RIJEKA – U svijetu plesa ime Laure Aris Álvarez nije nepoznato, jer radi se o koreografkinji, plesačici i pedagoginji koja je radila diljem Europe i svijeta, pa i u nas, recimo predstavu »Ispod sklopljenih očiju«. Nedavno se u sklopu ovogodišnjeg festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT riječkoj publici u HKD-u predstavila »Geometrijom daha«, u povodu čega smo s poznatom koreografikinjom imali i razgovor. Kako je poznato, predstava »Geometrija daha« nastala je još tijekom rezidencija u La Factoriji i Svetvinčentu, premijerno je prikazana u Zagrebu u ZKM-u, u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla – Margarete Firinger, Andreje Jandrić, Lune Lilek, Endija Schrottera, Linde Tarnovski i Karla Topoloveca – koji je predstavu izveo i u Rijeci.

Kako i u najavi predstave piše, »Geometrija daha« inspirira se elementarnim kako bi ga dramaturški i koreografski višestruko raslojila u dojmljivome izvedbenom materijalu nudeći recepcijsko iskustvo bogato interpretacijama. I doista, ova predstava u dijelovima tanašnoga traka svjetlosti koji se doimaju poput okomitih pravaca što siječu tamu pozornice dojmljivo je vizualno i auditivno putovanje koje nudi spektar interpretacijskih mogućnosti. One se ponajprije vezuju uz ono primordijalno, iskonsko, ono izvorno, prirodno, jer predstava nedvojbeno upućuje na to, te djeluje kao meditativna spojnica naše iskustvene zbilje i prirodnoga etosa koji rezultira spokojem, unutarnjim mirom, djeluje rasterećujuće, poput kratke i neočekivane oniričke epizode koja nam doista u ovim vremenima treba. Uostalom, nije li to i funkcija plesa, umjetnosti? A ovaj je ples to gotovo savršeno uspio učiniti gledatelju.

Igra tijela i prirode

Moguće je da svakom gledatelju i nije bio posve jasan svaki dio ove zanimljive i vješto osmišljene predstave, no što se više primicala kraju, bilo je sve jasnije da se radi o vraćanju našim korijenima, »osjećaju« naše okoline i svega onoga što nas okružuje. A koliko je okolina, s obzirom na predstavu, bitna, najbolje pokazuju predmeti koji su poslužili kao rekviziti, od običnoga štapa, kamenja ili pak majice s kapuljačom, popularno zvane hudice, koja izmjenično služi kao pokrov za jednoga ili dvoje. O suodnosu prirode i čovjeka i referiranje na ono prirodno možda najbolje svjedoči i slaganje i sakupljanje kamenja, iscrtavanje puta, kao i navlačenja i presvlačenja spomenutih majica, što pak simbolizira izmjenu doba u prirodi. Štoviše, i kostimografski, različit kolorit odjeće (majica/hlača) performera, posebice u dijelu s majicama, također upućuje na izmjenu doba, kao i na spektar boja (u prirodi). Naracija je stoga linearna, sekvencionalno/motivski obrađena s ciljem zaokruživanja one inicijalne ideje.

Sagledavajući predstavu u cjelini, jasno je da je u fokusu samo tijelo i njegovo opstojanje u okolini, jedno, no i dva, što pak prerasta u kolektivni performativni čin, igra tijela i prirode, iscrtavanje različitih geometrijskih oblika, sinkronizirani put, izdvajanje i spajanje; od posvemašnje razdvojenosti do spajanja i sljubljivanja, što pokazuje kolektiv kao cjelinu. Da bi kolektiv funkcionirao kao cjelina i svaki plesač, jasno je, mora funkcionirati kao dio te cjeline, što iziskuje dodatni napor ako ima, kao u ovoj predstavi, i improvizacijskih trenutaka. Oni se očituju ponajprije u pojedinčevoj mogućnosti da podrži dinamiku kolektiva, (samo)kontroli, kao i u onim spajačkim dijelovima prenošenjem i/ili diljenjem težine, s jednoga na drugog.

Dah i geometrija

Da se radi o kolektivnoj izvedbi čija snaga počiva i na svakome od plesača uz vještu koordinaciju i ritmičnost, pokazuju i izmjene spomenutih solo dijelova, dueta, ili onih grupnih zgušnjavanja. U tome kolopletu izmjena trenutaka spajanja i solo trenutaka i prijenos energije je evidentan, koja je u cjelini ostvarena, dakle, u relacijama individualno-grupno.

Pozitivan energetski prijenos odvija se posredstvom zvukova, i glazbom i korištenjem određenih predmeta, pa predstava cjelokupno nosi hipnotičku/meditativnu narav oniričkoga tonusa. Tijelo u takvome energetskom ozračju djeluje poput pravocrtnoga implusa nejednaka intenziteta, no onoga koji u cjelini zadobiva oblik istosti i jasne tendencioznosti.

Kako je i redateljica kazala, naslov predstave proizlazi iz dviju riječi, daha i geometrije, kao sastavnica koje čine naš život. Dah je stoga neprijeporan element života, a geometrija je povezana i s matematikom i s razumijevanjem naše okoline, to jest prirode u širem smislu. Korištenjem geometrije kao osnovice ove predstave koreografkinja u gledatelja, dakle, postiže efekt na više razina. U prvome redu onaj vizualni, estetski, jer takve jasne linije djeluju prijemčivo. I sami plesači, tvoreći takve geometrijske oblike, svjesni su svojega kretanja na pozornici, to jest smjera, pozicije i orijentacije u odnosu na druge plesače, što je, mogli smo vidjeti, bitno. Također, takvi su oblici sinkronizacijski detalj i jasan pravac kretanja plesača, njihov smjerokaz. Nadalje, korištenje takvih oblika omogućilo je ujedno i stvaranje osjećaja dinamike, kao i fluidnost pokreta načelom istosti.

Meditativna šetnja

Predstava je, dakle, na tragu svih onih umjetnika koji svojim radovima istražuju povezanost s prirodom, od Mercea Cunninghama koji je vješto koristio geometriju s ciljem postizanja (ne)reda, Pine Bausch koja je uz geometriju koristila i prirodne elemente, Crystal Pite koja koristi simetriju i geometriju, pa do Anne Terese DeKeersmaeker ili pak Akrama Khana i Ohada Naharina. Svi oni u svojim koreografskim radovima kreću od istog polazišta, no možda nešto drukčije zaokružuju svoju ideju.

Predstava »Geometrija daha« je stoga konceptualno promišljanje o našoj okolini, prirodi, samome životu koji počiva na geometrijskim oblicima. Propitivanje je to i tijela u prostoru, samoga prostora, kategorije temporalnoga, time i mijena i cikličnosti, a poprima oblik meditativne šetnje prirodom, u trenutku spoznajno-osjetilnog trenutka. Evokacija i(li) zov prirode, prepuštanje prirodi, svojevrstan poetski hod. Na početku istaknuti trak svjetlosti koji presijeca tamu pozornice možda i jest najbolja usporedba ili idejno figuriranje ove predstave jer doista, u današnjemu svijetu tame i sama predstava djeluje kao svjetlosni trag, zov prirode, isti onaj svjetlosni trag koji je signaliziran na samome kraju predstave.