RIJEKA – Ovotjedna premijera drame Federica Garcije Lorce »Yerma« pod redateljstvom Rajne Racz, a u izvedbi ansambla Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca održat će se sutra s početkom u 19.30 sati na sceni u Exportdrvu. Veliki, zanosni i poetski Lorca privukao je mladu redateljicu svojim poetskim i složenim djelom još na njezinom studiju komparativne književnosti. Ovaj put redateljica Rajna Racz priču je postavila naopačke te je svojim pristupom demistificirala očekivanu moralnu scenu kazališta i pred publiku. Prema njezinim riječima, odlučila je donijeti novog Lorcu s otvorenim pitanjima svih sudionika u ovom djelu, bez glorificiranja i mistifikacije bilo čije uloge. Teško je svima, tvrdi ova mlada redateljica sa svježom diplomom Akademije, a sada već i s prvim iskustvom ravnanja velikim ansamblom kazališne nacionane kuće. Spomenimo i to da iza sebe već ima nekoliko uspješnih projekata u kojima je sudjelovala kao asistentica priznatim redateljima poput Ivice Buljana, Anice Tomić i Jerneja Lorencija, a postigla je uspjeh i s prvom samostalnom predstavom »Nepoznata iz Seine« izvedenom u Teatru &TD, te prestavaom »Mornar« prema literarnom predlošku portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe. Osim režije, intenzivno piše poeziju, a ove godine planira izdati i svoju zbirku pjesama. O svemu pomalo, od »Yerme« i ženskog pitanja do poezije i teatra razgovarali smo znatiželjno i otvoreno s Rajnom Racz.

U samom ste finišu, pred samom premijerom Lorcine »Yerme«. Kako se osjećate?

– Čudni su završeci predstava. Rad u kazalištu, barem meni, visoko je stresan posao. Svaki je dan borba, svaki je dan učenje hrabrosti. Sve odluke koje donosimo za dobrobit su svijeta koji ćemo predati publici na čuvanje 18. siječnja. Teško je pustiti stvari i reći: sad je kraj, posebice ako si beskompromisan oko svoje zamisli. Znam kako o predstavi ne ovisi ničiji život, ali nama, iznutra, čini se kao da o svakoj našoj odluci ovisi gravitacija svijeta na sceni.

Institucija trom organizam

Ovo vam je prva suradnja s HNK-om u Rijeci i to s velikim ansamblom. Jeste li stekli neka nova iskustva?

– Ova mi je predstava velika škola, jer je to moj prvi projekt nakon završetka studija na Akademiji dramske umjetnosti. Izuzetno je iskustvo raditi s velikim ansamblom, s ljudima koji su potpuno posvećeni ovom projektu, koji imaju vrijeme i prostor te privilegij koncentrirano se baviti materijalom. No, s druge strane, institucija je i trom i čudan organizam s bezbroj pravila koja ponekad nisu najbolja za život predstave. Na nezavisnoj sceni, primjerice, ne bi bilo upitno radi li se i nedjeljom ako moramo završiti predstavu, no radeći u instituciji shvatila sam da svaka odluka ovisi o velikom broju ljudi. Svakim danom sve više shvaćam kako se nešto važno mora promijeniti u Hrvatskoj. Samostalni umjetnici, nakon što čitav život posvete radu u ovoj državi, ne mogu se razapeti između tisuću premalo plaćenih projekata pa biti osuđeni na tako male mirovine. Nezavisna scena i institucija morale bi se promijeniti i početi surađivati na ravnopravan način. Umjetnost i kazališni jezik mora postati primaran kako bismo iznjedrili sjajne predstave i nove generacije hrabrih umjetnika. S ovom predstavom postala sam zrelija u svojim stavovima i shvatila kako se svjetovi ne stvaraju, već kopaju, a iskopine je potrebno staviti u nehaj prostornog, vremenskog i stvarnosnog poretka.

Koliko dugo pripremate komad, kad ste stigli u Rijeku?

– Kako je ovo predstava s kojom sam htjela diplomirati na ADU u mentorstvu profesora Branka Brezovca, pripremam se i razmišljam o ovom tekstu više od godinu dana. S obzirom na to da nije bilo moguće to napraviti na ADU zbog uvjeta i pandemije, sretna sam što moja priprema nije završila u ladici, zauvijek, već sam, eto, imala priliku režirati »Yermu« u prostoru Exportdrva. U Rijeku smo stigli u listopadu. Bio je to rascjepkan i intenzivan proces koji sve skupa broji 8 tjedana.

Izuzetno je iskustvo raditi s velikim ansamblom – Rajna Racz / Foto VEDRAN KARUZA

Lirizam i tekst tajne

Zašto ste odabrali baš ovaj tekst? Tematski je vrlo aktualan s obzirom na pitanje ženskih sloboda, ali je li to bio vaš jedini razlog?

– Tekst me je privukao jer je poetski snažno nabijen. Želim napraviti distinkciju između poetskog i lirskog: lirizam je stanje kad se čovjeku dopusti svladati od Boga, kaže Gide. Zato kad kažem »poetski«, mislim na tekstove koji lelujaju između ljepote i ružnoće, bjeline i slike, težine i milosti. »Yerma« je tekst tajne, ali ne tajne sadržaja, jer Lorca je uspio strukturirati tajnovitost forme koja odlučuje i o izrazu same predstave. Odabrala sam režirati »Yermu« zbog načina na koji su motivski sklopovi dramaturški uvezani poput niza plutajućih slika sa snažnom, ali neosviještenom emocijom. Možda se nekom naoko čini kako je situacija u »Yermi« crno-bijela i da je u njoj jedino bitno pitanje ženskih sloboda. No, uvjeravam vas kako su svi likovi žrtve junačkih ideologija koje su si sami nametnuli i svatko bi poginuo zbog svojih uvjerenja, a upravo u tome je mogućnost katarzičnog oslobođenja. Lorcina »Yerma« se time približava uzusu grčke tragedije.

Pitanje žene je složeno, postavljene su joj zahtjevne uloge: majke, žene i zavodnice. Koji dio vas najviše intrigira?

– Ne intrigira me promatranje žene kroz povijesno i društveno nametnute uloge i definirane kategorije. Vjerojatno i zbog toga svoj doktorski rad želim posvetiti teorijskom istraživanju okrutnosti majčinstva u tekstovima. Smatram bitnim prestati razmišljati unutar patrijarhalnih okvira i širiti kategorije stavljajući ih u ugrožene, nestabilne pozicije. Postoje li tri zahtjevne uloge za muškarca?! Vidite, jezik je zeznuta stvar, jer kroz njega curi ideologija na sve strane. Ja ću se približiti jednakosti u trenutku kada me društvo prestane ispitivati o pitanju žena, jer sam žena.

Nije li ipak biološki žena, kroz majčinstvo i brigu o održanju vrste postavljena za pobjednicu, no često u literaturi završava kao gubitnica. Je li vaša »Yerma« pobjednica ili gubitnica?

– Moja Yerma nije ni pobjednica, niti gubitnica. Mislim da su ove dvije kategorije, ideološki aparat čovjeka koji čita/gleda nešto u literaturi i teatru. Jesu li Antigona, Elektra, Fedra, Ofelija, Lulu, Heda, gubitnice ili pobjednice? Ne znam, nikada nisam promišljala unutar tih kategorija, one su za mene poligon za svjetove koje nose u sebi.

Želim kreirati svjetove

Mlada ste redateljica, a već imate neke značajne projekte iza sebe. Kad ste osjetili, razumjeli put kojim se morate kretati?

– Nekad bih vam rekla kako sam odmalena znala da želim kreirati svjetove, ali nisam znala kroz koju formu izraziti svoju maštu. Sad znam kako još uvijek ne razumijem put kojim se krećem. Svaki projekt je ili krijesnica ili pregorjela žarulja. Ono što znam jest da ću režirati dokle god imam potrebu razvijati svoj kazališni jezik i vokabular, dokle god zbiljnost pozornice shvaćam kao tajnu. Put više ne promatram kroz ružičaste naočale. Svjesna sam da ako želim trajati na sceni, a ne samo zabljesnuti, moram biti beskompromisna i hrabra u svojim stavovima i u svojim rješenjima.

Izjavili ste kako vaša kreativnost, umjetnost, dolazi iz boli. Možete li to pojasniti?

– Kad sam to izjavila, nisam još bila pročitala knjigu Oceana Vuonga »Na zemlji smo nakratko predivni« koja mi je osvijestila zapadnjački koncept da se umjetnost stvara iz destrukcije i boli. On tvrdi da je pisanje kaos i »spuštanje toliko nisko da svijet ponudi milosrdni novi kut, širu vizuru sačinjenu od malih stvari, u kojoj je mucica s odjeće najednom velika kugla magle veličine tvoje očne jabučice«. Ne doživljavam umjetnost kao psihoterapiju, već kao nadogradnju jezika i stvaranje gramatike. Ako je neki početak mojeg zanimanja za pojedini umjetnički izričaj sebičan, kao što je to moja bol, kraj tog projekta je da boli moram promijeniti gravitaciju, boju i oblik.

Ipak, ne počinje li umjetnost tamo gdje nam ponestaje »poznatih alata« za izraziti se?

– Možda umjetnost počinje kada prestanemo misliti da u umjetnosti trebamo spasiti dušu, nego spasiti bitak, kao što bi to rekao Alain Badiou.

Neiskazano u pjesmi

Osim kazališne režije, volite i književnost, čak i sami pišete poeziju. Kako biste opisali svoje pjesme, što su one vama?

– Za poeziju smatram kako mi omogućava jezik bezobzirno približiti nadosjetilnoj irealnosti, ali shvaćenoj bodlerovski kao prazna transcendencija, kao Rimbaudovo Ništa. »Ništa uključuje onu osobinu, po kojoj je Ništa uvjerljiva snaga visine koja prevladava duh shvaćen kao traženje doma.« Jedan od mojih ciklusa pjesama uzima kao polazište interpunkcijske znakove koji postaju oživotvoreni likovi. Svidjela mi se ideja da nešto toliko apstraktno tjelesno sukobim s doživljajnom stvarnošću, koja je ponekad čak i namjerno banalna. Pjesnikinja Irena Matijašević je za moju poeziju rekla kako sam »pronašla odličnu mjeru nekazanog i kazanog. Ili izrecivog i neizrecivog. Bjelina i ono neiskazano u pjesmi je mjesto za tišinu, za dinamiku pa čak i dramu«. Upravo završavam zadnje prepravke s urednicom Ivanom Rogar i početkom ove godine moja prva zbirka poezije izaći će u nakladi Durieux.

​Nedavno ste se udali za glazbenika Marina Živkovića, planirate li neke zajedničke projekte?

– Radili smo zajedno na nekoliko projekata. Sviđa mi se što je naša suradnja iz predstave u predstavu sve inspirativnija. Marin je sjajan glazbeni suradnik i kompozitor. Za ovu predstavu dala sam mu uputu da stvori glazbu jednog udaljenog svijeta koji nam zvuči poznato, ali da ne možemo prepoznati iz kojeg podneblja dolazi glazba. Napravio je to maestralno. S Marinom sam prošle godine pokrenula umjetničku organizaciju Nahero kako bismo mogli raditi glazbene i scenske projekte na nezavisnoj sceni i istraživati neke teme i jezik koji nas zanima. Ovo proljeće organiziramo prvi festival »Svi smo mi Nahero« koji spaja glazbenu, kazališnu i vizualnu umjetnost. Na otoku Pagu, gdje smo se i vjenčali, pripremamo Bura Fest. Tako da je planova puno. Voljela bih, nekad u budućnosti, da zajedno napravimo veliku dramsku predstavu s autorskom glazbom u suradnji s operom i orkestrom.

Demistificiranje umjetnosti

Trebaju li redatelj ili umjetnik imati stvarna doživljena iskustva da bi mogli progovoriti ili obrađivati pojedine teme?

– Ako prihvatimo tezu kako su nam potrebna stvarna i doživljena iskustva za obrađivanje pojedine teme, onda smo mi kao umjetnici isključivo na strani sadržaja, a ne na strani gramatike predstave i jezika. Umjetnost za mene ne služi slanju poruka, niti prenošenju stvarnih doživljenih iskustava, umjetnost je uvijek strukurirana stvarnost.

Ipak, vi još niste majka, ali odabrali ste »Yermu«?!

– Nisam niti ubila djecu, a režirala bih »Medeju«. Nisam niti samoubojica, a režirala sam »Nepoznatu iz Seine«. Potrebno je demistificirati umjetnost. Ako možemo režirati samo ono što jesmo ili ono što nas se privatno tiče, najveća književna djela s emotivnim i mitskim opsegom prestaju dolaziti u obzir. Gledati na umjetnost iz privatnog iskustva, znači amputirati sebi maštu.

Lorcu ste odabrali i zbog jezika, kažete da vas zanima poetski teatar. Imate li već nešto konkretno sljedeće na pameti?

– To su sigurno tekstovi u kojima je zbiljnost moguće pronaći u tragovima, u relejima, ne u metaforama, jer su upravo krhki ostaci zbilje i krhke sinegdohe doskočište za čvrstu gramatiku poetskog djela i tijela. Ako tako razmišljam o poetskom teatru, voljela bih režirati Racinea i uhvatiti se u koštac s aleksandrincima i geometrizmom klasicizma. U ladici imam spremne koncepte za jedan Cocteauov i Wedekindov tekst. Kada sam upisivala Akademiju, došla sam s konceptom za Ibsenovu posljednju dramu »Kad se mi mrtvi probudimo«. Ta ideja mota mi se po glavi već šest godina, iako često čujem komentare kako je takav projekt suicidalan jer je tekst rasplinut i začudan. Kosor je malo igran kod nas, a ima genijalne drame. Moja generacija nije vidjela ni Šnajderove drame. Meni je najdraži njegov tekst »Nevjesta od vjetra« za koji mislim kako ima izniman poetski potencijal. Trenutno me uzbuđuje pomisao da neka kanonska književna djela pokušam približiti svojem konceptu poetskog kazališta.

Predstava u utrobi kita

Pročitala sam kako intenzivno sanjate i vodite dnevnik snova. Što ste noćas sanjali?

– Kada završavam predstavu, intenzivno sanjam druge predstave koje bih htjela režirati, i zaista, noćas sam sanjala kako radim predstavu u utrobi kita. Nisam znala koji je to tekst, ali jasno se sjećam slika i vizuala. Mislim da to možete očekivati u nekom od mojih sljedećih projekata.

Imaju li vaši snovi poruke kojima se kasnije pomažete u stvaranju svojih scena?

– Često i vrlo bahato koristim rješenja, ali i neke čudne spojeve koje sanjam. No svjesna sam kako se u kazalištu snovitost, zahtjevom stilistike sna, sažima, to jest slike sna su predstavljene tropom metafore. Takva slika ima svoju šifriranu dovršenost, a ta dovršenost, po Foucaultu, pa i Adornu, ima karakter represivne regresije. San je blizak teatru slike, ali ne i poetskom kazalištu, čemu ja težim. Sve slike mogu se predstaviti jezikom, ali sve predstavljeno jezikom ne može se prebaciti u slikovno. Kazalište s apstraktnim i s konkretnim postupa oprezno, točnije, ironički i reverzibilno. Naravno da poetsko kazalište ima oniričke elemente, ali u svojim predstavama želim ići dublje od rada sna jer me zanima gramatika. Snovi imaju semantičku gustoću, ali ta je gustoća nedovoljna ako se može pretvoriti u simbolički znak.

Povratak katarzi

Brojni su redatelji koji kazalište doživljavaju ponajprije kao moralistički koncept. Vi pak ovakvim poetskim traženjima čini se da ga doživljavate kao prostor ljepote?

– Za mene u kazalištu nema mjesta za moral niti moralne osude. Moje je shvaćanje kazališta blisko Benjaminovoj ideji po kojoj je najvažnija zadaća umjetnosti stvaranje zahtjeva koje ona još nije kadra zadovoljiti. Kazalište doživljavam kao prostor ljepote, ali ta ljepota mora biti shvaćena bodlerovski, laookonski. Prema Hugou Friedrichu, vrhunsko moderno pjesništvo može se opisati samo negativnim kategorijama. Takva mora biti i ljepota u teatru, arbitrarna, fragmentirana, dezorijentirana, depoetizirana, astigmatična i udaljena. Ljepota kao prazna transcendencija, kao spoj singularnih fantazija.

Znači li katarza nešto današnjem društvu i današnjoj publici? U ovoj brzini komunikacije čini se pomalo kao prevladana forma i teorija, možda se danas više traga za spoznajom ili barem za nekim udahom, je li to pogrešno?

– Živimo u ciničnom dobu u kojem su mnogi zaboravili na katarzu, a katarza znači pročišćenje. Po meni, katarza se mora vezati za ritual. Od poststrukturalizma, tijelo katarze nije u priči, već u gramatici teksta i djela. Problem je što se danas redatelji često ne hvataju u koštac s tekstovima, već ih ironiziraju, aktualiziraju i zapravo banaliziraju, naročito ako je riječ o visoko emotivnim, ritualnim i mitskim situacijama. Predstave često nalikuju na Netflixove serije, sve je ispeglano i važna je estetika, ali ne postoji čvrsta i složena struktura, ne postoji kompleksnost, ruptura, bjelina, ukinuće. Trebamo se vratiti katarzi, ali katarzi koja je posljedica režije vremena.