RIJEKA – Središnje mjesto održavanja ovogodišnjeg Zoom festivala, pod nazivom »ZOOM in Present Past Festival« je Exportdrvo u kojem je premijernom izvedbom predstave »Soft Skills« i otvoreno izdanje petnaestoga riječkog festivala izvedbenih umjetnosti. »Soft Skills« je dramska predstava autorskoga tima koji čine Edi Ćelić, Aleksandra Stojaković Olenjuk i Jelena Lopatić, koja je popunila gledalište Exportdrva, no prije samog početka u prostoru gledališta predstava je već započela ispred, što se i dalo naslutiti, jer nije baš često da izvođači među okupljenom publikom koja čeka početak predstave razgovaraju međusobno, i to samo trenutke prije svoje izvedbe. Odnosno bolje je pitanje kad je izvedba uopće započela. Nakon što se jedna od dviju glumica, Stojaković Olenjuk, zahvalila publici, pozvala je sve da krenu prema gledalištu i da se smjeste, a potom je opisivački razlagala ono što je popratni dio kazališne, to jest izvedbene kulture, od smještanja u gledalištu, raznih priča glede topline sjedala i zvuka koji ona proizvode, šuškanja, različitih međusobnih pitanja, gašenje mobitela, čime je dana naznaka o čemu će govoriti ova predstava o predstavi, ili predstava koja propituje prirodu (dramske) izvedbe i(li) izvedbenu procesualnost.

Problematika odvijanja čina

Nakon spomenutog monologa Olenjuk kojime upućuje na izvedbeno ozračje, javlja se i Ćelić, pa potom u isti glas, zažaljevši dobrodošlicu, ističu kako publika ulazi »i troje izvođača stoji na pozornici«, a »predstava će započeti svaki trenutak«. A upravo će ta naznaka o početku predstave, uputa o njezinome tijeku ili općenito procesu – reći će »dvoje izvođača opisuje trenutno zbivanje na pozornici i oko nje, organizirano izmjenjuju rečenice« – postati provodna nit, čime se upućuje na pozadinsku problematiku sistemskoga odvijanja (dramskog) umjetničkoga čina. Naravno, u takvome činu publika je bitan, ako ne i najbitniji dio, jer za koga bi se inače predstava izvodila. No predstava naglašava prisutnost publike, njihovo komešanje, šuškanje, »razinu buke koju papirić« u koji netko nešto stavlja, proizvodi, pa čak i ono fizičko, biološko, poput kašlja, koji čak može i uznemiriti izvođačicu, moglo se čuti. Upravo je sve ono popratno što dolazi od publike signal suodnosa publika-izvođač s naglaskom na izvođača, što će se kasnije potvrditi više puta, jer naglasak jest na izvođaču, umjetniku, sa svime onime što je dio njegova umjetničkog habitusa, življenja, opstanka, a time, dakako, i stvaranja.

Metateatarski tonus

I umjetnici su kao i mi, ostali, s ponešto izmijenjenim shvaćanjem umjetnosti, pa time i života, no sve ono životno izazovno i njima je dano, kao i nama. Baš zato u predstavi na jedan satiričan način, u tekstu ponešto ironijske strukture, gdjekad u formi doskočice, možemo saznati sve o umjetničkom činu i činjenju. Takav metateatarski tonus naznačen je predstavom u/o predstavi, svojevrsnim rušenjem onog takozvanog četvrtog zida (odnos izvođač-publika), što je u direktnoj poveznici sa sviješću o samoj formi, odnosno s nastajanjem i strukturom predstave, u kojoj troje izvođača, glumaca, refleksivno uvodi u daljnju radnju, objašnjava sam proces, koji događaj, i to na ranije spomenut humoran način, tako da izaziva empatiju publike, suosjećanje, općenito simpatije.

Foto Nikola Blagojević

Uz to, jasno je usmjerena kritika i prema svemu onome što ide u smjeru društvenoga, aktualnog, no i onog koje je sveprisutno od pamtivijeka, a tiče se radnoga vremena glumaca (postoji li radno vrijeme, pitanje kad rade), osjećaja zasićenosti, nedostatka izazova, prilike za (samo)razvijanje, to jest usavršavanje, pitanja nužnosti prepuštanja umjetničkome procesu (kad, u kojoj mjeri, što je dozvoljeno, a što prelazi granice onoga za umjetnički proces nužnoga), pa će se tako govoriti o poslu s kojim je uvijek glumac u mislima, na ulici, prije spavanja, ujutro, za vrijeme telefonskog razgovora, pa čak i na dan same izvedbe. Jer izvedba je ono što diktira cijeli dan, a može je poremetiti bilo što, pa i kakva alergija koja dovodi u pitanje i samu mogućnost izvedbe, kazuje nam Ćelić.

»Peek and poke« ton

Jednostavna scenografija nije uključila nešto dodatno, spektakularno, čega ionako u tehničkome smislu u Exportdrvu nema, već osnovno, uz pokoji dodatak – više reflektora, označenu performersku crnu U-liniju, kolica, veliku ljubičastu rolu, memorabilije na samu predstavu (šalice, majice), nešto svjetiljki, lampice te jedan ptičji naglavak, žutu masku, uz svjetla koja se pale i gase intervencijom samih glumaca.

U »peek and poke« tonu glumci se u linearnom tekstu, gdjekad izlomljene strukture, uzročno-posljedičnih veza, dotiču svojih međusobnih odnosa, svog odnosa prema poslu, prema umjetnosti i prema, dakako, samome životu. Koliko je nejasna linija između publike i izvođača, odnosno između glume i improvizacije ili seciranja nastajanja onog umjetničkog pokazuje ponavljačka narav interakcije s publikom, i to ona koja dopušta imenovanje koga, pitanje komu, pozdrav, pa čak i poljubac, pa se gledatelj u prvim redovima s pravom mogao pitati što je što; što je dio predstave, što je improvizacija, a što je dramaturška gesta. No jedno je sigurno, baš zbog te i takve intencije, fluidnosti koja nameće pitanje i izaziva znatiželju, predstava i odiše toplinom i nepretencioznošću, iako svojom tematsko-problemskom sveobuhvatnošću zadire mnogo šire od pretpostavljenog, u društveno tkivo današnjice.

»Soft skills« vještine

Predstava, dakle, počiva na relacijama umjetnik-publika, individualno-kolektivno te kontaktu prošlost/sadašnjost-budućnost, a operira aktualno/aktualnošću, obrađujući pitanje »soft skills« fenomena, odnosno rastuće važnosti onih tzv. »mekih« vještina, općenito interpersonalnih, koje nam, (dobrom) komunikacijom, suradnjom, prilagođenošću/prilagodljivošću različitim situacijama i stresorima omogućuju opstanak u današnjemu svijetu. U kontekstu ove predstave sve je to, dakako, izraženo, a posebice važnost kontemplacije i(li) one emocionalne inteligencije, što je primjerice izraženo u Ćelićevu monologu meditativne/samorefleksivne naravi, koji također nosi ono pitanje dvostrukosti meta-trenutka – radi li se o improvizaciji, ili je taj dio naučeni tekst. Valja dodati i da predstava operira dvostruko, spram »soft« tona koji dolazi s matrice i koji se poigrava erotskim narativom koji sam naziv predstave evocira, no i spram mehanizama umjetničkog posla i(li) vještina potrebnih za njegovo obavljanje.

Ovakvo pojašnjenje »soft skills« vještina da se prenijeti i na ono što je istaknuto u tekstu same predstave, prema čemu »soft skills« termin dolazi iz područja ekonomije, a tiče se »samozastupanja, self-brandinga, pitchinga, storytellinga«, no sve navedeno dio je umjetničkog/glumačkog habitusa, pa i onda kad je nužno improvizirati iz kojeg razloga, iako izvedbenom umješnoću biva posve prikriveno. Dakle, predstava »Soft Skills« su (umjetničke) »soft skills« za teško preživljavanje (danas). Pomalo apsurdno, doista, kao i poneki trenuci u ovoj zanimljivoj predstavi.