrožene zajednice, nekada im nema mjesta u umjetnosti. Ne znam koliko bi balkanski crni humor prošao u kazalištu u Americi.

No neka pravila ipak štite samog glumca kako se ne bi doveli do situacija u »sivoj zoni«. U Americi to ide do te mjere da se prije bilo kakvog dodira u sceni pita partnera: ‘’Smijem li te sada dodirnuti?’’ S jedne strane to ograničava slobodu glume, ali s druge strane štiti glumca kako bi se svi osjećali sigurno i na istoj razini. Svakako smanjuje i prosjek destruktivnih redatelja koji često budu verbalno agresivni prema glumcima ili onih glumaca koji su agresivni prema drugim glumcima. Ovdje vrlo lako možete tužiti nekoga i advokati samo čekaju. Mi smo u tom smislu puno otporniji jer smo navikli na ‘’brutalniji režim’’. To je karakteristika koja nas u dobrom smislu razlikuje i ustvari je prednost.

Neovisno o tome političke teme se otvaraju i postoji značajan diskurs na CalArtsu, od kojeg uvijek mogu naučiti gdje Europa kaska u određenim načinima.

Prostori koje škola nudi su fantastični. Ima svoj veliki modularni teatar u kojem se postavljaju scenski i tehnološki teške predstave. U komunikaciji i zajedničkoj kreaciji smo sa svim smjerovima u školi. CalArts tome polaže iznimnu pažnju i živi se u iznimno kreativnom okruženju. Tamo možeš pronaći što tebe zanima kao umjetnika i kreatora. Ako želiš postaviti predstavu ili izložbu možeš to vrlo lako. Takva vrsta podrške budi u tebi veliku strast za radom i veliku nadu u umjetnost. Postoje audicije za studentske predstave i konkurencija je velika. Možete proći cijelo školovanje, a da ne budete »castani« ni u jednoj predstavi. Ja sam srećom dobila već četiri projekta i nadam se da će ih biti još. Treba se nastaviti razvijati.

Ima mnogo studenata, a svi se onako, otprilike poznajemo. U Rijeci sam ipak živjela sa svojom klasom i cijela poanta studija je bila da budemo jedan ansambl, jedno svoje kazalište za koje smo se i zalagali s našim festivalom Mladi glumci gradu Rijeci. Ne čudi me što je dobar dio moje klase sada u »Zajcu«. Rade i Lenka su nas primili na akademiju zbog naših talenata, ali su nas naučili funkcionirati kao ansambl. Tri godine radili smo predstave zajedno. Znali smo kako dišemo, a to je za ansambl najbitnije. Na CalArtsu je fokus na pojedinca. Sam uzimaš od škole koliko želiš i sam gradiš svoj put. Naravno da nađeš svoju umjetničku obitelj, mislim da je to za nas umjetnike neophodno. Ali Amerika je nemilosrdna i teži pojedinačnom razvoju koji te čeka kada završiš školovanje. Na audicijama si ipak sam.

Audicija za »Kralja Leara«

Pretpostavljam da odlazite na razne audicije. Kakva su vaša iskustva? Jeste li dobili još neke ponude za predstave, filmove…?

– Dobila sam priliku ići na audiciju za predstavu »Kralj Lear« koju režira John Gould Rubin, a kralja Leara glumi Joe Morton (»Terminator«) u kazalištu »The Wallis« u Beverly Hillsu. John Gould Rubin je glumac i kazališni redatelj koji je studirao na Sveučilištu Yale i predaje u Stella Adler Studiju u New Yorku. Iz žute štampe znam da je i bivši muž Julianne Moore i redatelj filma »Tri muškarca i beba«. Zanimljiv je redatelj, bit će to jedan suvremeni Kralj Lear, okrenut prema ekološkoj katastrofi koja nas sve čeka.

Prošla sam i već sam odradila četverodnevni workshop teksta s njim i sada čekam finalni odgovor. Sâm rad na Shakespeareovom tekstu za mene je već velika čast i pobjeda. To je moja velika želja, glumiti Shakespearea na engleskom jeziku. Što će se dalje dogoditi, nije u mojim rukama. Što se audicija tiče, treba im pristupati zdravo. Jedna moja kolegica mi je rekla: »Nemaš se čega bojati, posao već nisi dobila’’, što definitivno olakšava emotivni teret i stres audicije. Na audiciji u New Yorku je bilo oko 5.000 glumaca, a CalArts je uzeo nas osam. Nekoliko tisuća ih nije uspjelo. Šanse su male, konkurencija surova i prilike se ne propuštaju.

Amerika kao zemlja mogućnosti

Kako izgleda vaš život u Los Angelesu. Kakvi su dojmovi o Americi?

– Los Angeles je ogroman i dobro je znati nekoga tko vas može odvesti na mjesta koja su lijepa, a nisu turistička. Meni odgovara. Uvijek je sunčano i ima predivne plaže, a pustinjski krajolik je toliko drukčiji od našeg. Bez auta u LA-u ne možete nigdje. Vožnje po autocesti su zaista duge. Za sada mi je najdraži West Hollywood i vožnja po Mullholand Driveu. Cijeli tjedan sam na predavanjima, a vikend odvojim za odlazak u grad. Moj život nije puno drukčiji, možda sam više fokusirana na karijeru, ali svuda si ja napravim neku avanturu. Ne mogu biti predugo mirna.

Volim Ameriku kao zemlju mogućnosti. Znaš da posla ima i da ukoliko dovoljno dugo ostaneš u igri da ćeš dobiti posao. Ja sam taj jedan dan s četiri audicije dobila četiri posla. I u Hrvatskoj sam na dvije audicije dobila dva posla, ali razlika je u tome što su postojale samo dvije javne audicije u dvije godine. Mislim da Hrvatska ima mnogo talentiranih ljudi, ali premalo otvorenih mogućnosti za rad. Postoji pet glumačkih akademija, a snima se jedan do dva filma godišnje u kojima stalno vidimo jedne te iste glumce. Biti mladi glumac u Hrvatskoj je jednostavno nemilosrdno. Ja sam stvarno imala veliku sreću i svoja iskustva u Hrvatskoj držim blizu k srcu. Mi smo već kao studenti radili velike predstave.

A Amerika kao društvo? Ne slažem se s njihovim konzumerizmom i potpunom, ali stvarno potpunom, vrijednosnom orijentacijom na novac. Veliko je to društvo, a gdje ima puno ljudi i puno kapitala ima i puno destrukcije. Ali ima i puno ljepote. Tek kad odeš u Ameriku vidiš nešto lijepo u njoj. Kalifornija je pretežito lijevo orijentirana tako da mi se i to sviđa. Fali mi naravno naša balkanska srčanost i moji ljudi, ali sve ja to držim u sebi okolo po svijetu.

Gluma na engleskom

Glumite na engleskom jeziku. Sjećam se da ste u Rijeci polazili glumačku grupu na engleskom jeziku Try Theatre. Koliko vam je to pomoglo da danas glumite na engleskom jeziku i nailazite li pritom na neke poteškoće?

– Oduvijek mi je gluma na engleskom bila prirodnija nego na hrvatskom. Možda zato što mi je to bio prvi prostor glume. Čak mi je u početku bio problem glumiti na hrvatskom. Mislim da u engleskom jeziku podsvjesno stvaram odmak od sebe, tako da na neki način brže dopirem u lik i njegove emocije. Trenutno radim na svojem naglasku. Ovdje doma bi rekli da savršeno govorim američki, ali Amerikanci ipak još čuju europski naglasak. Najviše se to podvuče kada nešto brzo govorim. To mi pomaže i u glumi, jer znam da nekada moram usporiti u tome što radim da bi se stvari dogodile, osjetile. Moj cilj je čuti svoj naglasak kako bih ga mogla ispeglati, ali i zadržati ga jer i to je ljepota onoga od čega dolazim i što jesam. Nikada ne znaš kada će baš tvoj naglasak trebati za neku ulogu. U školi se dosta radi na govoru, uči se transkripcija riječi i razni naglasci. Cijelu godinu smo radili Shakespearea, i na glumi i na govoru, i mislim da za glumca nema bolje govorne baze. Odmah učiti na najtežem.

Živjeli ste i u Engleskoj gdje ste polazili masterclassove. Kakvo je bilo to englesko iskustvo?

– Otišla sam u London kako bih se pripremila za audicije za master studije glume. Prolaziti silne audicije za škole je jako iscrpljujuće iskustvo. Imate tri minute da pokažete da imate sve da budete jedan od desetak primljenih. Ja to ne bih mogla učiniti iz Hrvatske. Ne bih mogla biti toliko fokusirana. Polazila sam masterclassove britanskog naglaska i glume kako bih se što bolje pripremila za samu audiciju i pitanje je bih li bez toga uspjela. Život u Londonu bio je prekrasan (osim stalne kiše). Živjela sam u umjetničkom Shoredichu sa svojom najboljom prijateljicom Tesom, koja je radila u Wonderland fashion magazinu i našim mladim fotografom Filipom Koludrovićem za kojeg sam snimala i nekoliko modnih editorijala. Naš stan je bio uvijek pun zanimljivih ljudi iz modne industrije tako da sam stvarno umočila prste u sve branše. I naravno, West End. U sjećanju su mi ostale fenomenalne predstave kao što je »Endgame« Samuela Becketta s Danielom Radcliffom i Alanom Cummingom. Kod Engleza u glumi vrijedi ono »manje je više«. Jako volim britanski teatar i nadam se da ću mu se vratiti. U Londonu sam se osjećala najviše kao mlada žena.

Film i kazalište

Glumite i u filmu »Ribanje i ribarsko prigovaranje« u režiji Milana Trenca. Kakve su vaše preferencije – film ili kazalište? Ili oboje?

– Velika mi je želja više glumiti u filmu i imat ću prilike na studiju uroniti u film, ali to dolazi na red tek iduće godine. Ovo je godina za teatar i za sada sam definitivno kazališna glumica. Film mi je glumački još malo stran jer je to jednostavno drugi medij. Ja znam kamo se na sceni okrenuti kako bi me publika vidjela, gdje uloviti svjetlo reflektora, koliko glasno moram upotrijebiti glas, ali kamera ima druga pravila. Imam velike nade da će hrvatski film buknuti i da se počinju događati lijepe stvari. Mislim da se s »Ribanjem i ribarskim prigovaranjem« koji je sniman na Hvaru ili s filmom »Murina«, koji je sniman na našim Kornatima, budi i znatiželja ne samo za krajolikom Hrvatske koji je odličan za produkciju filmova, nego i za hrvatskim temama. Mislim da je tužno da hrvatski film ostane samo u ratnim tematikama. Ne trebamo još jednu ratnu priču, imamo ih već i više nego dovoljno.

Kakvi su vam sljedeći planovi?

– Na proljeće idem u Pariz na dva mjeseca glumiti u predstavi o histeriji u 19. stoljeću, koju će režirati vrlo poznati redatelj Travis Preston. To je koprodukcija Centar for New Performances LA s Paris Conservatoire iz Pariza. Vjerujem da će to biti nadahnjujuće iskustvo. U godinu dana glumiti na losanđeleskim i pariškim daskama. Za sada sam leteća i moram priznati da mi se sviđa. Kada završim master studije, odlučit ću što ću dalje. Ja sam oduvijek nekako plivala gdje me voda nosi. Sigurna sam da će se vrata otvarati. Nadam se i ponovo glumiti u Hrvatskoj u predstavama u kojima sam ovdje angažirana. Na kraju krajeva, nema razlike ukoliko je predstava ispunjavajuća.

Biografija

Gala Nikolić rođena je u Rijeci 1997. godine. Završila je trogodišnju Osnovnu školu za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica u programu klasičnog baleta, a polazila je i glumačku grupu na engleskom jeziku Try Theatre. Završila je glumu na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Iza sebe ima desetak predstava u kojima glumi značajne uloge, u produkcijama Teatra Ulysses, HNK-a Ivana pl. Zajca te INK-a Pula. Glumi i u filmu »Ribanje i ribarsko prigovaranje« u režiji Milana Trenca. Napisala je i režirala monodramu »Zemlja Vukova«. Živjela je u Londonu gdje je polazila masterclassove na London Academy of Dramatic Arts, National Youth Theatre te The Royal Conservatoire of Scotland. Trenutačno studira na California Institute of The Arts u LA-u na smjeru Master of Fine Arts in Acting, koju je osnovao Walt Disney.