ZAGREB – Zellerova »Majka« je i umjetnički i politički i terapijski nadasve konzervativan tekst, u kojem neka generička supruga pati od općenite usamljenosti i nimalo motiviranog Edipova kompleksa (zaljubljenosti u vlastita sina). Kako se samo ona dosađuje u svojoj raskošnoj dnevnoj sobi! Kako je samo ljubomorna na suprugovu poslovnu slobodu. Kako se samo pretvara da joj posljednji izvor smisla donosi odnos sa sinom, za koga ne pokazuje nikakav ljudski interes, ali očekuje da je njezino dijete obožava i njeguje kao da je od stakla. Frojdizam ovog komada prava je groteska: majka na sve moguće načine ocrnjuje sinovljevu djevojku, nastoji fizički zavesti svoje dijete, ali pritom tog istog odraslog sina tretira kao krpu, kojim će jednako pobrisati pod, kao i ranije njegovim ocem.

Kako veli Nadine Puechguirbal, »tečno govorim jezike patrijarhata, iako to nisu moji materinji jezici.« U tom smislu naglasila bih da je Florian Zeller dramatičar koji govori jedino i samo jezik patrijarhata. Izvan toga o ženama i majkama gotovo da nema informacija. Misli da su majke žderačice svojih muževa i sinova i da se njihova ludila treba čuvati jer će vas gotovo sigurno (kad-tad) pokušati progutati.

Kutija pod nazivom »ludilo«

Bojana Gregorić Vejzović na »Gavellinoj« Maloj sceni te u suptilnoj i promišljenoj, čak i likovno rafiniranoj režiji svog supruga Enesa Vejzovića igra lik majke najprije kao optuženika svoje obitelji (prvenstveno je gnjevna na muža koji je ili zanemaruje ili vara, namjerno je nejasno), a zatim i samu sebe stavlja pred porotu publike kao optuženicu. Vrlo jednostavne i dobro nam poznate varijacije istih dionica teksta, kao specifičnost dramaturgije Floriana Zellera, intenziviraju napetosti u odnosima likova. Muža igra Amar Bukvić, uglavnom pristojan, zatečen i distanciran od supruginih sve ljućih tirada, a sina pojačano tmurni Matija Gašpari, također u gorkom i melankoličnom uzmaku od kontakta s likom majke. Bojana Gregorić Vejzović kreće u izvedbu vidno uznemireno, ushodano, s uzdrhtalim glasom koji pokušava telefonski prodrijeti do sina, no umjesto toga ostavlja mu niz poruka. Stoga već i prije početka same drame, u svojevrsnom uvodu, gledatelji dobivaju informaciju da je pred njima osoba koja očekuje magičnog spasitelja u obličju sina (za kćer izjavljuje da joj je oduvijek antipatična), dok je sinovljeva reakcija na to očekivanje (dosta predvidljivi) uzmak.

No, mi zapravo nikada ne saznajemo što muči tu ženu. Shvaćamo da misli da je »životno prevarena« jer nije dobila trajnu zahvalnost i odanost članova svoje obitelji. Za sve oprane košulje (koje mehanički slaže s jedne hrpe veša na drugu dok se svađa sa suprugom), za sve namazane kriške kruha s pekmezom, za sve dane kada je djecu odvodila u školu. U ekonomiji ovog lika, ona je ta koja je »protratila« svoje vrijeme na obitelj, a obitelj je sada promatra kao dinosaura. Prema kraju drame (bezimena) majka potone do pravog nervnog sloma, u kojem je Bojana Gregorić Vejzović zapravo glumački najbolja, sjedeći zagledano u publiku i plačući. Tekst, međutim, nipošto ne obrađuje takozvani »sindrom praznog gnijezda« ili tjeskobu koja prati odrastanje djece i njihovo napuštanje roditeljskog doma. Naprotiv, pred nama je studija vrlo jake agresije ženskog lika koji ni prema kome ništa ne osjeća i baš je ta hladnoća ono što je gura prema rubu psihoze. Čitava obiteljska fasada bila je lažna: u tome je problem. Zeller ga rješava na isti način na koji je to činila psihijatrija prije sto godina: ako je netko očajan, emocionalno dezorijentiran, sigurno je mentalna bolesnica. Strindberg je u odnosu na ovog »mladog« dramatičara apsolutni feminist. Jer Strindberg je uvijek vidio i političke razloge ženskog »ludila«.

Borba s očekivanjima

Što glumica Bojana Gregorić Vejzović čini da se oslobodi klišeja u koje je gura dramski tekst? Još uvijek premalo, iako se osjeća potreba unutarnje emancipacije od arhetipa princeze. Možda je njezina namjera da pokaže kolaps jedne strogo kontrolirane domaćice iz Zellerova komada, ali ne postavlja dovoljno teška pitanja o kućnim kavezima. Odveć je pristojna, previše kontrolirana, ekstremno kooperativna s agendama pisca i redatelja. Kao da uvijek pazi na neki nevidljivi kut kamere koji je snima i mora je uhvatiti u elegantnoj pozi i školskoj dikciji. Samo u završnom prizoru dopušta krah te vizualne i akustičke fasade – i tada je najjača, scenski i najzanimljivija. Možda je za nju umjetnički važno da igra baš ovu ulogu upravo zato da »istjera« iz sebe dobru djevojčicu koju svuda prati jato zamišljenih fotografa. I u zadnjih pet minuta predstave – velikom finalu, na najtežem mjestu – to joj uspijeva. S druge strane, ulogu sinovljeve partnerice u predstavi igra Tena Nemet Brankov, stupajući u svoju rolu svaki put iz drukčijeg pobunjeničkog središta. Pa premda je mlađa od Gregorić Vejzović, Nemet Brankov ima čvršći imunitet na socijalne stereotipove i samim time stabilno karizmatičnu scensku prisutnost.

Što se režije tiče, ovo je druga Vejzovićeva predstava koja vodi izrazitu brigu o prostornoj imaginaciji komada, o ambijentu izvedbe koji je evokativan i sugestivan. U prvoj predstavi to je bio Tunel Grič s različitim izvedbenim postajama, a ovdje su to čiste plohe nekog futurističkog dizajnerskog stana, nijanse sivih tonova i korištenje kinoekrana s eksperimentalnim filmom umjesto kućnog televizora. Glumačka ekipa redateljski je vođena u skladu s tekstom, bez ohrabrivanja da uđe u kritičko autorstvo (nadopisivanje ili slobodnije interveniranje u tekst). Da je kojim slučajem na predstavi radila dramaturginja ili dramaturg, možda bi ukazali na banalnosti Zellerova teksta ili povezali izvedbu s recentnim, ali hrabrijim tekstovima na sličnu temu, recimo romanom »Ne, ne i ne« autorice Nine Lykke (Ljevak, Zagreb, 2023). Tamo supruga koju obitelj tretira kao staro željezo prođe kroz fazu i agresije i depresije, ali nakon toga ne završi u bolnici, nego na autocesti, živeći kao nomadkinja kojoj se pomalo dive svi njezini donedavni preziratelji.

Što se Zellerove »Majke« tiče, svakako je riječ o naslovu i redateljskom pristupu koji pokušava izdržati dramsku studiju ženskog emocionalnog kraha, od bijesa prema žalosti, odnosno o predstavi koja želi otvoriti prostor teškim i socijalno zabranjenim afektima. Ali dojam koji izaziva nije samo mučan, nego i pomalo jalov, isprazan, jer lik nema u sebi ništa osim destruktivne i autodestruktivne ogorčenosti. Baš zato, s tekstom je valjalo puno drukčije i dublje raditi. Od Vejzovića kao redatelja očekujem da u sljedećem projektu bude i smjeliji i imuniji na »vladavinu pisca«, ali svakako poštujem odluku da krene stazom režije kao autonomnog scenskog stvaralaštva. Od primarne je važnosti i da se udruži i s dramaturzima, koji bi sigurno postavili niz pitanja o tome kako radi tekst mimo svoje deklarativnosti.

Rađanje jedne repertoarne scene

Kao da Mala scena »Gavelle« još uvijek traži svoje nove scenske jezike, pri čemu aktualni repertoar (nose ga redatelji kao Penović, Harjaček i Vejzović) povezuje vrlo slična potreba da otvore zabranjene emocije i kritička pitanja. Za svu trojicu redatelja veoma je važno da nastave sa započetim istraživanjima na Maloj sceni, a ne da se zaustave nakon prvog naslova i pokušaja. Kvalitetan repertoar ovog »Gavellina« »unutarnjeg kabineta« može nastati jedino onda kad ravnatelj svjesno i dosljedno omogućava istraživačima da ponove i unaprijede svoje eksperimente.