ZAGREB – Jedna od najvažnijih odrednica Tolstojeva pisma tiče se dubokog autorskog interesa za neizbježnost i dramatičnost promjena koje prate kontinuitet međuljudskih odnosa. Ako je lik na početku Tolstojeva romana veliki socijalni autsajder i protivnik braka (primjerice, Pierre Bezuhov u »Ratu i miru«), do kraja teksta postat će uzoran obiteljski čovjek.

Ili, ako mislimo da između tri braka u romanu »Ana Karenjina« postoje ogromne razlike (Stiva je muž koji u početku teksta posve bezbrižno vara svoju ženu; Karenjin ni ne pomišlja na preljub i toliko je posesivan da stalno »zaleđuje« svoj odnos sa suprugom, dok Levin vjeruje da je najveća sreća život s voljenom ženom), vremenom ćemo shvatiti da svi ti muškarci, uključujući i karizmatičnog Vronskog u koga se zaljubljuje naslovna junakinja romana, iz poglavlja u poglavlje postaju ogorčeni protivnici braka. Stivov brak i emocionalno i financijski bankrotira; Karenjin povrijeđeno jeca za svojom suprugom i u trenutku babinja joj spasi život – ali nije u stanju spasiti svoj brak; Levin shvati da je brak »doživotna robija« iz koje ne možeš van – pa onda naprosto što bolje surađuješ, a Vronski stiže do stava da su fatalne žene nakon nekog vremena previše naporne; toliko naporne da ga dovedu i do pokušaja suicida.

Katalonska željeznica

Na sceni redateljice Carme Portaceli veliki je krug tračnica, kojima će putovati namještaj i ljudska tijela. Atmosferu će određivati pozadinske filmske projekcije (primjerice, kadrovi vlakova koji jure prijetećom brzinom, snimljeni odozdo, tako da djeluju zastrašujuće ogromni), dok će glumci tijekom troipolsatne predstave ulaziti u karusel vrtnje na tračnicama ili u središtu njihova kruga ovisno o tome na čijoj je bračnoj priči naglasak. Glas pripovjedača preuzima na sebe belgijsko-ruandska glumica Andie Dushime, često doživljavajući da je likovi o kojima govori ušutkavaju, ispravljaju ili nadopunjuju. Prvi dio predstave djeluje brbljavo sapuničarski: nema udubljivanja u likove, samo nam se prepričavaju goleme dionice proznih zapleta. No, nakon pauze, u drugom dijelu naglasak je na agoniji same Karenjine (u izvedbi glumice Ariadne Gil, Ana je aristokratski dostojanstvena, stalno zamišljena, kooperativna sa svojim bližnjima, ali neprekidno blago potištena), čime se pokreće i življi interes publike. Zašto ta vrlo uspravna žena toliko opsesivno voli Vronskog da ne obraća ni najmanju pozornost na djevojčicu koju je rodila tijekom veze s istim tim ljubavnikom? Kako to da je iz emocionalnog mrtvila budi samo i jedino opsesija muškarcem, oko koje gubi bilo kakva uporišta u svojoj obitelji (prijatelji su ionako bili izvan njezina socijalnog horizonta)?

Ima li Karenjina, gledano iz suvremene perspektive, ozbiljan problem s prazninom u središtu svoje ličnosti, pri čemu se ta crna rupa ne može »ispuniti« vezom s očaravajućim muškarcem? U vrijeme objavljivanja ovog romana, Tolstoj ga se odrekao kao svog najgoreg literarnog promašaja. Publika je, međutim, oduševljeno prigrlila priču o »pravu na razvod« i tretirala roman kao apel za ženinu slobodu od patrijarhalne institucije braka. Tolstoj je oko ideologije braka bio izrazito kontradiktoran. Kao dosljedni anarhist, smatrao je da je brak oblik prisilnog, samim time i promašenog zajedništva. A kao suprug Sofije Tolstoj i otac njihove djece, prešao je put od obožavanja svoje žene do potpunog gađenja prema njoj. To se vidi i u romanima koje piše: gotovo nijedan ljubavni odnos ne može zadržati intimnost. Katalonska predstava dramaturški stavlja naglasak upravo na burne transformacije bračnih dinamika: važno joj je pokazati da se ljudi ne snalaze u brakovima, propadaju u njihovu entropiju, pokušavaju se orijentirati u usponima i padovima svojih emocija, izdržati tuđe i vlastite ekstremne reakcije. Željeznica nije samo simbol smrti Ane Karenjine (koja će se na kraju priče baciti pod vlak), nego i ideje bijega, odlaska od kuće, napuštanja obitelji (sam Tolstoj napustio je svoju suprugu i obitelj te umro sam, na željezničkoj postaji).

Tolstoj kao brakomrzac

Katalonski glumci često se obraćaju izravno publici i traže njezinu empatiju, katkad i prelazeći rampu radi fizičkog dodira s gledateljicama. Apelativnost predstave je visoka: Doli se žali na frivolnost i rastrošnost svog supruga (kao i na iscrpljujuće porođaje i podizanje djece), Kiti glasno sanjari, Karenjina tmurno svjedoči vlastitim prazninama. Sve su ove glumice vrlo točne i sugestivne, a prikazane su u stalnom i rastućem gubitku povjerenja u ljubavne odnose. Jer nijedan muškarac Tolstojeva narativnog kozmosa ne zna izgraditi intimnost sa svojom partnericom. To je akutno vidljivo kad se roman sažme u par sati scenske izvedbe, pa likovi postanu »principi« bračne disfunkcionalnosti. Predstava zapravo progovara o neutaženoj emocionalnoj gladi svih likova na sceni, od kojih su neki uvjereni da u sebe trebaju strpati što više seksualnih afera (kao Stiva), dok drugi svoju socijalnu i privatnu depresiju neuspješno liječe sanjarijom o seksualnoj komplementarnosti kao »univerzalnom lijeku« za sve što u našem životu ne funkcionira (Ana Karenjina).

Tolstoj inzistira na tome da sva prikazana samozavaravanja vode prema nekoj vrsti nesretnog završetka: »Ana Karenjina« je onoliko tragičan roman, koliko je »Rat i mir« (inače Tolstojevo omiljeno djelo) velika romansa i ljudskih prijateljstava i ljubavnih odnosa. Rijetko na sceni imamo priliku vidjeti »Karenjinu« koja kroz adaptacijsku prizmu pamti koliko su u Tolstojevu narativnom kozmosu povezani svi prikazani bračni plićaci, a još je rjeđe da se glumci znaju nositi s težinom zadatka potretiranja postupnih promjena u likovima. Zbog toga je predstava iz sata u sat igranja stjecala sve veću naklonost publike, na kraju završivši dugim i toplim aplauzom. Komentari publike po izlasku iz teatra vraćali su se na Rumenu Bužarovsku i njezinu popularnu zbirku priča »Moj muž«, također nedavno uprizorenu u ZeKaeM-u.

I Bužarovska dijeli Tolstojev stav da je za sretan brak potrebna dvostruka sloboda, dvostruka ravnopravnost unutarnjih autonomija partnera, a kako je upravo ta žica samosvojnosti često narušena političkim i ekonomskim nasiljem, brakovi funkcioniraju kao produžetak naših individualnih nemoći. Baš u usporedbi s Bužarovskom, »Ana Karenjina« nije izgubila na aktualnosti problemskog teksta, pri čemu se i topli temperament katalonskih glumaca (uz Gil i Dushime, tu su i Jordi Collet, Borja Espinosa, Eduardo Farelo, Miriam Moukhles, Bernat Quintana i Bea Segura) približio slično zapaljivom i naglašeno emocionalnom ruskom mentalitetu. I premda u predstavi nije bilo nikakvih osobitih eksperimentalnih atrakcija, rekla bih da je solidno i vrlo široko uronila u Tolstojev rukopis, poklonivši mu potreban mar za sporu procesnost »cjeloživotnih priča«.