RIJEKA – Nakon romana Antoinea Francoisa Prévosta d’ Exilesa »Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina koji se povukao iz svijeta« (»Memoires et Avantures d’ un Homme de Qualité qui s’ est retirè du monde«), čije posljednje poglavlje ima naziv »Manon Lescaut« iz 1731., u književnosti se pojavila vrlo inspirativna priča koja je nadahnula skladatelje poput Masseneta i Puccinija. Unatoč popularnosti njihovih tvoraca, obje operne partiture nikako se ne mogu ubrojiti u one najizvođenije. Jedan od razloga svakako su i manjkavosti koje se mogu uočiti, posebno ako se djela gledaju integralno. Doista, promatrajući Puccinijevu »Manon Lescaut« teško se oteti dojmu kako se tijekom izvedbe uglavnom čekaju poznatije arije, dok se ostatak vremena nekako očekuje zanimljiva režija i lijepe vizualne slike. Ukoliko to izostane, cijela se predstava pretvara u jednu dugu i razvučenu dosadu kojoj nema kraja.

Europska koprodukcija

Riječka opera u ovoj je sezoni odlučila postaviti i ovog Puccinija, što može biti i dobra i loša repertoarna odluka, ovisno o prihvaćanju iste od strane publike koje, ako je sudeći po premijeri i prvoj reprizi, i nije bilo u iznimno velikom broju. Obje izvedbe imale su praznih mjesta, a i premijerne reakcije i aplauzi bili su relativno blagi, čak i nakon ranije spomenutih poznatih i očekivanih arija. Posljednja riječka produkcija »Manon Lescaut« iz 2012. godine pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević i u režiji Janusza Kice mogla se ocijeniti uspješnom, iako je i ona pokazala kako, barem u Rijeci, ovaj naslov nije omiljen.

Ovoga puta u produkciji HNK Ivana pl. Zajca nije bio samostalan, već je sve ostvareno u velikoj europskoj koprodukciji s Fondazione Festival Pucciniano, Fondazione Teatro Regio di Parma, Fondazione Lirico Sinfonica Petruzzelli e Teatri di Bari i Nacionalnom operom iz Bukurešta. Redateljsko viđenje ostvario je Massimo Pizzi Gasparon Contarini koji, vrlo preuzetno, potpisuje i scenografiju, kostimografiju i rasvjetu. Naravno da u konačnici redatelj jest alfa i omega svih scenskih odluka, ali s razlogom postoje suradnici koji mu u tome pomažu. U ovoj produkciji ti su suradnici svedeni na nazive »asistent« pa ćemo ih zato i spomenuti: Sandro Pacini (režija), Daniel Mall (scenografija) i Lorena Marin (kostimografija), dok se kao koreograf potpisao Gheorghe Iancu s asistentima Letizijom Giualiani, Irinom Köteles i Francescom Marzolom, a vrlo uspješne videomaterijale izradio je Matteo Letizi. Nitko od navedenih, osim redatelja, nije na premijeri sudjelovao u završnom naklonu koji je uobičajen i kojim bi ih se moglo nagraditi za njihov rad i trud.

Pohvala trećem činu

Opera u četiri čina u ovoj je produkciji podijeljena u dva dijela, s jednom većom stankom nakon drugog čina. To je dobra i uobičajena odluka, međutim »brze promjene« između činova, posebno između trećeg i četvrtog, bile su prilično duge, uz nešto čujnog žamora koji je dopirao sa zastorom skrivene pozornice. U prvom i drugom činu, kojeg u scenskom smislu čini prazna pozornica i jedan veliki bijeli scenografski element fontane i/ili bračne postelje s nešto rekvizite, nije u potpunosti ostvarena vizualna zanimljivost. U tome su prilično na dobar način pomogle vrlo jasne videoprojekcije dajući cijeloj priči smisao i sadržaj. Razigranost ansambla bila je prisutna, posebno u masovnijem prvom činu, ali je sve skupa djelovalo ponešto kruto, kao da pjevači nisu u dovoljnoj mjeri »ušli« u svoje likove i kretali se prirodno. Prečesto smo mogli vidjeti ukočenost i statičnost dok se pjevaju zahtjevniji dijelovi partiture i čeka, ponekad dobiveni, znak dirigenta. Prema kraju predstave, u kojoj se brojnost izvođača stalno reducira do samo dva u posljednjem činu, umjesto neke gradacije u uzbudljivosti svjedočili smo naglašenoj razvučenosti koja je pokazala sve manjkavosti Puccinijeva djela.

Foto Marko Gracin

Ipak, valja posebno pohvaliti treći čin koji se istaknuo u svakom smislu, a posebno onom vizualnom, donoseći prelijepe i maštovite prizore s bogatom pričom. Kostimi koji prate radnju bili su također maštoviti, ali im valja prigovoriti ponešto čudne perike nekih izvođača i, kao posebnu i važnu manjkavost, ideju da će svi kostimi dobro pristajati svim izvođačima koji sudjeluju u ostvarenju jedne uloge u više kazališta. Tako smo mogli svjedočiti nekim kostimima koji su unakazili fizičke predispozicije pojedinaca i učinili ih negledljivima, a pobjednik u ovom »natjecanju« svakako je ružičasti kostim Manon iz drugog čina koji bi, ako je nekako moguće, za Kristinu Kolar valjalo zakonom zabraniti. Na isti način bi se još moglo poraditi na nekim kostimima ili njihovim dijelovima.

Orkestar i zbor

U muzičkom smislu opera je bila protočna i, srećom, nije bila statična pa je taj dio pomogao na pozitivan način. No, ono što je protočnost donijela nije samo brzina, već i bijeg od pučinijevskih fraza koje mahom nisu imale prostora, gradacija, i nisu u dovoljnoj mjeri »disale«. Kao primjer mogu se istaknuti dueti Des Grieuxa, odnosno Lescauta s Manon u prvom i drugom činu, u kojima se nije dovoljno pazilo na agogiku i plastičnost melodija pa je sve nekako išlo samo da ide. Rezultat je činjenica da ni publika nije, potaknuta uzbuđenjem, izvođače nagrađivala aplauzom čak ni poslije poznatih arija. Izuzetak je arija Manon »In quelle trine morbide« u kojoj je Kristina Kolar doista briljirala, unatoč ponešto krutom sinkopiranju puhaća u orkestru na samome početku. Orkestar pod vodstvom Valentina Egela (koncertna majstorica Vivijana Rogina) bio je nastudiranih dionica, siguran i točan, ali prilično krut. U snazi zvuka bio je primjeren, barem za one pjevače koji imaju kapaciteta pjevati ovako zahtjevne uloge. Kako su se neki pjevači jasno čuli, a neki ne, zaključiti valja da je orkestar bio primjerene snage, a da je ista nedostajala nekima na pozornici, na čemu valja hitno poraditi.

Foto Marko Gracin

Zbor, koji je pripremio Matteo Salvemini, nije imao većih problema, već je u izvedbi sudjelovao vrlo korektno, spašavajući zanimljivošću neke dijelove izvedbe i to bez obzira jesu li nastupali u punom ili manjem sastavu. Solističku podjelu predvodila je u naslovnoj ulozi nacionalna prvakinja opere Kristina Kolar kojoj se nema što zamjeriti. Sve što je predviđeno ovom ulogom izvela je odlično, a navedeno je prepoznala i publika nagradivši je snažnim aplauzom. Jednako tako nagrađen je bio i Robert Kolar kao Lescaut snažne i uvjerljive interpretacije. Kao treći najvažniji protagonist u ulozi De Grieuxa nastupio je Bože Jurić Pešić kojeg smo dočekali s velikom skepsom, ali treba priznati da je ovo bilo najbolje ostvarenje koje smo od njega do sada mogli čuti. Tijekom cijele izvedbe korektno je pjevao sve što je potrebno, ali je, naravno, u svemu nedostajala mirnoća i raskoš tona i fraze, što bi bilo potrebno za veće pohvale.

Baletni par

Također, valja razmisliti o kombinacijama unutar podjele kako bi se razlike među pjevačima manje mogle uočiti. Slavko Sekulić kao Geronte bio je vrlo upečatljiv, a zanimljivosti i razigranosti prvoga čina snažno je pridonio i Marko Fortunato kao Edmondo. U manjim ulogama ostvarili su svoje kreacije Dario Dugandžić kao Vlasnik taverne, Ena Lešić Jovanović kao vrlo glasom potentna Pjevačica, Marijan Padavić kao Učitelj plesa i Frizer, Sergej Kiselev kao Fenjeraš, Lovro Matešin kao Narednik streličara i Saša Matovina kao Mornarički kapetan. Poseban dojam na publiku ostavio je i baletni par Yurika Kimura i Benjamin Cockwell koji su prelijepo uprizorili »Intermezzo« kao jedan od najpoznatijih dijelova ove opere i pravih bisera glazbene literature izazvavši reakciju publike veću od one koja je bila upućena većini pjevača.

Predstava u trajanju od dva sata i trideset minuta na repertoaru je čak pet puta u ožujku i travnju pa, sudeći po relativno mlakim reakcijama publike i nešto manjoj posjećenosti, ostaje za vidjeti hoćemo li ovu premijeru moći proglasiti uspješnom ili ne.