RIJEKA – Predstava »Dall’ Istria… con amor!/Iz Istre… s ljubavlju!« Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će biti izvedena 11. studenoga. Ovim povodom razgovaramo s redateljicom predstave Petrom Blašković.

Tekst »Dall’ Istria… con amor!« potpisujete vi i poznati istarski književnik Drago Orlić. Što nam možete reći o predlošku?

– Od samog začetka razgovora s direktorom Talijanske drame bilo je jasno da tekst mora biti duboko utkan u Istru, u njezinu dušu. Drago Orlić je oduvijek čovjek na kojeg sam gledala, uz svog tatu, kao na onog autohtonog Istrijana koji je svoj život posvetio ovom podneblju. Uz taj dvojac sam odrastala i upijala Istru. U svim njezinim nijansama i kontroverzama. Predložak nastaje na Draginim pjesmama posvećenim ljudima koji su se u ovim krajevima rodili, na mjestima koja su, zahvaljujući njegovim tekstovima, ostala živa, iako pomalo obavijena maglom zaborava pred mašinom modernog doba. Sigurno inspirirana njegovim bogatim opusom, dopisala sam dijelove o kojima sam sama htjela progovoriti. Ono što je dio mene, Istrijanke koja je Istru promatrala ne samo oko sebe, nego tijekom jednog perioda i iz »tuđe zemlje« i u nju se vraćala čim je to bilo moguće, skoro kao u apstinencijskoj krizi.

Tekst su zamišljene razglednice ne samo različitih mjesta u Istri, već i različitih epoha, kulturoloških gledišta, jezičnih paleta, sjećanja, tradicije, folklora. Na razglednicama nekada nismo pisali litanije. Izabrali bismo fotografiju koja nam se svidjela i koju smo htjeli podijeliti s nekim tko taj prostor nije vidio, a na poleđini pokušali bi, uz pozdrave, upisati i poneki osjećaj s tog putovanja. Željela sam upravo to: malu kutijicu kratkih razglednica koje bi dale uvid u bogatstvo ovih prostora. Ali volim uvijek i malo zapapriti stvar, tako da je tekst neminovno satira i bockanje onoga što je lakše »staviti pod tepih« nego počistiti. A čak i kad se pokuša »počistiti« kao da uvijek nedostaje adekvatan alat, metla ili jednostavno hrabrost da se sve to jednom za svagda stavi na stol, izgovori i da dođe do prihvaćanja, oprosta i tek tada okrene novi list.

Istra nije jedna

Kakva je Istra koju ćemo upoznati u vašoj predstavi?

– Teško je reći kakva je… Istra nije jedna. Istra je u svakome od nas različita. Sve ovisi iz kojeg kuta gledišta promatramo Istru. U predstavi je Istra Orlića, moja, ljudi koje sam tijekom života oko sebe promatrala i slušala, mjesta koja sam obišla i živjela. U svakom slučaju autentična. Iako možda nije univerzalna i slatkorječiva. Šaljiva, vrckasta, surova, napaćena, izmuzena, nadograđena, devastirana, šarolika, bogata… svakako voljena. A znamo da je u ljubavi mnogo nijansi. Znamo da nešto volimo kada nas to isto zna i boljeti.

Što nam možete reći o jezičnoj dimenziji predstave?

– Svakako je jezična dimenzija izrazito bitna. Bilo je nemoguće konstantno zastupati veliku jezičnu raznolikost Istre. I na samom početku promišljanja odlučili smo se za najrasprostranjeniji dijalekt talijanskog korijena, istroveneto. No, ima tu od svega pomalo, pa čak i jedna minijaturna disertacija o jezičnoj kompleksnosti teritorija gdje nas profesorica vodi kroz to zamršeno područje. Jer kako definirati tolike izričaje i varijante te podvarijante istih, i je li to na kraju uopće bitno? Kada obuhvatimo i prihvatimo različitost i ona nas veseli a ne plaši, postigli smo istinski cilj suživota a da se ne osjećamo na to prisiljeni, već ponosni.

Ovoga puta ste redateljica, a najčešće ste ipak glumica. Što za vas znači režirati, a što glumiti?

– Režija je privilegij, gluma potreba. Biti u ulozi redateljice s ovako inspirativnim ansamblom svaki je dan novi dar. Pomicati njihove rezultate pomalo, nježno i vidjeti s kojom lakoćom sve postaje stvarnim. Svaku zamisao koju sam imala oni su ostvarili i u to na svu sreću utkali još mnogo toga, potičući me svaki dan da vidim možemo li zajedno dalje. Smiješak mi osvane na licu samo kada, hodajući kući, vraćam slike s proba. Duhoviti su, vješti i vole istovremeno duboka promišljanja, iako su upakirana u ležeran žanr. Kao glumica promatrala sam ih s divljenjem, a kao redateljica s velikim poštovanjem. Režija je došla nekako spontano u moj život, no mislim da to mogu raditi ostajući prvenstveno glumica, kao što je to bilo nekad, prije redateljskog kazališta. Ipak mislim da me režija uči većoj glumačkoj svjesnosti na sceni. I to je velik životni poklon. Promišljati kako, kada preda mnom stoji redatelj, njemu dati sve ono što i sama kao redateljica očekujem od glumaca.

Koza je sve!

Kakva je suradnja s ansamblom Talijanske drame u Rijeci?

– Već sam opisala moje dojmove o njima i na to bih samo dodala da je predivno to što dijelimo iste korijene talijanskog teatra koji su nas tijekom odrastanja formirali, a mislim da je to u ovoj specifičnoj formi kazališta velika prednost.

Na plakatu predstave je motiv koze. Ima li ona posebno mjesto i značenje u vašem uprizorenju? Ili – zašto je za Istru važna koza?

– Koza je sve! Izdržljiva, prilagodljiva, jednostavna, tvrdoglava, snalažljiva, preživjela skoro istrebljenje, autohtona… a u našoj personifikaciji sadrži najvažniju karakteristiku životinjskog svijeta: iskrenost. Životinje ne lažu. Promatraju što se oko njih događa. Svjedoci su onoga što čovječanstvo radi. Baš kao i cvrčak u »Pinokiju«, one su naša svijest i savjest. Bolje neka one govore, nisu uprljane ideologijama ni koristoljubivošću. Pa kome pravo, kome krivo.

Prvakinja ste Drame u HNK-u Osijek. Što ćete raditi ove sezone?

– Ove sezone, uz repertoarne predstave koje igram, čekam početak proba za predstavu »Maratonci trče posljednji krug« koju će u mojoj matičnoj kazališnoj kući režirati Olja Đorđević. Uz to, nastavljam suradnju s Talijanskom unijom, Zajednicom Talijana u Puli i Istarskim narodnim kazalištem u Puli s predstavama i didaktičkim projektima vezanim za revitalizaciju dijalekta i primjenu kazališta u odgojno-obrazovne svrhe.