U pismu prijatelju (9. 3.1949.), možda najveći dramatičar dvadesetog stoljeća, Samuel Beckett, ovako definira »odnos« ili tajanstveni sastojak kojim se bavi i od kojeg je sastavljena sva umjetnost: »Pod odnosom ne mislim samo na zbivanje između umjetnika i vanjskog svijeta, nego također i ono iznad i ono unutarnje, što zapravo omogućava da linije borbenosti i povlačenja, promjena i napetosti, stvaraju osjećaj množine«.

Stanje množine pritom nije ni lako ni često postignuće. Ne događa se samim time što na pozornici imamo više ljudi. Mnoge predstave obuhvaćaju čitave ansamble, ali ostavljaju dojam banalne rasutosti i razdvojenosti njihovih sudionika. Jednako tako, brojni dramatičari tvrde da je temeljno ljudsko stanje izoliranost ili radikalna usamljenost, ali njihovi tekstovi uspostavljaju vrlo intimne relacije s publikama.

A postoje i izvedbe poput najnovije »Jave« Darka Japelja i Silvije Marchig, koje se upravo i bave paradoksima radikalne množine same umjetnosti. »Java« otkriva visoko ritualizirani odnos dvoje autora koji nam istovremeno otkrivaju čime se bave u svojoj »tajnoj nutrini«, zatim i što hrani njihovu međusobnu dijalošku relaciju te na kraju zašto ih umjetnost »vraća u život«, čak i onda kad rade u produkcijski marginaliziranim uvjetima, u epohi koja je obilježena raznim redukcijama i ratnim nasiljima.

Japelj i Marchig time trostruko uspostavljaju onaj posebni most koji je Beckett nazvao »toliko privatnim da se ponekad čini suicidalnim«, ali bez njega nema pogleda u dubinu.

Vrane i tinta zvuka

Silvija Marchig i Darko Japelj već dugo stoje na tom mostu i hrabro govore vrlo specifičan scenski jezik. Od prvih suradnji iz 2009. godine, njihov je izvedbeni kôd obilježen velikom fragmentarnošću, karakterističnom za poeziju, ali i trajnom eksperimentalnošću plesne geste.

Ovi umjetnici govore slomljenim tijelima, prekinutim rečenicama. Unatoč tome, progovaraju na mnogim jezicima (hrvatskom, francuskom, ruskom, njemačkom, engleskom, španjolskom), tako da zbilja podsjećaju na glasove drevnih proročišta.

Komadići njihovih osobito jakih poetskih fokusa i namjernih diskontinuiteta time ne gube svoj vrlo pažljivo uspostavljen scenski ritam.

Svaka sekvenca izvedbe, kao recimo muzički broj na glazbenom albumu, nastaje kroz međusobno pregovaranje i promišljanje autorskih materijala.

Bliski su poetici nadrealizma, magijskog realizma i artoovske duboke ritualnosti. I u njihovoj najnovijoj predstavi »Java« nalazimo iste elemente, ali ovaj put zaokupljene i beketovskim krajolikom pustoši te beketovskim stanjima poezije kao samrtnog hropca.

»Java« tako započinje iz potpunog mraka i snimke drskog glasanja vrana (zvuk potpisuje Sven Pavlović). Vizualna paleta pozornice čitavo je vrijeme zaokupljena crnilom i njegovim zvukom.

Crnilom koje ima brojne nijanse: od pojačanih crnih obrva i kostima samih izvođača (sakoi i široke crne suknje), preko scenografije ogromnog krila koje »teče« sa stražnjeg zida pozornice i prelijeva duboko u prostor scene prema gledalištu, također prelazeći kroz čitav kolorit između bijele i crne boje (scenografkinja: Tetjana Maslyk), sve do »crnila« tišine i njezina »bijelog šuma«, koji pratimo kroz zvukove dvaju magnetofonskih uređaja s kojih dopire »tinta« ili trag nekadašnjih zvukova, obzirom da su magnetoskopi u međuvremenu tehnologijski ispali iz igre. Ali Japelj i Marchig koriste upravo magnetoskope kao svoje izvedbene partnere.

Još jednom prizivajući Becketta i Krappove »posljednje vrpce«, odnosno čitavu Beckettovu poetiku glasa kao vokalizacije nutrine. Svjetlo Saše Fistrića također igra važnu ulogu jer gradira krajolike slabije i jače »zatamljenosti«, tako da je naglasak čitavo vrijeme na zvuku koji se obnavlja kroz krkljanje, šumove, stihove, potrage za novim zvučnim mapama.

Zvukovi stihova, lopte i graktanja

»Java« nas pita što je poezija. Svakako stihovi Darka Japelja, napisani iz svakodnevice, gotovo bismo mogli reći »iz kuhinje«, ali jednako tako i iz svemirskog broda umjetnosti, čija se kava servira na otoku Java (odatle i naziv predstave), ako za to imamo dovoljno mašte.

Japelj je dokumentarist, koliko i fantastičar. Pažljivi promatrač dnevnih i noćnih ritualnosti naše egzistencije, proročkih inkantacija kroz koje provodi ponavljanje pojedinih rečenica (svojih mantri i stihova).

Također i izvođač koji inzistira na šamanskoj dimenziji umjetnosti kao privatne i kolektivne mitologije, sastavljene od različitih komadića popularne i visoke kulture.

Kolažist, kako tekstualno, tako i izvedbeno. U ovoj predstavi, potpuna suprotnost svoje klasične retoričke kompetencije: tih, zamišljen, drhtava glasa, ispovjedno oprezan i čak pomalo stidljiv, što izvrsno odgovara sadržaju (vlastitih) stihova koje izgovara.

Tome nasuprot, Silvia Marchig je precizna poput kakve cirkuske jahačice, kojoj nikada ništa ne promiče i lako izvodi salto u trku, ali koja ne želi pokazati samo svoju virtuoznost, nego ući i u prostor pada s trapeza.

Tijelo Marchig obraća nam se grčevima, uvrtanjima, ukočenostima, trzajima. To je svojevrsno »antitijelo« funkcionalnosti, ne samo virtuoznosti.

I dalje pratimo pokret velike suverenosti (ne treba zaboraviti da je Marchig stigla u suvremeni ples iz tradicije baleta), ali i pokret koji želi pažljivo promotriti upravo točke loma, diskontinuiteta, blokada, titraja izvan uobičajenih frekvencija.

Zanimljivo je da Marchig u mnogim predstavama, pa tako i u ovoj, radi i s tjelesnošću kao »tamnom komorom« ljudskog glasa, u čemu je lucidna istraživačica.

I Marchig i Japelj svojom »Javom« stvaraju vrlo intenzivnu scensku atmosferu, osjećaj kao da sjedimo u gnijezdu dvoje gavranova koji nas goste sačuvanom poezijom, posljednjim ostacima smisla i igre, ponekad samo pokazujući publici odskakivanje velike, mekane i crno obojene pilates-lopte.

No što god da poduzimaju, ovaj scenski par uspijeva u teškom zadatku evociranja, provociranja i prakticiranja poezije, nikada ne upadajući u dociranje.

U kontekstu domaćeg glumišta, ne samo da su »rijetke ptice«, nego bi im svaka dalekovidna kulturna politika osigurala stabilna sredstava za autorski rad.

Zna li kultura za svoju poeziju?

Ali imaju li naše administracije i birokracije koje se »bave kulturom« uši i oči za originalni i predani rad u umjetnosti? Znaju li misliti dalje od stranačkih podobnosti?

Prate li uopće nezavisnu scenu (ne viđam ni ministricu kulture ni pročelnicu Gradskog ureda za kulturu na projektima izvan velikih repertoarnih kuća)?

Crnila predstave Silvie Marchig i Darka Japelja nisu, dakle, samo inspirativne boje noći, nego i boje svih onih ugašenih umjetnika koji su u proteklih desetak godina prestali s radom.

Političnost u središtu ove izvedbe kao da samoj sebi ponavlja »da, još uvijek postojim«, »da, moje bilježnice i snimke nisu izbrisane«, »da, nešto od rada na nezavisnoj kulturi ipak dobiva minimalan prostor opstanka u Muzeju suvremene umjetnosti«.

Još samo da se u tu istu »Javu« probude birokracije zagrebačkih institucija, na čelu s Ninom Obuljen Koržinek (ministrica kulture) i Eminom Višnić (pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo).

Jer predugi san je također i oblik smrti, barem kad je u pitanju »zamagljenost« svijesti kulturnih administracija oko rješavanja bezdomnosti i dugotrajne produkcijske marginaliziranosti domaće nezavisne scene.