ZAGREB – Kad govorimo o Mihailu Bulgakovu, ne govorimo samo o ruskom piscu ukrajinskog porijekla, niti samo o još jednom (ima ih sva sila) literarnom unučiću genijalnog kritičara ljudskog oportunizma i kukavičluka po imenu Gogolj (naglasimo: također ruskog pisca ukrajinskog podrijetla). Ne govorimo ni isključivo o Bulgakovu kao umjetničkom disidentu kojeg je sovjetska vlast fizički i psihički izmučila kao psa. Jer to je isto tako nepregledan popis umjetnika, mnogo širi i duži od vremena revolucije. Govorimo, zapravo, o ogromnom radniku u nekoliko profesija: o Bulgakovu kao profesionalnom liječniku, autoru koji je pola života proveo po bolnicama, bojišnicama i po bolničkim ordinacijama, dakle o sličnom poznavanju ljudske vrste kakvo je imao liječnik i književnik Anton Pavlovič Čehov. Obojica su surađivala i sa Stanislavskim, neprestano se sa svojim kazališnim direktorom i redateljem žestoko svađajući. Obojica su obožavala kazalište, u velikoj mjeri i živjela za kazalište, smatrajući ga osobitim utočištem.

Razlika između Čehova i Bulgakova prisutna je, međutim, u udjelu fantastike: Bulgakov se morao služiti različitim »demonijadama« (njegov termin) za adekvatan opis sovjetskog političkog i ekonomskog nasilja, morao je osobno u Moskvu dovesti vraga (u romanu »Majstor i Margarita«) da pokaže koliko je milostiviji od Staljina. U noveli »Pseće srce« Bulgakov pokazuje da se psa mješanca možda i može pretvoriti u čovjeka jednostavnom operacijom/revolucijom, ali »pseće srce«, kao i »narodno srce« time neće biti transformirano u plemenitu dušu. Ostat će jednako sirovo, nagonsko, sebično, sljedbeničko, ovisničko. Pjevat će cajke, a ne slušati operu.

Hrvatski pas

Dvoje dramaturga latilo se adaptacije Bulgakova. Vedrana Klepica koja oduvijek piše iz pozicije neprivilegiranih i Ivan Penović koji se izborio za privilegije na hrvatskoj javnoj sceni jer se odmah po završetku studija ukopao u apsurdističke poetike za koje ne treba puno više od dizanja srednjeg prsta prema svim sistemima, ali zasad ne dospijevajući puno dalje od te jednostavne narodnooslobodilačke geste. Tako izgleda i adaptacija. Programska knjižica navodi da je za prvi dio predstave bila odgovorna Klepica i iz moje perspektive ta je dionica predstave veoma duhovita i tužna. Riječ je o razdoblju dok je Šarik još uvijek pas, vodeći nas kroz svoje odanosti i lajanja (ne »Vau, vau«, nego »Marš, marš!«). Drugi dio (za koji je, prema programskoj knjižici, bio zadužen Penović) razvučen je, didaktičan i pun praznog hoda, a sam finale predstave jednostavno pištoljem poubija sve likove (osim predsjednika kućnog savjeta), što veze nema ni s Bulgakovom, ni s problemom ovog teksta.

Znamo da likovi nisu uvjerljivi kad umru isključivo od kraja predstave. Slijedeći dramaturgiju, režija je također neujednačena, no zaigrana i ogoljena, oslonjena na glumca i lišena pretencioznosti. O glumi mogu reći samo najbolje: od Filipa Detelića koji igra psa Šarika i oduševljeno lupa glavom o vrata na spomen kobasica, preko Luke Petrušića koji utjelovljuje profesora Preobraženskog kao mirnog, dostojanstvenog i politički neustrašivog istraživača ljudske i pseće prirode. Tu su i gruba, ali topla Zina (Ana Maras Harmander), od pohlepe za stanovima rastrojeni progonitelj Švonder (Damir Poljičak), sjajan perkusionist/kuhar plus povremeno lik nestabilnog pijanaca na sceni Josip Brakus, dezorijentirana udavača u pogođeno melankoličnoj izvedbi Ornele Vištice, Matija Šakoronja kao profesorov gorki asistent Bormenthal te Vedran Mlikota kao slomljeni pijanac Pelin. Mali ansambl, ali svaka je od ovih glumačkih karika pouzdano zaigrana. Predstavi uvelike doprinosi i scenski pokret Damira Klemenića, zbog čega su i tijela glumaca i elementi stana u kojem se zbiva radnja često rastavljeni na sastavne dijelove: vrata »hodaju« u raznim smjerovima, glave izviruju iz neočekivanih kutova, torza istovremeno muziciraju i oštre noževe. Ritam izvedbe naglo usporava u drugom dijelu predstave, nakon Šarikove operacije, što je mogao biti postati istraženiji prostor i vizualne i koreografske groteske.

Pas iz 21. stoljeća

Važno je reći i da ova šarmantna predstava ne donosi ništa što u njezin tekst već nije upisao Bulgakov. Ali to nije kompliment, kao što ni »automatska« vjernost tekstu ni njegovo kapriciozno poništavanje također ne rade za kvalitetu adaptacije. Švabićevo »Pseće srce« nema svijesti o tome da više ne moramo odrađivati prvotnu kritiku staljinizma. Apsolutno smo povijesno svjesni nasilja kako ruskog komunizma, tako i postkomunizma. To ujedno znači i da se ne moramo ni držati isključivo autorova ismijavanja revolucije u korist »preskočene« kulturne evolucije. Ovo posljednje je ustvari postao konzervativni argument, na tragu svih onih koji se zgražaju što su tobože aristokratske gradove »unazadili« navodno isključivo primitivni seoski i provincijalni migranti, pri čemu je primitivnost oduvijek sjedila u samom srcu gradova, od antičkog polisa do danas.

Osim toga, perspektiva ispovjednog prvog lica jednine psa možda u 21. stoljeću donosi i velike promjene u tome kako gledamo na »ulične mješance«. Pas nije protagonist Bulgakovljeve priče da bi ismijao skitnice i sisavce »bez pedigrea«. Štoviše, Bulgakov jako pazi da u svojem tekstu naglasi da Šarik svoj manjak kulture i kriterija odlično nosi dok je pas, ali kad postane čovjek pretvara nagone u nasilje, u razlog da za sebe traži sve moguće vlasti i povlastice (neobično podsjećajući na samog Staljina, koji je inače obožavao Bulgakovljevu dramu »Dani Turbina« i gledao je nevjerojatnih ali istinitih četrnaest puta, kako bilježi ruska teatrologija).

Što se tiče same književnosti, sve od Cervantesova »Razgovora pasa« iz 1613. godine znamo da su pseće i ljudsko srce, pogotovo kad se motaju oko klaonice (kao kod Cervantesa) toliko slični da su međusobno zamjenjivi. Među njima nema hijerarhije koju podrazumijeva Bulgakov (navijajući za ljudsku »civiliziranost«), dakle bilo je prilično velikog adaptacijskog prostora da se psa ne koristi samo kao znak »manjka kulture«, nego i da osjetimo koliko je lako u ovoj priči ulično pseto postalo predmet surovog ljudskog eksperimenta i da psa pročitamo kao laboratorijsku životinju kojoj šteti ljudska vrsta, a ne obrnuto.

Pseći kapital

Predstavu je ispratio dugački i topli aplauz, što je posebno značajno jer već dugo u Kerempuhu nismo gledali kvalitetan satirički repertoar, niti čak slutili da se uprava ozbiljno bavi satirom kao deklariranom odrednicom ove kazališne kuće. Nova uprava, na čelu sa Sonjom Kovačić, otvorila je svoj mandat potezom koji govori da možemo očekivati promjene na bolje. One su nužne već od razine programske knjižice nadalje (oskudne, kičerski dizajnirane, s rudimentarnim tekstovima o predstavama itd.), da i ne govorimo o tome da satiričko kazalište mora biti centar i literarne i likovne i glazbene scene kad govorimo o izazovima slobode govora. Mora imati prostor za Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića, Bornu Sora. Matu Matišića, Olivera Frljića. Vedranu Rudan. Za Mirka Ilića i Darka Macana. Baš kao i za novu generaciju glumačkih autorica jakog kritičkog naboja, kao što su Nika Ivančić, Sanja Milardović, Maruška Aras. Kazalište je živo samo kad je susretište svih umjetnosti, a satiričko kazalište dodatno ima obavezu visoko dizati zastavu umjetničkih hrabrosti.