Velika sinteza dr. sc. Damira Grubiše, uglednog sveučilišnog profesora i (bivšeg) diplomata (veleposlanik RH u Italiji, Malti i pri FAO-u, tj. Organizaciji za prehranu i poljoprivredu), naslovljena »Povijest europskog ujedinjenja«, u izdanju agilnog i upućenog zagrebačkog nakladnika Srednja Europa, pravi je izdavački poduhvat i knjiga koja će nesumnjivo zarad svoje informativne iscrpnosti i gotovo enciklopedijske preglednosti (sama je kronologija/faktografija ideje europskog ujedinjenja prezentirana na nešto više od 170 stranica) biti korištena i kao instruktivni udžbenik studentima politologije, kao i svima ostalim zainteresiranim koji se bave, ili se namjeravaju baviti, ovom složenom problematikom.

Kako svojim obimom (800 stranica »gusto« ispisanog teksta, uključujući i već spmenutu kronologiju, selektivnu bibliografiju i kazalo osobnih imena), tako još i daleko više studioznim i akribičnim pristupom temi »Europa«, djelo dr. Grubiše spada u onu prilično rijetku vrstu znanstvenih radova koji na jednostavan i pristupačan, gotovo publicistički način problematiziraju brojne i široke teme, ne samo političke povijesti Starog kontinenta, stoga autor nije bezrazložno svoju studiju podnaslovio »Od mita o Europi do hrvatskog članstva u Europskoj uniji«.

Dakle, dr. Grubiša prati genezu i »idejni« razvoj procesa ujedinjavanja, uz sve uspone i padove, i to od samih početaka naše civilizacije, pa zaključno do 2013. godine kada je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije (EU), odnosno kada su, uslijed raznih okolnosti (kriza eurozone, veliki migracijski valovi iz ratom i siromaštvom dramatično ugroženih zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije, pandemija COVID-19, Brexit, rat u Ukrajini), kako danas svjedočimo, na duže vrijeme »stopirani« procesi njezina proširenja, ali takvih je »zastoja« i ranije bilo i na sreću ujedinjena Europa je uvijek znala iznaći rješenja za te nimalo lake izazove, često čak drastična, naizgled bezizlazna iskušenja.

Institucionalni okvir zajednice

Autor se posebno fokusirao i na pitanja političke, ekonomske i uopće društvene prakse nastanka i razvoja institucionalnih okvira zajednice koju danas nazivamo EU i koja nakon izlaska Velike Britanije iz europskih struktura broji 27 država-članica i u tom nam je kontekstu pružio niz zanimljivih, samosvojnih interpretacija, često manje poznatih, a bitnih detalja i tako kao »deklarirani zagovornik i promotor europskih vrijednosti« uokvirio sliku, bolje rečeno (po)složio monumentalni mozaik, nalik Beethovenovoj »Odi radosti«, (ne)službenoj himni EU-a, koji jasno (o)poručuje zašto europsko ujedinjenje nema alternative i po čemu je Europa, usprkos svemu, svim posrtanjima, ekonomskim teškoćama, nacionalističkim pošastima, političkoj uskogrudnosti pojedinih lidera i vladajućih nomenklatura/elita, pa i demokratskim deficitima, još uvijek najbolje mjesto za život na ovom našem planetu, koji nam daleko više pruža, no što to (svi mi zajedno) zaslužujemo.

Vrijeme je da se konačno opametimo i osvijestimo kako nam je to zajednički dom, na koji svi imamo podjednako pravo, te da pronalazimo rješenja isključivo u tom pravcu. To je, čini mi se, bio i ključni motiv da se dr. Grubiša prihvatio pisanja knjige, ove teške i zahtjevne zadaće, koju je, a to se može uvjeriti svatko tko se odluči (pro)čitati ovo djelo, i više nego uspješno priveo kraju, jasno naznačavajući kako je obradio samo jednu, uistinu opsežnu i zahtjevnu dionicu i da bi tek trebali uslijediti brojni nastavci, kako bi se pojmila unutrašnja logika, onoga što se naziva opsegom i dosegom pojma, odnosno institucionalnog okvira, ali još i više sadržaja EUropskog bića. Damir Grubiša je odradio najteži dio puta, »udario« temelje budućim istraživanjima, a jedino nam preostaje nadati se i vjerovati, da će se netko sličan njemu, njegovog kalibra, uskoro pojaviti na našoj znanstvenoj i akademskoj sceni i tim putom nastaviti.

Još kao profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, dr. Grubiša intenzivno se bavio pitanjima europskog ujedinjenja, tako da je zaslužan za uvođenje tzv. europskih studija u redovni kurikulum politologije, a osnivač je i Centra za europske studije. Knjiga »Povijest europskog ujedinjenja«, nastala, kako ističu i recenzenti, »na temelju opsežne svjetske literature i relevantne povijesne dokumentacije«, rekonstruira povijest političke misli o europskom ujedinjenju kroz šest poglavlja (»Pretpovijest ideje o ujedinjenju Europe«; »Projekt Europa u ratovima i poraćima«; »Pragmatična Europa«, »Korak po korak«; »Novi dosezi europskog ujedinjenja«; »Poluuspjela konstitucionalizacija Europe« i »Ujedinjena Europa iz krize u krizu«), plus epilog (»Nedovršena integracija i jedan happy-end«), u kojem je pokušao ukazati na aktualne probleme te na to s kojim se sve procesima približavanja EU nose tzv. zapadnobalkanske zemlje, dok u europskom predvorju čekaju i pišu »domaću zadaću« i tako konačno definitivno apliciraju za punopravno članstvo u europskom domu. Ujedno, ukratko je skicirao put kojim je uz sva lutanja i stranputice išla RH kako bi ostvarila nesumnjivo jedan od najznačajnijh, ako ne i najznačajniji strategijski cilj u svojoj novodobnoj povijesti.

Scile i Haribde

Otpora, i to snažnih, prema tim naporima, sumnji (euroskeptici) u svrsishodnost projekta nije nedostajalo, ali danas, bez ogleda na pojedine faze, većeg ili manjeg nezadovoljstva javnosti stanjem u Uniji, koje se onda reflektira i na hrvatsko društvo u cjelini, ogromna većina građana drži da je to bio veliki (is)korak u pravom smjeru i da je bio koristan i isplativ u svakom pogledu. O svemu tome, naravno uključujući (po)ratna zbivanja u nas, tegobni i krvavi raspad Jugoslavije, sve do priznanja novostvorene države i stupanja samostalne i suverene RH na međunarodnu scenu dr. Grubiša je lucidno, kritički i suvereno pisao, često uz dozu fine ironije, pa i humora, pri tome jasno izražavajući vlastiti proeuropski stav i uvjerenje da, iako nam predstoje još brojne prepreke i kako je to proces koji će nas uporno i stalno stavljati pred nove izazove i stara iskušenja, zapravo nam »drugog puta nema« (da se poslužim jednom sintagmom nezaboravnog teologa Tomislava Šagi-Bunića) i što prije to »osvijestimo« tim bolje za sve nas.

Ili, kako je to zapisao u uvodnoj bilješci: »Ova knjiga prati nastanak mita o Europi, ideje o europskom ujedinjenju koje su prethodile praktičnoj realizaciji europske integracije i razvoju Europske unije od prvih koraka njezinih očeva-osnivača u raznim oblicima povezivanja i stvaranja jedne jedinstvene Europe… ova se knjiga razlikuje od većine ostalih knjiga o povijesti europske integracije koje se ograničavaju uglavnom na proces koji je započeo iza Drugog svjetskog rata i traje do danas, a onu pretpovijest ideja o europskom ujedinjenju ostavlja povjesničarima političkih, pravnih i ekonomskih ideja. Razlikuje se i po tome što propituje i ulogu ljudskog faktora, političkih lidera europskih nacija u ovom procesu. Veći dio povjesničara europske integracije previđa ulogu ljudskog faktora u tim zbivanjima, tako da razvoj oblika europskog ujedinjenja vide kao linearni proces, gotovo kao neumitni hod prema naprijed i sve tješnjoj uniji europskih država, naroda i građana. Naprotiv, sve to meandriranje-vijuganje kroz Scile i Haribde na putu europske integracije izazvano je umnogome preplitanjem brojnih interesa u tom procesu nacionalnih, regionalnih, lokalnih, partikularnih, grupnih, partijskih, klasnih, kastinskih, idejnih, klijentelističkih sve do osobnih probitaka, taština, oportunizma i karijerizma, kao i materijalnih interesa aktera koji u tome sudjeluju. Na kraju, ova povijest završava 2013. godinom…kada se završilo, barem zasada, jedno razdoblje u kojem se politika proširenja afirmirala kao najuspješnija politika Europske unije… stoga sam se ograničio samo na prikaz europskog ujedinjenja do ovog apogeja, vrhunca u razvoju ideje i prakse europskog ujedinjenja.«

Uspomena na Predraga Matvejevića

Naravno, kako sam već napomenuo, Grubišin narativ o EU nije trijumfalistički, kako bi netko mogao pomisliti, glede autorovog jasnog proeuropskog »backgrounda«; daleko je od toga, jer primarna mu je nakana bila »upoznati čitatelje s bogatstvom i širinom djelovanja Europske unije, ali i njezine slabosti, propuste, kompromise i poraze«, što ponekad i nije u potpunosti, »na prvu« vidljivo. Nije na odmet spomenuti, kako je autor ovu knjigu posvetio uspomeni na »autentičnog Europljanina«, prof. dr. Predraga Matvejevića, jednog od naših najznačajnijih i najvećih intelektualaca, pisca brojnih značajnih djela (podsjećam na slavni i u svijetu prevođen »Mediteranski brevijar«), koji je godinama živio izvan domovine, u (samo)progonstvu u Italiji, u Rimu, gdje uostalom već godinama živi i djeluje i sam Damir Grubiša, danas kao pridruženi profesor na tamošnjem Američkom sveučilištu.

Za Grubišu, dr. Matvejević je paradigma čovjeka koji se svojim životom i djelom otvoreno i snažno zalagao za »ideju ujedinjene Europe«, kao autentičnog multikulturalnog, multikonfesionalnog i multiet(n)ičkog prostora koji simbolizira civilizacijske vrijednosti na koje bi se trebao ugledati cijeli svijet, jer do danas na tom planu ništa bolje nije pronađeno. Naravno, Europa kao demokracija ima puno nedostataka i mana, ali da bi se razvijala ne treba uklanjati demokraciju, već te uočene nedostatke i mane. I čini mi se kako je »Povijest europskog ujedinjenja« i pisana u velikoj mjeri s nakanom kako bi što prije i bolje osvijestili ove činjenice, budući da vidimo kako sve više u našem okruženju, pa i šire, jačaju suprotne tzv. iliberalne tendencije, koje nisu ništa drugo do surogat demokracije, korak prema autoritarnom režimu, »soft-diktaturi« koje se u trenu mogu preobraziti u krvava politička čudovišta kakva smo imali u nedavnoj europskoj povijesti i koja su svojom rasističkom, ksenofobnom i etnocentrističkom ideologijom izazvala svjetski rat, sustavna masovna uništenja, čiji se tragični vrhunac manifestirao u holokaustu i time »oslobodio stravičnu energija užasa i zla« koja se u raznim genocidnim oblicima ponavlja(la) sve do danas. Srebrenica je strašna opomena i potvrda onog što želim reći, a da genocid nad Armencima, Kambodžu, Ruandu i druge »destinacije masovnog istrebljenja« po ideološkom, etničkom, vjerskom ili bilo kojem drugom ključu i ne spominjem.

Stari kontinent

Po mišljenju dr. Grubiše, ono što Europu čini velikom jest njezina raznolikost, što je uostalom i uvjetovalo da (p)ostane bastionom svjetske kulture i civilizacije. Naravno, »Stari kontinent« je prolazio kroz brojne, teške i složene mjene, krize, pobune, revolucije i(li) ratove i niz drugih oblika stradalništva i sve je to ostavilo neizbrisive tragove na njegovom »biću«, ali je ujedno, kada se činilo da Europa nezaustavljivo nazaduje, propada, bila inspirativnim izvorištem velikih duhovnih, idejno-teorijskih preobražaja; rađale su se ideje o njezinoj cjelovitosti i širile spoznaje o potrebi njezina povezivanja i ujedinjavanja, jer usprkos svemu, u europskom imaginariju ima daleko više toga što spaja i povezuje ljude, a puno manje onoga što ih razdvaja. Ideje antičkog svijeta, grčki polis i filozofija, kršćanstvo, humanizam i renesansa, prosvjetiteljstvo, svevremenska misao Erazma Roterdamskog i Jana Amosa Komenskog (zapravo nema smisla dalje nabrajati, jer bi nam za to malo bila i cijela jedna knjiga), ilustracija su kako se oblikovao »svjetski duh« i »duh vremena« koji živimo, uzimamo zdravo za gotovo, a bez »rada, doprinosa i rezultata europskog duhovnog laboratorija«, svega toga ne bi bilo.

Europa se dokazala, a to čini i danas, kao životni prostor najprimjereniji ljudskom biću kao takvom. Utoliko je priča o Europi fascinantna i neponovljiva, a segmenti iz povijesti njezina ujedinjenja (francuski pravnik i političar Pierre Dubois napisao je još 1306. godine raspravu »De recuperatione terrae sanctae«/»O povratku Svete zemlje« u kojoj je predložio da europski vladari sklope multilateralni sporazum i savez kojem bi na čelu bilo Veliko vijeće), kojima je dr. Grubiša zapravo i posvetio svoju uistinu sjajnu knjigu, to samo potvrđuju. Analitički, objektivno, suptilno, uz obilje informacija i podataka, naglašavajući značaj »uloge ličnosti u povijesti« (Jean Monnet, Robert Schuman, Richard von Coudenhove- Kalergi, Simone Veil, Willy Brandt, Alcide de Gasperi, Konrad Adenauer, Winston Churchill, Jacques Delors, Charles de Gaulle, Helmut Kohl, Salvador de Madariaga, Francois Mitterand, Romano Prodi, Paul-Henri Spaak, Valery Giscard d’ Estaing itd.), koje su bile strasno za ili jednako tako protiv ujedinjenja Europe, ili pojedinih modela njezina povezivanja, dr. Grubiša je razvi(ja)o i objašnjavao kronologiju događanja na putu stvaranja onoga što danas nazivamo EU. U pojedinim trenucima, čitajući ovo djelo, (u)čini vam se kao da čitate nekakav uzbudljiv roman, jer autor tako minuciozno prikazuje odnose i političke (ne)prilike u danom vremenu, da s netrpljenjem očekujete krajnji ishod, iako ga malo bolje i više upućeni u poznavanje ove materije, dobro znaju. To samo potvrđuje izraženi spisateljski nerv koji Grubiša posjeduje; uostalom, zar i sam godinama nije pisao za raličite dnevnike i tjednike, pa je tako i danas rimski dopisnik dnevnika La Voce del Popolo iz Rijeke. Važno je napomenuti kako autor nije samo izvrsno upućen u problematiku kojom se bavi, već se gotovo iz svake rečenice vidi, to naprosto izbija, da voli i uživa u tome o čemu piše, pa su utoliko i njegove interpretacije krajnje zanimljive i daju specifičnu draž njegovom rukopisu.

Schumanova deklaracija

Ishodište Europe je u mitu, (na)pisao je dr. Grubiša, a prvi koji je uporabio riječ Europa i smjestio je u okrilje mitologije bio je grčki pjesnik Hesoid, u svojoj poemi »Teogonija«; da bi kasnije legenda o ovom pojmu postala »općim mjestom« helenske, uopće antičke kulture, odnosno preselila se iz grčke u rimsku mitologiju, a zabilježena je i u Vergilijevoj »Eneidi«. Grubiša piše: »Vidimo već da je još u antičko vrijeme definicija Europe kao posebnog kontinenta određena ne samo na čisto geografskim elementima prostora, klimatskim posebnostima, konfiguracijom terena, florom i faunom, već i etnografskim, kulturnim i političkim atributima koji je čine posebnom u odnosu na druge teritorijalne cjeline nazvane kontinentima. Vremenom ta svijest o europskoj posebnosti poprima i distinktne konotacije…« To je do punog izražaja došlo za vrijeme vladavine Karla Velikog i uskrsnuća Svetog Rimskog Carstva, koje se prostiralo većim dijelom današnje Europe. Karlo Veliki postao je simbolom paneuropske ideje, iako to baš i nije najtočnija predodžba, budući da je ujedinjenje raznih vladara, feudalaca, država i plemena (iz)vršeno klasičnim nasilnim sredstvima, dok bi se, kako piše dr. Grubiša »ujedinjenje Europe o kojem govori ova knjiga trebalo događati slobodnom voljom europskih stanovnika… demokratskim putem, a ne prisilom, osvajanjem i ratovima. To je differentia specifica između ujedinjenja Europe koje se počelo ostvarivati nakon Drugoga svjetskog rata i svih prethodnih pokušaja da se od europskih političkih entiteta stvori jedna jedinstvena europska cjelina«.

Dokument koji je u povijest ušao kao »Schumanova deklaracija« predstavlja točku diskontinuiteta između raznih ideja i drugih sličnih deklaracija ili neuspješnih pokušaja uspostavljanja europskog jedinstva s jedne strane i konkretne političke akcije izgrađene na konsenzusu glavnih europskih protagonista, prije svih Jeana Monneta, Roberta Schumana, Konrada Adenauera i Alcideda de Gasperija, s druge strane. Tako je nastala Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ), kao prva europska institucija u kojoj su države članice prenijele jedan dio ovlasti upravljanja svojih nacionalnih ekonomija na jedno zajedničko tijelo, tzv. Visoku vlast kao kolegijalni organ, neovisan od nacionalnih vlada koji odlučuje većinom glasova. Institucionalnu arhitekturu ove Zajednice tako su činile: Visoka vlast, Sud pravde, Skupština i Vijeće ministara. Očekivanja su bila velika, ali rezultati skromni, tako da je idejni začetnik svih ovih procesa J. Monnet 1955. godine podnio ostavku na mjesto presjednika Visoke vlasti, ali nije odustajao od svog nauma. A, kada su počeli konkretni pregovori o osnivanju tzv. Europske obrambene zajednice (tzv. Plevenov plan), koja je trebala biti dizajnirana po uzoru na EZUČ i njegove institucije, ta je ideja zajedničke vojske, paradoksalno ali istinito, pomogla zagovornicima europskog ujedinjenja (federalistima Monnetu, Spaaku i Altieru Spinelliju) da postupno u fokus stave svoj glavni cilj, a to je: političko ujedinjenje Europe.

Maastrichtski ugovor

Pad Berlinskog zida 1989. u Europi je bio doživljen ne samo kao kraj hladnog rata, već i kao pobjeda demokracije u globalnim okvirima. Ugovor o Europskoj uniji, poznatiji kao Maastrichtski ugovor bio je dočekan s puno optimizma i vjerovalo se da su putevi EU integracija otvoreni i brzo ostvarivi, ali je već tada jedan od najboljih znalaca povijesti i problema EU-a, Britanac Desmond Dinan, upozoravao da Ugovor nalikuje Janusu, rimskom bogu s dva lica; s jedne je strane centraliziran kada govori o monetarnoj uniji, a s druge strane, »evolutivan i etatistički u političkim stipulacijama«. Maastrichtski ugovor je striktno navodio da se funkcioniranje Unije »temelji na predstavničkoj demokraciji«, a kada je riječ o institucionalnoj građevini novina je bila jačanje ovlasti Europskog parlamenta, jedine institucije u koju su građani država članica direktno birale svoje predstavnike. U takvoj konstelaciji Vijeće ministara EU-a i Europski parlament postali su ravnopravni partneri u zakonodavnom procesu. Ali, pokazalo se kako je temeljni ugovor iz Maastrichta potrebno do(g)raditi i tako se u listopadu 1997. pristupilo ratifikaciji tzv. Amsterdamskog ugovora, koji je stupio na snagu u svibnju 1999. godine. Predsjednik Europske komisije Jacques Santer je oduševljeno pozdravio novi ugovor riječima: »S ovim se ugovorom postavljaju čvrste osnove Europe koju želimo izgraditi u 21. stoljeću.« Koncem 2007. godine u Portugalu su članice EU-a potpisale novi, osnivački kontrakt, nazvan Lisabonskim ugovorom (prema mjestu potpisivanja), koji se sastoji od dva teksta: Maastrichtskog ugovora i Ugovora o funkcioniranju EU-a i tako je umjesto donošenja očekivanog ustava EU-a koji je trebao označiti definitivnu konstitucionalizaciju EU-a, Unija dobila dva osnivačka dokumenta. Lisabonskim ugovorom EU je stekla posebnu pravnu odgovornost i tako se uzdigla iznad klasične međunarodne organizacije, postala je »sui generis« političkom zajednicom, a istodobno su bile uvedene posebne klauzule o istupanju država članica iz EU i za to je razrađena čitava procedura, ali tada je malo tko mislio da će se ikada itko time (o)koristiti. Međutim, pokazalo se suprotno, Brexit je sve demantirao. Naravno, dr. Grubiša se dotiče i niza drugih tema, uvođenja eura, proširenja Unije, migracija i ostalih kriza; posebno se bavio procesima hrvatskog puta u EU, našim susjedstvom koje stvarno ne pokazuje preveliki entuzijazam za ulazak u EU, iako su BiH, Srbija, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Albanija formalno aplicirale svoje zahtjeve za prijem u članstvo, krizom na Kosovu itd. Ali kada piše o vanjskim i unutrašnjim kušnjama Unije, za kraj mi se čini uputno navesti riječi predsjednika Europskog vijeća Hermana van Rompuya koje je, citirajući J. Monneta, izrekao u Oslu (10. prosinca 2012.) na svečanosti u povodu dodijele Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji: »Bolje je boriti se (za svoje ideje) oko stola, nego na bojnom polju.« A, to je nesporno i temeljni smisao i glavna zadaća EU-a.

Unutrašnja dekoracija

Čitajući ovu knjigu, Europska me unija uveliko podsjetila na veličanstvenu Gaudijevu katedralu u Barceloni čija izgradnja traje desetljećima, ne zna se kada i kako će biti dovršena, iako, zahvaljujući genijalnom autoru projekta ima jasnu viziju i logiku koju treba slijediti. Istina, tijekom podizanja ove čudesno zadivljujuće građevine, Antonio Gaudi je mijenjao, dorađivao, ubacivao nove elemente koji su se na koncu savršeno uklapali u neponovljivu cjelinu; možda, vjerojatno se tu i krije fascinantna ljepota katedrale i stvaralačka moć, imaginacija njezina autora, koji je za svako iskušenje pred kojim se našao, znao pronaći adekvatno rješenje. Tako su se i još uvijek se grade i europske institucije; kamen po kamen i polako se došlo u fazu kada ih treba dovršiti. Za Gaudijevu Sagradu familiju kažu kako bi u sljedećih pet godina, nakon stoljeća (iz)gradnje, svih njezinih pet tornjeva trebalo biti dovršeno i time bi bio završen ovaj monumentalni projekt. Ali, onda slijedi »unutrašnja dekoracija«; jednako tako bi i EU, u idućih desetak godina trebala postati zajednički dom svih Europljana, konačno bi pod svoj krov trebala okupiti sve europske države i time bi procesi integralnog okupaljanja bili okončani. Ali, kao i u slučaju Gaudijeve katedrale, time posao neće biti gotov, slijedi unutrašnje »pospremanje i uređivanje«, što je jednako veliki, ako i ne veći izazov, od već »prohodanog« institucionalnog ekipiranja. Damir Grubiša je ovom knjigom i u naše (hrvatsko) ime ugradio svoj »kamen« u strukturu »europske katedrale«, postavio je i više nego solidne temelje, a sada je na drugima, mlađim istraživačima, da nastave njegovim stazama.