Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 12. siječnja izvesti predstavu »Jesenja sonata« prema predlošku slavnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana. Kao majstor portretiranja kompleksnih i nepovratno zamršenih ljudskih odnosa, Bergman je 1978. godine napisao »Jesenju sonatu«, koncentrirajući se na lik slavne pijanistice Charlotte koja se, potresena smrću svoga muža, nakon godina odsutnosti vraća u svoju obiteljsku kuću.

Režija riječke predstave povjerena je mladoj beogradskoj redateljici Ani Tomović, koja je diplomirala kazališnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Režirala je predstave prema djelima klasičnih autora: Giovannija Boccaccia, Bertolta Brechta, F. M. Dostojevskog, Williama Shakespearea, Georga Bühnera, Ernsta Tollera, Arthura Schnitzlera, Roalda Dahla, kao i suvremenih dramatičara – Milene Marković, Doruntine Baše, Filipa Vujoševića, Stelle Feehily, Lutza Hübnera, Igora Bauersime. Radila je u najznačajnijim beogradskim kazalištima: Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212, Narodnom pozorištu, Beogradskom dramskom pozorištu, BITEF teatru, Malom pozorištu »Duško Radović«, Pozorištu »Boško Buha«, kao i u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i u Theater Oberhausen.

Sudjelovala je na festivalima kao što su Bitef, MESS, Die Neue Stücke aus Europa u Wiesbadenu, European Young Directors Forum u La Mama Theatre u New Yorku, Sterijino pozorje, Borštnikovo srečanje, Joakimfest, Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu… Bila je asistentica režije na projektu »Fast Sicher« Bobe Jelčića i Nataše Rajković u Theater am Neumarkt u Zürichu 2007. i na projektu »Endstation Sehnsucht« Stephana Kimmiga u Thalia teatru u Hamburgu 2008.

Komorna atmosfera

Njena predstava »Brod za lutke« pobjednica je 54. Sterijinog pozorja 2009. godine, gdje je dobila ukupno sedam nagrada, a predstava »Majka Hrabrost i njena deca« proglašena je predstavom sezone 2013/2014. Narodnog pozorišta u Beogradu. Dobitnica je dviju nagrada »Joakim Vujić« za režiju. Suradnica je na scenariju za film »Ničije dete« redatelja Vuka Ršumovića koji je osvojio više od 30 međunarodnih nagrada.

Uoči riječke premijere »Jesenje sonate« razgovaramo s Anom Tomović.

Na čiju ste inicijativu pozvani da radite u riječkom HNK-u?

– Pozvana sam na inicijativu Jelene Kovačić, nove ravnateljice Hrvatske drame u HNK-u Ivana pl. Zajca. Poziv mi je upućen prije svega da radim s Mirom Furlan, koja će utjeloviti Charlotte. To mi je bio glavni motiv da prihvatim angažman u Rijeci. Bila mi je velika želja raditi s Mirom Furlan, jer njen rad pratim od svoga djetinjstva, kroz serije i filmove u kojima je igrala. Ona je jedna od glumica kojima se izuzetno divim. Zato mi je sada mogućnost da radim s njom iznimno značajna.

Naravno, prihvatila sam poziv i poznajući umjetničke domete i atmosferu u riječkom kazalištu koje je vrlo poznato u regiji.

Jeste li vi predložili Bergmanovu »Jesenju sonatu« ili vam je naslov ponuđen?

– Ovaj naslov mi je predložen, međutim on se srećom preklopio s mojim senzibilitetom i s mojim trenutnim životnim okolnostima. Radi toga sam vrlo motivirana da radim baš taj naslov.

Većina u glavi ima poznati Bergmanov film u kojemu ulogu Charlotte glumi Ingrid Bergman. Kakva će biti vaša predstava?

– Medij filma i kazališta jako su različiti. Mi smo »Jesenjoj sonati« prije svega pristupili kao kazališnom tekstu. Bergmanov film snimljen 1978. je gotovo kazališan, ambijentalan, ali su princip rada u kazalištu i kazališni rječnik potpuno različiti od filmskog. Sam medij kazališta nametnuo nam je potpuno drugačije zakonitosti. Tekst je sveden na samo četiri lika i radnja se odvija u komornoj atmosferi, što je i glumački i redateljski vrlo zahtjevno.

Umjetnost i život

Kakav je bio rad s glumcima?

– Suradnja s glumcima je predivna. Imam zaista fantastičnu glumačku četvorku. Pored Mire Furlan, koja je izuzetan profesionalac i velika glumica u svakom smislu, tu je i predivna Marija Tadić koja je Mirina partnerica na sceni i igra njenu kćerku. Jelenu Lopatić gledala sam u predstavama koje su gostovale u Beogradu, divila sam joj se kao glumici i bila mi je velika želja da radim s njom. Tu je zatim i Leon Lučev, koji je u našu ekipu došao kao jedno veliko osvježenje. On je fenomenalan glumac kojega sam poznavala iz filmova i također mi je bila želja da radim s njim. On je predstavi dao jednu posebnu notu i Leon je neka vrsta dobrog duha čitavog projekta.

U »Jesenjoj sonati« imamo majku koja je napuštala svoju obitelj, prije svega zbog umjetnosti jer je poznata koncertna pijanistica. U tom smislu ovaj komad otvara veliku temu odnosa između umjetnosti i života, što je nama umjetnicima jako zanimljivo. To je i vječita Bergmanova tema. Riječ je o čežnji za ljubavlju i nečim nedosegnutim u međusobnim odnosima, odnosno za nečim što jedino može dati smisao ovoj našoj egzistenciji na zemlji.

Diplomirali ste u klasi Egona Savina, poznatog kazališnog redatelja. Koliko je on utjecao na vas?

– Egon Savin profesor je i redatelj kojega iznimno cijenim. On je u velikoj mjeri oblikovao moj način razmišljanja i mnogo mi je pomogao da sazrijem kao redateljica. Utjecaj sigurno postoji, ali ga ne mogu točno definirati. Možda je to njegova velika posvećenost piscu. I sama se izuzetno posvećujem autorima koje radim i trudim se prodrijeti u njihov svijet kakav jest.