RIJEKA – U HKD-u pred riječkom javnosti udružene glumačke snage Zagrebačkog kazališta mladih i Beogradskog dramskog pozorišta izvele su predstavu »Kamen«, nastalu u režiji Patrika Lazića, a u kojoj uloge tumače i legendarne glumice Doris Šarić Kukuljica i Mirjana Karanović. Prateći istoimeni dramski tekst suvremenog njemačkog tekstopisca Mariusa von Mayenburga, »Kamen« je priča koja prati dvadesetostoljetnu povijest Njemačke – od ere nacionalsocijalizma do doba ujedinjenja u zajedničku demokratsku republiku – kroz koju provlači simultanu pripovijest o smjeni generacija različitih obitelji kroz jednu kuću, te kroz njihove unutrašnje sukobe i turbulencije rekonstruira zakopane obiteljske traume i tajne koje reflektiraju desetljećima mitologiziranu verziju njemačke povijesno-političke zbilje.

Početak radnje smješta nas u godinu 1993. u kojoj dolazi do susreta triju generacija žena obitelji Heising s nekadašnjom stanovnicom kuće, Stefanie. Diskurzivna sloboda u organizaciji sadržaja, izraženom kroz odvažne retrospektivne skokove, simultanim radnjama daje na jednakoj važnosti, ali ključno je za istaknuti kako upravo sam početak, koji kronološki dolazi pri kraju drame, služi kao svojevrsni generator desetljećima potiskivanih generacijskih sukoba.

Tijekom trajanja predstave scena je nepomična – naime, smještena je u minimalistički organiziranoj reprezentaciji kuće koju čine čiste plohe, ujedno i spremnici s poklopcima, a od ostalih elemenata ističu se stol, kovčezi, vrtna ljuljačka, zemljani vrt. Gradacija osvjetljenja, ali i popratni videosadržaj, prati različite faze obitelji Heising u kući koja postaje poprištem smjene prijelomnih povijesnih trenutaka. Naime, Heisingovi u kuću useljavaju 1935. godine, kada je kupuju od svojih poznanika, židovske obitelji Schwartzman, koja je u strahu od nacističkog terora primorana napustiti Njemačku. Odnos Withe i muža Wolfganga prema Schwartzmanovima prilično je delikatan – iako se dugo poznaju, izvjesno je postojanje kulturnih barijera i predrasuda, zbog čega Heisingovi Židove promatraju kroz prizmu Drugoga. Polazeći od zabranjenog sjećanja pojedinačnih likova – obilježenog sumnjom, sramom i strahom od osude – predstava povlači paralelu s predrasudama i podjelama današnjice, koje su proizašle iz izvitoperene i distorzirane interpretacije »povijesne istine«.

Kroz cijelu predstavu proteže se i lajtmotiv kamena, čija je interpretacija višeznačna – naime, kamen kao gradivni element simbol je čvrstoće, ali upotrijebljen u drukčije svrhe može biti i sredstvo uništenja. U ovom kazališnom komadu, kroz kronološki diskontinuitet izmjenjuju se sve njegove pozitivne i negativne implikacije – od subjektivno obojenog obiteljskog simbola snage i hrabrosti, pa sve do kamena kao tajne koja mora biti vraćena u zemlju, zakopana, zaboravljena, kako svojom grubom i neuglađenom teksturom ne bi poljuljala ulaštenu samopercepciju Heisingovih kao poštene i časne njemačke obitelji.

Samo onaj koji je u stanju ispričati priču, koji je u stanju stvoriti mit – moći će preživjeti kao zajednica, snažna je poruka kojom ovaj kazališni komad dobiva svoj finiš. Unatoč općoj atmosferi turobnosti, predstava nas svejedno navodi da daljnjim promišljanjem proniknemo do još jedne snažne poruke koju želi prenijeti – a to je kako nada u bolje sutra još nije izgubljena, a priliku za ostvariti je imat će mlađe generacije koje će to činiti raskrinkavanjem povijesnih eufemizama i falsifikata, ali i opraštanjem već anakronih povijesnih dugova.