RIJEKA – Gradsko kazalište lutaka Rijeka ugostilo je filmsku produkcijsku kuću Pink Dolphin iz Švedske koja snima dokumentarni film »Ja sam Pipi«. Radi se o filmu koji, umjesto fokusiranja na sam lik Pipi Duge Čarape, stavlja naglasak na glumice koje su Pipi utjelovile u kazalištima, na filmskim platnima i u drugim medijima. Maria Loohufvud i Love Martinsen tako su intervjuirali i glumicu Andreu Špindel koja nosi lik Pipi u riječkoj, ujedno i jedinoj lutkarskoj produkciji koja će se pojaviti u filmu. Ovim smo povodom s autorskim timom razgovarali nakon probe u kazalištu.

Do sad obišli deset zemalja

Postoji toliko Pipi diljem svijeta – što vas je dovelo baš u Rijeku, odnosno do riječke Pipi?

Maria: Do sada smo obišli deset zemalja, snimali smo u Poljskoj, Estoniji, Finskoj, SAD-u, Italiji, Ukrajini, Njemačkoj, Švicarskoj i Švedskoj, i eto nas sada u Hrvatskoj. Ova lokacija u Rijeci nas je oduševila još prije godinu dana kad smo otkrili kazalište lutaka. Fantastično je. Lutkarskih Pipi ima još u Europi, pronašli smo neke u Češkoj i Njemačkoj, a mislim i u Švedskoj, ali ovo ovdje je na vrlo visokoj razini, najkvalitetnija predstava koju smo dosad vidjeli.

Love: Profesionalno i s ozbiljnim pristupom kulturi za djecu.

Maria: A to je upravo ono što također istražujemo u filmu – kako kazališta za djecu mogu biti kvalitetna i nadahnjujuća.

Rekli ste da ste obišli deset zemalja. Koliko već dugo radite na ovom projektu?

Love: Prva snimanja započela su prije gotovo dvije godine. Ideja je bila istražiti kako ljudi danas doživljavaju Pipi – ne samo u kazalištu već i na drugim mjestima, ali želimo istražiti i kako je Pipi nadahnula ljude diljem svijeta te kako se prikazuje u različitim kulturama.

Maria: Na primjer, u SAD-u smo snimili ženu koja je glumila Pipi u američkoj filmskoj verziji iz 80-ih. Iako sada ima 50 godina, još uvijek osjeća da je Pipi.

Love: Snimili smo i plesnu skupinu u Njemačkoj koja pleše odjevena kao Pipi, kao i zabavni park u Švedskoj gdje djeca mogu sudjelovati u interaktivnim izvedbama.

Film u duhu Pipi

Maria, vi ste i sami igrali lik Pipi. Koliko je to iskustvo utjecalo na vas, a koliko vas usmjerilo u kreativnom smislu?

Maria: Mislim da sam zapravo, kada sam počela razmišljati o tom iskustvu, shvatila da je ono bilo zaista vrlo važno. Kada ste u kasnim tinejdžerskim godinama, mnogo se toga događa, a za mene je to bilo vrlo važno razdoblje kada sam počela igrati Pipi. Tek sam završila školu, a ovo mi je bio prvi posao, i bila sam prilično… možda ne sramežljiva, ali ipak više nalik Anniki iz Pipi. Zato sam se zapravo malo iznenadila što sam dobila tu ulogu. Ali za mene je to bilo vrlo oslobađajuće – doslovno obuti njezine cipele i staviti periku, i kad bih to učinila, shvatila bih: u redu, usuđujem se razgovarati s ljudima koje ne poznajem, što nisam činila kao 19-godišnja djevojka. Također sam bila hrabrija i fizički, što se sjećam dok sam se penjala. Ovo je bilo svojevrsno improvizirano kazalište, pa je sve bilo improvizirano. Penjala sam se po krovovima i radila razne stvari, i sjećam se da sam razmišljala: wow, jesam li to stvarno ja koja ovo radim, ili je to Pipi? Jer to se nikad ne bih usudila učiniti. Mislim da mi je to iskustvo bilo zaista vrlo važno, jer mi je pomoglo da budem hrabrija i otvorenija.

Vjerujem da je takvo osnažujuće iskustvo utjecalo i na pristupanje ovom filmu?

Maria: Pa, da, ali u Švedskoj je Pipi previše Pipi. Možete je se vrlo lako zasititi jer je svugdje.

Love: Njezin lik se također koristi na mnogo različitih načina od strane raznih političara, koji uvijek vole citirati Pipi ili reći nešto poput: »Kao Pipi, ona je slobodan duh.« A onda obično rade suprotno, pa nameću kako bi se ljudi trebali ponašati ili stvaraju pravila i zakone, imaju tendenciju ukalupljivanja ljudi – »djeca se moraju ponašati kako treba, inače ćemo im dati lijekove« i slično.

Maria: A istovremeno se koristi i kao feministička ikona, ali služi i nacionalistima i konzervativcima.

Love: Možete je koristiti za bilo što. Također je zanimljivo vidjeti kako se to razlikuje u različitim dijelovima svijeta. Što se tiče filma, mislim da smo rano shvatili da želimo napraviti film u duhu Pipi. Ako znamo kako snimiti film, pokušat ćemo to napraviti na suprotan način i vidjeti kako će to funkcionirati. Dio toga je i plan da film ima oko 25 likova, što je nešto što se inače ne radi. Ljudi kažu da ne možete imati previše likova jer će biti teško pratiti film, a mi pokušavamo prekršiti ta pravila.

Maria: To je pomalo lud projekt, ali osjećamo da bi normalan film, poput biografije Pipi, bio jednostavno dosadan. Također, ne bi bio u duhu Pipi. Za nas je ovo eksperiment da vidimo hoće li film na kraju biti gledljiv. Ali hoće.

Love: Ipak, teško je pronaći financiranje jer su financijeri prvo zainteresirani, ali onda kažu: »Možete li napraviti normalniji film?« Dakle, izazov je i pretpostavljam da će tako biti cijelim putem, ali nama je puno zabavnije raditi na ovaj način.

Lik s puno slojeva

Broj od oko 25 Pipi doista je velik. Na koji ste ih način uopće birali, kakav je bio taj proces odlučivanja koje Pipi želite snimati?

Love: Uvidjeli smo da je zaista potrebno imati toliku količinu Pipi kako bi ideja zaista pokazala svoju snagu. Kada počnete slagati sve zajedno u montaži i vidite 25 ili 50 Pipi, shvatite koliko je ona utjecala na svijet. Pokušali smo odabrati Pipi tako da budu što različitije.

Maria: Na početku smo htjeli odabrati svaku Pipi koju pronađemo, ali sada smo izbirljiviji u onome što radimo jer već znamo što od materijala imamo i kakav bi to film na kraju mogao biti.

Love: A samo istraživanje je posao s punim radnim vremenom jer nismo shvatili prije nego što smo počeli istraživati koliko se toga događa s Pipi. Znali smo samo za Švedsku, eventualno Njemačku, i onda smo shvatili da svugdje postoje produkcije, i kao da postoje svaki dan i stalno se događaju. Dakle, samo pronaći sve to je velik posao.

S kakvim ste se sve zanimljivim verzijama Pipi do sada susreli, odnosno, kako su prošli razgovori s glumicama?

Love: Jedno iskustvo je bilo vrlo zanimljivo. Bilo je to u Finskoj, u malom gradu i snimali smo amatersku produkciju, dakle nije bilo neko veliko profesionalno kazalište, i tamo je bila 16-godišnja djevojka koja je igrala Pipi. Ispričala nam je vrlo osobnu priču o tome kako je otkrila kazalište. Prije nego što ga je otkrila, bila je jako nesretna i tužna, nije imala prijatelje u tom gradiću. Njezini interesi bili su potpuno drukčiji od interesa drugih ljudi. Kazalište joj je dalo mnogo više, imala je prijatelje i smisao u svom životu.

Maria: Osjećala se kao da može biti svoja, više nego u školi, jer je imala 16 godina. A kada imate 16 godina, mnogi ljudi pokušavaju biti kao odrasli. Ona se nije osjećala kao da se uklapa.

Love: Kada je došla u kazalište, to je bilo kao neki potpuno novi svijet. To zaista pokazuje koliko su važne takve vrste mjesta svugdje, jer ako jedna osoba doživi takvo iskustvo, sav trud se isplati. Sve to. Dakle, taj će dio vjerojatno biti više o njoj kao osobi, a ne o Pipi, odnosno bit će više osoban.

Maria: A bili smo i na jednoj turneji u Italiji, s timom od samo troje ljudi koji su radili sve, sami gradili scenu, pakirali u kombi, vozili po šest sati za jednu predstavu, pa opet sve spakirali i vratili se kući. Izgledalo je kao zaista težak posao, ali su to bile stvarno snažne žene koje su same radile sve i na neki način simbolizirale i Pipi kao snažnu ženu i kao feministkinju.

Zbog čega mislite da je Pipi važan lik, zapravo ikona, čak i nakon gotovo 80 objava od prve knjige Astrid Lindgren?

Maria: Ima nešto u tome što je buntovna, ali ona nije samo to, ona je također netko s kime se možete poistovjetiti, svakako je lik sa puno slojeva.

Love: Sigurno je i do toga što je priča, barem ona originalna, zapravo san svakog djeteta – da možeš donositi svoje odluke, imati kuću, konja, neograničene količine novca – sve je to savršena fantazija, čak i ne samo za djecu već i odrasle. Mislim da će ona biti legenda dok god imamo ovakvo društvo kakvo imamo, a kada više ne bude potrebna, onda možda budemo imali savršeno društvo.