RIJEKA Kao prvu premijeru u ovoj godini Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca izvelo je dramu »Woyzeck« njemačkog dramatičara Georga Büchnera (1813 – 1837). Sada je po prvi put u riječkoj Hrvatskoj drami režirala zagrebačka kazališna redateljica Anica Tomić, u kreativnoj suradnji s dramaturginjom Jelenom Kovačić, ravnateljicom Hrvatske drame.

Njih dvije uvijek rade u režijsko-dramaturškom timu, što je zapravo logičan pristup koji je došao do izražaja i u »Woyzecku«. Ovaj komad nastajao je između 1835. i 1837. godine, objavljen je posmrtno 1879, a praizveden tek 1913. kao Büchnerova vizionarska slutnja Prvog svjetskog rata. Inspiraciju za ovu dramu piscu je dao jedan slučaj iz crne kronike, u kojemu je muškarac prezimena Woyzeck ubio svoju ljubavnicu.

Asketska scenografija

No, to je samo povod za razvijanje dramskog teksta, koji se smatra posljednjom tragedijom u dramskoj književnosti. Teoretičari i kritičari prepoznali su u »Woyzecku« motiv patološke ljubomore prisutan i u Shakespeareovom »Othellu«, a u ovom djelu postoje i brojni biblijski citati. U tekst, koji ima poetskih, naturalističkih i ekspresionističkih elemenata, Büchner je upleo i njemački folklor.

U kazališnoj interpretaciji ovog komada Anica Tomić i Jelena Kovačić sve to imaju na umu, upisujući u otvorenu dramaturgiju »Woyzecka« nova značenja i aluzije na suvremenost. Na pitanje zašto danas igrati ovu Büchnerovu dramu, moglo bi se odgovoriti da je on među prvima kao protagoniste uveo likove iz radničke klase – dajući im glas i ukazujući na dubok ponor između bogatih i siromašnih. Ovim temama, kao i temom odnosa novca i morala, »Woyzeck« je iznova aktualan i u današnje vrijeme vladavine kapitala i zveckanja oružjem na svim stranama svijeta.

Za današnje pojmove, Georg Büchner bio je društveno angažiran: bio je pristalica ideja Francuske revolucije, pozivao je 1834. seljake na ustanak i osnovao je Društvo ljudskih prava. Zbog takvog djelovanja morao je emigrirati u Švicarsku. Po stilu, bio je blizak romantizmu, nastojeći izgraditi jake kontraste, a često se oslanjao na groteskne prikaze. Izvršio je velik utjecaj na mnoge autore 20. stoljeća, naročito na njemačke ekspresioniste.

Glavni lik »Woyzecka« je siromašan vojnik Franz Woyzeck, kroz kojega je prikazana bespomoćnost malog čovjeka u odnosu prema sredini u kojoj živi. Protagoniste Büchnerove drame scenografi Anica Tomić i Dalibor Laginja smjestili su u gotovo prazan prostor, naznačen tek rasvjetnim stupom u dubini pozornice, jednostavnim drvenim vratima, kolijevkom za dijete i okvirom s žaruljicama koji dočarava ambijent cirkusa. Ovako asketska scenografija, koju je naglasilo oblikovanje svjetla Denija Šesnića, omogućila je glumcima da se na velikoj pozornici razigraju u koreografiranim točkama, koje je osmislila suradnica za pokret Mila Čuljak. Iako vizualno skroman, efektan je motiv vrata koji asocijativno priziva Kafkina vrata zakona kroz koja mali čovjek nikad ne može proći.

Element folklora

U predstavi je izvrsno iskorišten element folklora, koji je naglašen emotivnom i ekspresivnom glazbom Nenada Kovačića koji se u skladanju poslužio tradicijskom glazbom naših prostora. Njegova glazba dala je predstavi svojevrsnu ritualnost, arhaičnost i arhetipnost, a istovremeno je suvremena. Glazbu su izveli Nenad Kovačić, Lana Hosni (ženski glas) i Juraj Borić. U frenetičnim narodnim kolima koja plešu likovi koji okružuju Woyzecka mogu se prepoznati današnje novokomponirane »elite«, koje je kostimografkinja Sandra Dekanić obula u stilizaciju opanaka.

Komentar ili kritika današnjeg društva prepoznaje se u prizoru na sajmu, gdje Vašarski maestro (Nikola Nedić) izvodi svoju cirkusku točku. Cijela ova scena izravni je citat iz švedskog filma »Kvadrat« Rubena Östlunda (2017), u kojemu Östlundov performer na donatorskoj večeri imitira majmuna. Ova scena gotovo je doslovno prenesena u kazališni medij, kao dio eksperimenta koji se provodi nad potlačenim i ugnjetavanim Woyzeckom. Premda su citati u umjetničkim djelima legitimna praksa, naročito u postmodernoj, nameće se pitanje ne bi li kazalište ipak trebalo tragati za svojim originalnim, autentičnim jezikom, a ne kopirati druga djela.

Za ulogu Woyzecka prikladno je i habitusom i izražajnim mogućnostima odabran Dean Krivačić, čiji lik postaje tragičnom žrtvom brutalnog društvenog eksperimenta onih koji su iznad njega. Svakodnevna ponižavanja Woyzecka će odvesti u ludilo i eskalirati u ubojstvu Marie – njegove djevojke s kojom ima dijete koje »živi bez blagoslova crkve«. Büchnerov »Woyzeck« tako postavlja moralnu dilemu – može li siromašan čovjek biti i ostati moralan i je li Woyzeckov čin na neki način opravdan s obzirom na okolnosti u kojima se našao. Nemoralno je, zapravo, u potpunosti iskvareno društvo koje okružuje Woyzecka i koje je na kraju uspjelo u svom »eksperimentu« nad čovjekom iz niže klase.

Klasni komad

»Woyzeck« je, naime, i klasni komad u kojemu viša klasa ponižava nižu kojoj pripadaju Woyzeck i Marie. Neki teoretičari u Woyzecku su prepoznali Isusove patnje, dok je u riječkoj predstavi možda najdirljiviji prizor u kojemu je sudbina Marie identificirana s biblijskom Marijom Magdalenom, samo bez mogućnosti iskupljenja i uskrsnuća. U ulozi Marie, još jedne žrtve siromaštva i bešćutnosti društva, dojmljiva je Hana Selimović. Potresna je scena u kojoj Marie dobiva dvojnicu u raskomadanoj lutki, marioneti kojom manipuliraju drugi.

Anica Tomić i Jelena Kovačić reducirale su broj Büchnerovih likova, dok je Doktor u njihovoj adaptaciji postao Doktorica. Lik ambiciozne i beskrupulozne Doktorice, koja se hvata u kolo s ostalim »opančarima«, uvjerljivo je utjelovila Olivera Baljak. U tom kolu pokvarenosti i moralnog dna su i Kapetan (Jasmin Mekić), Tambourmajor (Dražen Mikulić), pobožna Margaretha (Anastazija Balaž) i Baba (Biljana Torić). Donekle je izdvojen lik Karla (Leon Lučev), uz kojega je Büchner napisao “ein Idiot”. Premda duševno zaostao, Karl pokazuje barem mrvicu suosjećanja, makar prema ptičici koju će Doktorica bezobzirno dokrajčiti.

Kraj predstave »Woyzeck« slobodna je interpretacija Anice Tomić – Woyzeck iz puške gađa građanska odijela, haljine i odore što se spuštaju na pozornicu, te se na taj način simbolično obračunava s društvom. Riječka predstava otvara i pitanja besmislenosti rata, nasilja nad ženama i društvenih nejednakosti, što su teme aktualne i u naše vrijeme. Sve to možemo prepoznati u ovoj dojmljivoj dramskoj predstavi, koja se dobrim dijelom pridržava predloška, ne čineći nasilnu aktualizaciju.