RIJEKA – Odmah nakon objave, slikovnica »Dan kada sam se pretvorio u pticu« francuske autorice Ingrid Chabbert, dirljiva priča o dječaku koji se, ne bi li osvojio jednu djevojčicu, pretvara u pticu, postala je popularna ne samo u matičnoj zemlji, nego i mnogo šire. Uz ilustracije Raula Nieta Guridija, autorica Chabbert pričom o dječaku zapravo govori o snazi ljubavi te prihvaćanju različitosti. Jednostavnost te opsegom nevelike priče koja tematsko-problemski zahvaća mnogo šire inspirirala je i nagrađivanu redateljicu i lutkaricu Tamaru Kučinović, koja se u riječko Gradsko kazalište lutaka vraća nakon režiranja svoje prve uspješnice, najnagrađivanije predstave toga kazališta, »Zamrznute pjesme«. O inspiraciji za njezinu novu predstavu, radu na samoj predstavi, kao i svemu onome što možemo očekivati na skorašnjoj praizvedbi, redateljica poznata po inovativnom pristupu lutkarstvu govori za naš list.

Snaga slikovnice

Prije svega, kako se dogodila suradnja na ovoj predstavi; zašto baš adaptacija ovoga djela te koja je snaga izvornoga teksta?

– Suradnja se dogodila nekim prirodnim tijekom događaja. Gradsko kazalište lutaka Rijeka i ja već godinama gajimo jedan kvalitetan kazališni odnos, koji svako toliko urodi nekim plodom. Pa je eto predstava »Dan kad sam se pretvorio u pticu« treći plod koji se iznjedrio iz tog odnosa. Djelo, odnosno bolje rečeno slikovnica »Dan kad sam se pretvorio u pticu« autorice Ingrid Chabbert Guridi pronašla me prije nekoliko godina i ostavila bez teksta. Toliko puno toga rečeno u tako malo. Čekala je trenutak kad će se otvoriti prilika za njezino uprizorenje. Snaga ove slikovnice je jednostavnost, dubina, dirljivost, poetičnost, kao i sama njezina ideja.

Koliko je, s obzirom na tematiku prihvaćanja sebe u današnjemu vremenu selfa i selfija, u kaotičnome vremenu u kojem i imperativi ljepote daju jedan potpuno drukčiji smjerokaz, ovakva predstava važna?

Foto Petar Fabijan

– U današnje vrijeme bilo kakva emocija, empatija ili osjećaj dobro dođu. No, to nije tema predstave. Ne bih ideju slikovnice vezala za današnje vrijeme, jer je ona svevremenska, pomalo bih rekla i filozofska. I tema nema veze s današnjim vremenom, niti se time bavi. Bavi se suptilnijim filozofskim pitanjem. Može li dječak biti ptica? Može li dječak biti ono što nije da bi ga zavoljela djevojčica koja voli ptice. Ona progovara o nevinoj dječjoj ljubavi, a ta je tema potrebna uvijek i svugdje. Ne govori o ljepoti i ne govori o fizičkom prihvaćanju sebe. Govori o nesigurnosti vlastite duše. I upornosti.

Osjećaj za temu

Kako piše u najavi predstave, poznati ste po inovativnom pristupu lutkarstvu, a vaše predstave karakteriziraju emotivna dubina, estetska preciznost i snažna vizualnost te povezanost s publikom. Možemo li očekivati isto i ovom predstavom?

– Ne razmišljam o kazalištu na taj način. Nikada mi nije cilj biti inovativna, vizualno snažna ili estetski precizna. Svaka je predstava odgovor na temu predstave, svaki vizual, svaki režijski postupak, koncept i kod igre proizašli su iz osjećaja za temu kojom se bavim. Tema diktira razvoj predstave, a ne ja. S obzirom na jednostavnu, a opet duboku temu, možete očekivati svašta. A najbolje je ne očekivati ništa. Kako u životu, tako i u kazalištu. Ne volim uspoređivati svoje predstave, niti od njih nešto očekivati. One imaju svoj život, a ja ga pokušavam pratiti. Oblikovati. Poštovati.

Foto Petar Fabijan

Iako to nije u prvome planu, kako su u predstavi dočarana godišnja doba i kako je prenesena atmosferičnost buđenja prirode? Uz to, kakvu funkciju i u izvornome djelu, i u samoj predstavi, imaju takve prirodne cikličke mijene?

– Uloga prirode je ovdje isključivo iz vizure ptica, njihovog ponašanja, sistematike, potreba, anatomije i odnosa s čovjekom. Godišnje doba je u službi toga da se istaknu neka ponašanja i potrebe ptica i njihov odnos s ljudima. Ako niste znali što je syrinx, saznat ćete.

Logika materijala

Je li s time povezano i korištenje prirodnih materijala te pomaže li i to u stvaranju autentičnosti?

Foto Petar Fabijan

– Odabir prirodnih materijala nije povezan s time, već je povezan s pticama. Naime, htjeli smo izgraditi svijet djevojčice koja voli ptice, koja o njima brine, koja o njima zna sve, koja je njihov mali skrbnik i prijatelj. I one njezin. Odabir logike materijala išao je iz logike ptica i njihovog života. Odabir materijala je povezan s odabirom materijala koji ptice uzimaju za gradnju gnijezda – grančice, dlake drugih životinja, lišće…

Kakva je glazba Ivane Đule i Luke Vrbanića; zaokružuje li doživljaj same predstave i nadodaje li emocionalnosti?

– Glazba je jedan od najglavnijih segmenata predstave. Kor ptica ima glavnu funkciju, nosi emotivni naboj i samu narativnu liniju predstave. Stoga su korski pjevani dijelovi jedan od glavnih segmenata predstave. Bez njih definitivno predstave ne bi bilo. Glazba ovdje nije samo atmosfera ili pozadina, ona ima glavnu ulogu u odnosu na to što se događa na sceni.

Koliko je sam proces rada općenito bio zahtjevan?

– Proces je, kao i svaki, na svoj način bio zahtjevan. Upornost, vježba, preciznost i brzina, ovdje su bili ključan i najteži dio procesa.

Asocijacija na gnijezdo

Za one najmlađe, koji su i prva i najvjernija publika, zbog vizualne impresije, od iznimnog su značaja same lutke i scenografija; možete li nam otkriti kakva nas scenografija očekuje, kakve lutke te na koji način nadopunjuju poetičnost izvornoga djela?

– Daleko smo otišli od izvornika jer je ilustracija slikovnice nešto što nam nije bilo primjenjivo u kazalištu, nismo mogli ilustraciju prevesti u kazališni izričaj. Scenografija je, rekla bih, topla, mekana, nježna, ulijeva sigurnost, a s druge strane tvrda, čvrsta, sigurna, stamena. Lutke ptica, djevojčice i dječaka su mekane, napravljene od različitih kombinacija vune i tkanine, scenografija prati taj izričaj, to su prirodni materijali i vuna, jer smo tako vidjeli svijet ptica, grubo granje i mekane ptice, nježnost i čvrstoća u isto vrijeme. Mir i snaga. Ljubav i upornost. Scenografija asocira na jedno veliko gnijezdo, siguran svijet djevojčice i ptica. Sigurnost i stabilnost.

Za kraj, jedno općenito, no posebno važno pitanje – koja je uloga i same predstave i lutkarske umjetnosti općenito u današnjemu kaotičnom svijetu u kojem se sve više zaboravlja na neke osnovne vrijednosti, kao i na ulogu umjetnosti u našim životima? Može li lutkarstvo konkurirati tehnologiji koja uzima sve više zamaha i opstati kao i dalje jedinstven medij koji uvodi u neke nove, ljepše svjetove?

– Kazalište je oduvijek bilo važno za čovječanstvo. To je mjesto gdje se možemo izraziti, reći što mislimo, progovoriti o temama koje su nam važne, podijeliti svoju intimu s drugima, svoje misli, svoje snove, svoje strahove, svoje čežnje, boli, i sve ostalo. Kazalište je javno dijeljenje samog sebe. E sad, zašto je to čovjeku oduvijek bilo potrebno, iz vizure umjetnika, ili gledatelja, da dijeli samog sebe, ne znam. Ali potreba je očito još uvijek ovdje. Jer kazalište još nije izumrlo. Lutkarstvo ne odvajam od drugih umjetnosti, ono je samo izbor forme, izbor sredstva kroz koje ćemo progovoriti. Lutkarstvo samo po sebi sumnjam da može konkurirati bilo čemu, ako nije iskorišteno kao sredstvo izražavanja. A ako je iskorišteno kao nečije sredstvo za provedbu gladne potrebe da o nečem progovori, onda definitivno uvijek vodi u nove, ljepše svjetove koje ne poznajemo.