ZAGREB – »Kralj Edip« nije samo najradikalniji tekst antike i omiljena Aristotelova drama, koja već dva milenija čini i filozofsku i izvedbenu osovinu europske dramske književnosti, nego i tekst duboko zaokupljen potrebom utvrđivanja istine o zločinu i pitanjem prihvaćanja – vlastite – odgovornosti za društveno nasilje.

Kako god da ga čitamo, sudi se i političkom i osobnom sljepilu. Možda je zato toliko teško gledati najnovijeg »Edipa« Jugoslovenskog dramskog pozorišta u režiji Vite Taufera, u kojem je od čitavog društva preostala jedino krčma, naravno balkanska, sa svim mitološkim aspektima zakulisne elitne lokacije sklapanja poslova krupnog biznisa i dilanja povjerljivih političkih informacija. Ali bez ikakve odgovornosti. Jer ipak je to samo krčma. A ne agora, internetska stranica, sudnica ili javno kazalište u blizini Dionizova hrama. Beogradska predstava donosi i mnogo drugih redateljskih odluka koje ponavljaju ovu predrasudu apolitičnosti, ali zato pojačane trivijalnosti krčmarskog biznisa. Primjerice, Edip je u predstavi oslovljavan kao car s pripadajućim carstvom, prilično različitim od grčkog konteksta grada/države ili polisa, premda grčki pojam »tyrannos« kojim Sofoklo imenuje Edipa u drami znači »apsolutni vladar«.

Riječ je o tituli koja nema veze ni sa suvremenim imperijem (recimo američkim), ali jednako tako ni sa suvremenim kraljevinama, kao ni s demokracijama. Još manje s ovodobnim totalitarnim državama. Zato je dosta bitno kako prevedemo naslov Sofoklova komada i političku funkciju Edipa/državnika. U najnovijoj JDP-ovoj predstavi Edip je nominalno nazivan carem, no predstava se otvara novinskom konferencijom neke neodređene političke demokracije, dok je scenografski Edipov kontekst postavljen kao mafijaško gnijezdo u narodnjačkoj krčmi, čiji gazda praktički živi za šankom, s uvijek spremnom živom svirkom u maniri žiloreza i rakijom za »presijecanje« svega što protagoniste uznemirava. Ako ne znamo čak ni koje je političko uređenje neke zajednice, naravno da se onda moramo pretvarati da nema ni mogućosti njegove političke kritike.

Mit nije krimić

U izvedbi glumca Milana Marića, Edip je i »predsjednička figura« u klasičnom poslovnom muškom odijelu sa skupim suvremenim satom na ruci, dakle glumac uvodi još par nedoumica oko toga kojem točno društvenom uređenju ovaj lik pripada. Je li Edip državnik banana-države, šef lokalne mafijaške četvrti ili premijer neke paravojne republike (dramaturginja: Vesna Radovanović)? Nevolje političkog vođe nisu iste ako je čelnik vojne hunte, narkobos ili predsjednički lutak nekog kvazidemokratskog sustava. Naglašavam da to nisu »nebitne male razlike« koje se lako sliju u leguru nekog općenitog vođe u nekoj općenitoj državi. Krajnje nejasan društveni kontekst ove režije povlači za sobom i nedostupnost Sofoklove primarne namjere, a to je utvrđivanje kako se konkretna vlast obračunava s vlastitim (nadasve konkretnim) greškama. K tome, Tafuer u intervjuu Krstarici navodi kako je njegov »Edip« ustvari psihološka krimi-drama (u intervjuu u Novostima govori o drami kao političkom krimiću), ali svakako je jasno da Tafuer shvaća Sofoklov tekst kao triler o lovu na ubojicu, što je iz pozicije bilo koje epohe kazališta posljednjih dva i pol milenija uistinu humorno promašena izjava. Od antike nadalje, naime, mi (publika) ZNAMO tko je ubojica. To je jedan od najstarijih mitova, starijih od samog kazališta.

I ne gledamo »Kralja Edipa« kao enigmu zločina, nego kao izvedbu mitske strukture čije su sve peripetije i raspleti unaprijed poznati. Nema, dakle, nikakvog lova, nema krimića, ne gledamo igru detekcije. Gledamo pad nepravedne vlasti. Gledamo i zato da točno vidimo kako puca grana koju je vlast samoj sebi prepilila. A past će posve sigurno. I baš je ta izvjesnost uzbudljiva. Ona pokazuje da vlast nije stabilna, nije nedodirljiva. Pazite, čak ni u mitovima. Metoda Sofoklova teksta, stoga, nikada nije bila stvoriti »napetost« i »neizvjesnost« oko mitske građe, kao što ni Evanđelja nikako nisu krimi-drama o tome je li Isus zbilja završio na križu. Opet, znamo da jest. Bitno je zašto je na to pristao, kao što je u priči o Edipu bitno što ne odustaje od toga da dopre do istinite informacije o sebi i zločinu. Mogao bi zataškati zločin. Ali ne čini to. Da bi se, dakle, neki redatelj »poigrao žanrovima« ovog teksta, potrebno je nadmašiti originalni Sofoklov dramaturški eksperiment, a ne prebaciti dramu u lažnu apolitičnost naše suvremenosti. Nije cilj biti banalniji od Sofokla. Cilj je dosjetiti se nečemu što produbljuje Sofokla.

Prazno preglumljivanje

Znamo li, nadalje, što je to antička drama i kako je u njoj važno maknuti se iz bilo kakve sapuničaste zapjenjenosti izvedbe, što dalje od površne »psihologizacije« likova; znamo li koliko je »Edip« nastao kao tekst koji teži visokoj ritualnosti, maskama, poetskoj stilizaciji geste i glasa, odnosno ako nam je faktički poznato da je antička drama funkcionirala kao hibrid između Artauda i koncerta Billie Eillish, onda apsolutno nema razloga da Edip bude frustrirani i nervozni detektiv u polupropaloj scenskoj kavani, s puno rakije koja se trusi za okolnim stolovima ili za šankom. Kompletna glumačka postava ovako politički nespecifične tragedije upada u prazno preglumljivanje (Nataša Ninković kao Jokasta, Srđan Timarov kao Kreont, Bojan Dimitrijević u roli Tirezije itd.), no najveći je problem Milan Marić u naslovnoj ulozi. Prazna frenetičnost, ubrzanost i mahnitost njegova tijela, u kombinaciji sa zatvorenim licem i glasom stalno slične visoke napetosti, ali ne i nijansiranosti, pretvaraju ga u grčevitog tinejdžera koji nema pristup kompleksnijim, posebno ne tragičnim emocijama. Umjesto toga, žestoko lupa šakom o stol ili nogama o pod. Baš gnjevno. Ogorčeno. Kao što i »olujno« jurca scenom. Kao razmaženo muško dijete koje cijela obitelj pušta da dreči i kmeči po kući, ne usuđujući mu se skrenuti pozornost na to da nije sam na svijetu.

Marić inače spada u omiljene srpske filmske i kazališne glumce (nedavno je odigrao Tomu Zdravkovića u filmu »Toma« Dragana Bjelogrlića), a k tome je i službeni maneken tvrke Boss, što znači da se u kazalištu itekako svjesno mora boriti protiv blještavila svoje »selebriti« persone.

Ne bih rekla da mu to u ovoj predstavi polazi za rukom. Naprotiv, čini mi se da je Tauferov i Marićev Edip jedan od najushodanijih, ali i jedan od najpovršnijih Edipa koje sam do sad gledala. Sve je u grozničavoj vanjskoj gesti, praznim fizičkim intenzitetima, u isticanju fizičke snage, a gotovo ništa u postepenom »buđenju« vladara iz unutarnjeg sljepila. Zašto se ovaj Edip nikako ne može probuditi, ali toliko se vrti u svom krčmarskom »krevetu«? Intervju Taufera i direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Gorčina Stojanovića, ide prema zaključku da je demokracija jednostavno »propala«. Kao vrsta. U podtekstu: njih dvojica neće je ni pokušati revitalizirati. Naravno u predstavi nema ni naznakice da bi se Edipovo sljepilo možda moglo odnositi i na ustaljenu medijsku tabloidnost i antidemokratičnost Vučićeva režima u Srbiji. Ma kakvi. Nema u ovoj predstavi otvorene političke kritike, čak ni u vremenima kad je Srbija (ponovo) bure autodestruktivnog baruta. Ali Taufer je jako jasan oko toga da ne želi ulaziti u konkretne ideologijske analize situacije. Radije Edip kao hibrid svega i ničega, s kavanskim pjevačima u pozadini. Radije estrada nego kritika.

U konačnici, imamo egzaltiranu predstavu bez i jednog trenutka bilo umjetničke, bilo političke lucidnosti. Predstavu koja publici svira i poručuje da možda oči zločinca na kraju i budu iskopane, ali nitko zbog toga ne dolazi ni do kakvog novog uvida. Glumački, predstavu punu emocionalnog kiča i općih mjesta, odigranih s ogromnom patetikom. Sudeći po reakcijama zagrebačke publike, crni kič uz kavansku glazbu jako je djelotvoran i dopadljiv. Kao da sjediš negdje uz cajke i onda malo gledaš glumce koji još jednom potvrđuju da nema pravde. Nema pa nema. Onda strusiš još jednu ljutu. Možda i razbiješ čašu. Osobno, dugo nisam gledala predstavu koja mi se čini opasnije, licemjernije promašenom. U njoj kazalište kaže da ne vjeruje u kazalište. I unatoč krvavim flasterima na licu Edipa u posljednjem prizoru – čak je i ta scena samosakaćenja ledena u izvedbi. Kao da gledamo dječju sličicu u lunaparku. Banalnost na mjestu gledanja u samo lice užasa, površnost na svim razinama tumačenja komada vrlo je zoran primjer što umjetnost nije. A ona je puno toga. Ali nije zaglupljivanje naroda. Ni cinizam oko (tobože) opće zatupljenosti svijeta.

Tekst »Edipa« utoliko se čini življim od same izvedbe Jugoslovenskog dramskog pozorišta, što još jednom navodi na zaključak o žalosnoj promašenosti čitavog ovog projekta.