RIJEKA – Malo tko nije čuo za poznati film »Amarcord« talijanskog režisera Federica Fellinija iz 1973. godine, poluautobiografsku dramu s elementima komedije koja danas uživa status filmskog klasika.

Film je ovjenčan raznim nagradama, između ostaloga i velikim Oscarom za najbolji strani film, a donosi priču o razuzdanoj skupini likova u talijanskom obalnom gradiću Riminiju, inače Fellinijevu rodnome mjestu, čime on daje svojevrsnu društveno-religijsku kritiku u obliku ironije. Fellinijev film jedan je od publici najomiljenijih filmova europske kinematografije uopće, stoga zadatak kazališne adaptacije te poznate priče, koji si je dao riječki HNK na čelu s nagrađivanim argentinskim redateljem Lucianom Delpratom, nije nimalo lak. Ne bi li nam je približio, redatelj za naš list govori o predstavi, procesu rada na njoj, razlici između njegove predstave i filma, kao i o ulozi publike u stvaranju i/ili dovršavanju tog kazališnog djela.

Kazalište je zajednički rad

Prije svega, kako ste došli na ideju da napravite predstavu po velikom Fellinijevom filmu; jeste li vi došli na ideju da radite tu predstavu ili ravnateljica Drame?

– Pa, zapravo je prijedlog došao iz Kazališta, a ja inače jako volim raditi projekte na zahtjev, jer smatram da vas takvo što odvede na neka sjajna mjesta, u smjeru kojim niti ne pomišljate otići. Odnosno, takvo što vas pogura iz zone komfora, a upravo to je dobrodošlo, gledajući iz perspektive kreativnosti. Također, mogu reći da je izazov takav nekakav vanjski prijedlog koji dolazi od drugoga, kako ga, tuđu ideju, uopće pretvoriti u projekt koji radite sa strašću. Zapravo, nekad prije ne bih mogao zamisliti da radim Fellinijevu adaptaciju, a sad kad je pak radim, ne bih pak mogao zamisliti da je ne radim. Dakle, toliko se i zaista upustim u kazališni kreativni proces, a pritom mi nije bitno je li to neka moja ideja, neki moj uzor, ili se pak radi o prijedlogu nekoga drugog. Na kraju, kazalište znači uvijek zajednički rad koji nema neku središnju točku.

Koliko je zahtjevan bio rad na predstavi i koji vam je segment bio najteži?

– Rad na predstavi je bio vrlo zahtjevan, kao što je kazalište uvijek zahtjevno kao medij. S jedne strane, početnu ideju je jako teško napraviti dobrom, a s druge strane publika tako lako može vidjeti da predstava, finalni produkt, nije dobar, tako da u rad morate unijeti cijelog sebe, ne bi li uspjeli donijeti ono zamišljeno kako spada. Smatram da je za kazalište danas najveći izazov borba za stvaranje prijeko potrebnog osjećaja zajedništva, onoga između publike i glumaca, jer danas, kada sve u kulturnom trenutku ide u smjeru individualnosti i samoće, prenijeti ponekad taj zaboravljeni osjećaj zajedništva, jedna je od primarnih zadaća suvremenog kazališta.

Film i predstava

Kakav je bio rad na predstavi s glumcima, kako su oni prihvatili ovaj veliki zadatak?

– Glumci i glumice, cijeli ansambl je u potpunosti prihvatio zadatak. Mogu zaista reći da se radi o glumačkom ansamblu koji voli izazove i koji je spreman na izazov. Sam glumački zanat temelji se na svojevrsnoj gladi za postizanjem nečeg nemogućeg; da postaneš netko drugi, a ne da izgubiš sebe na tom putovanju. A upravo takvi, veliki izazovi, obično omogućuju i stvaraju sjajnu glumu, što profesionalni glumci znaju u srcu i koriste to da dosegnu još više.

Gledatelji će zasigurno uspoređivati predstavu s filmom te povlačiti sličnosti i razlike, pa tako i ocjenjivati koliko je kazališna predstava vjerna filmskom originalu iz 1973. godine. Koje su uopće sličnosti i razlike između vaše predstave i filma?

– Toga da će usporedbe između filma i kazališne predstave biti, itekako sam bio svjestan tijekom cijelog procesa nastajanja predstave, no moj se pristup temeljio na odmicanju od toga da rekreiram film na pozornici, jer ne vidim svrhe u tome. Umjesto toga, htio sam stvoriti najteatralniju predstavu koja daje jedno iskustvo potpuno drukčije od onog kinematografskog. Ipak, na kraju sam htio postići dva cilja – ne razočarati sve one koji vole film, a istovremeno donijeti nešto novo i suvremeno na kazališne daske. Opet, čini se nemoguće, no vjerujem da ponekad upravo tražeći nemoguće, možete pronaći ono nešto na što prije niste naišli.

S obzirom na galeriju likova, kakvu je priču Fellini htio ispričati, a vi donijeti riječkoj publici? Kakvi su likovi u vašoj predstavi i čije se uloge ističu u tom smislu? Drugim riječima, koje uloge »nose« predstavu?

– Kao što rekoh, iz perspektive odrasla čovjeka Fellini se osvrće na vlastiti pubertet kako bi potvrdio da nas odraslima čine iskustva, upravo tjelesna iskustva, koja je riječima teško opisati. On je bio vrlo »fizički redatelj«, pa mislim da je i sama priča prikladna za kazalište, jer je kazalište vrlo »fizički medij«, možemo reći. Najvažnije, središnje mjesto u predstavi ima sam grad Borgo, izmišljeno ime za grad Rimini, dom redatelja Fellinija u kojem se sve zbiva, a taj grad doima se kao kolektivni karakter, gotovo pa nekakav lik koji je najbitniji, uz Tittu, klinca koji je na neki način alegorija nevinosti i kojeg treba pustiti da odrasta, i njegovu konfliktnu obitelj.

Fellinijeva golema mašta

Osjeća li se u predstavi, i koliko, talijanski duh 1930-ih godina i sve ono što je film prenio, nostalgiju i radost, između ostaloga?

– Zaista vjerujem da sve ono što danas nazivamo felinijevskim ima više veze sa snovima, nego sa stvarnošću. Bez obzira na to što su povijesni elementi tu, oni su od samog početka iskrivljeni Fellinijevom golemom maštom, posebno u njegovome filmu. Sjećanje stoga ima više veze sa snovima i fantazijama, pa vjerujem da je i predstava bliža ili vjernija nekakvoj oniričkoj atmosferi, nego povijesnom portretu Italije 1930-ih godina.

Koliko je predstava, s obzirom na tematiku, danas aktualna?

– Ukratko, rekao bih da je glavna tema filma odrastanje kao rezultat suočavanja s dva uznemirujuća i neshvatljiva tjelesna iskustva – seksom i smrću – a takve su ljudski iskustvene stvari uvijek aktualne, bez obzira na vrijeme ili mjesto.

Nedavno ste premijeru te predstave imali u Puli; jeste li zadovoljni krajnjim rezultatom te premijere i jeste li do riječke premijere još što htjeli »ispolirati«?

– Pulska je premijera bila sjajna, no ja uvijek govorim da je publika dio tima, uvijek publika! Publika svakoga grada, pa i svake večeri je drukčija, i oni su tu da nastave naš rad u svojim umovima i u svojim srcima. Dakle, sada je zadatak publike da nastavi »brusiti« predstavu kroz naše izvedbe, a nadam se da će je prihvatiti kao i mi, uživati ​​u njoj i svojom je angažiranom recepcijom još i možda – poboljšati.

Što publika može očekivati i zašto bismo trebali pogledati predstavu »Amarcord«?

– Nisam sklon mišljenju da bi netko »trebao« gledati predstavu. Kazalište mora biti prostor slobode i ostvarivanja slobode, prostor uživanja, kao i pokretač dubljeg spoznajnog iskustva, i sebe i svijeta. U svakom slučaju, volio bih da ipak što više ljudi pogleda predstavu, jer je to prikaz izvanrednog glumačkog rada riječkog ansambla, odličan način povezivanja ili ponovnog povezivanja publike s omiljenim filmskim klasikom, jedinstven način gledanja unatrag u prošlost, koji je neophodan kako se ne bi ponavljale iste greške, kao i vježbanje pamćenja i kreativnosti, dvije najvažnije stvari u ljudskim životima. Nadam se da će oni koji ranije nisu pogledali film, htjeti ga pogledati nakon predstave, a da će oni koji su ga već gledali, htjeti pogledati opet.