ZAGREB – Premijera predstave »Prijatelji« redatelja Vanje Jovanovića, dramaturga Filipa Jurjevića i produkcijske kuće Teatar Rugantino održana je na Sceni Ribnjak. Pravo je postignuće u kazalištu napraviti predstavu koja hvata istiniti, plodni kaos svakodnevlja žive ljudske komunikacije. Sve one zastoje u započetim mislima, podbadanja, bezrazložne zatvorenosti, mala dosađivanja, ne baš male frustracije, oklijevanja da kažemo svoja mišljenja, okolišanja. Suprotno holivudskim sit-comovima, koje pokreće isforsirani dijalog i na koje je zalijepljen nasnimljeni smijeh, u živoj komunikaciji stvarnih ljudi mnogo su češće digresije, prekinuti monolozi, zbunjenosti, opetovano izgubljena pitanja, vraćanja na anegdote kao potvrde socijalnog statusa i ujedno provjerene provokacije. Filip Jurjević kao dramaturg predstave »Prijatelji« jako točno čuje puls suvremene komunikacijske partiture među trojicom »mladih lavova« zapelih na momačkoj večeri.

Svijet na muškim plećima

Nema tu nikakve političke korektnosti. Karlo Bernik, Marin Klišmanić i Filip Vidović su trojac školskih i kvartovskih drugova čija je spona ismijavanje cenzure: razgovor koji tako lako prelazi u glupiranje, koliko i u mudrijašenje, da se čini kao da čitamo tinejdžerske dnevnike. Dramu otvara trenutak u kojem jedan od trojice prijatelja (igra ga Klišmanić) odlučuje zaplovi u bračne vode. Time narušava ravnotežu trokuta, odnosno premješta se u novu geometrijsku konstelaciju bračnog i poslovnog svijeta. Svima je jasno da je u tijeku obred prijelaza, za koji je budući ženik upravo od dvojice prijatelja dobio na poklon garažu njihova djetinjstva, u kojoj su proveli i prva zajednička masturbiranja, i najluđe zafrkancije, i sanjarenja, i ogovaranja roditelja i kontinuirana međusobna povjeravanja o curama koje im se sviđaju. Frendovi budućeg mladoženje smatraju da je odabrana mladenka uistinu dosadna, ali pritisak toga da se »mora odrasti«, mora se vjenčati, mora se naći posao dovode dojučerašnju djecu u situaciju duboke tjeskobe.

Kao, sve je veselo, svi su jako sretni jer su se konačno okupili, imaju svoj roštilj (vrte kobasice na bušilicama) i svoje pive, no ono što sve jače izbija kako susret napreduje je usamljenost svakoga od protagonista, kao i njihovo nesnalaženje u klišejima suvremene muškosti.

Bi li trebali samo »stisnuti zube«, odreći se svoje zaigranosti i glumiti muškost kakva se od njih očekuje? Ili ipak ostati dovoljno bliski da sačuvaju svoje prijateljstvo? Je li prijateljstvo jednako važno kao i ljubavne veze? Da li »biti muško« znači lagati da je sve u redu i da nisi grozno usamljen, iscrpljen, preopterećen socijalnim očekivanjima? Kamo pospremiti sav mladenački idealizam kad čovjek dosegne punoljetnost i svi oko njega se ponašaju kao da je sad vrijeme za točno određene uloge (muž, otac, zaposlenik koji se stalno penje na ekonomskoj hijerarhiji)? Što ako te uloge zapravo ne postoje ili barem nisu univerzalne? Predstava postavlja ova pitanja na izravne i neizravne načine, ali s mnogo humornog stila i vrlo ozbiljne etičke žestine.

Što je to »dobra zabava«?

Režija Vanje Jovanovića jako je ritmički dinamična u izmjenama humornih scena: likovi prijatelja su jedan s drugim posve otvoreni, što stalno prelazi ili u humor ili u međusobne okrutnosti. Scenografija (Matej Kniewald) garažne radionice također je vrelo duhovitih prenamjena stolova, autoguma i alata. Tema koja zanima Vanju Jovanovića, što se vidi i iz predstave »Mala zabava« koju je ranije režirao u Teatru &TD, svakako ima veze s time zašto se pod pojmom zabave tako često podrazumijeva isforsirana »igra istine«, za koju uvijek treba filter alkohola i na koju zapravo nikad nitko nije emocionalno spreman. Karlo Bernik (zadužen za toplinu i burlesku komunikacije), Marin Klišmanić (najrezerviraniji od trojice) i Filip Vidović (najzaigraniji, koliko i najmanje konvencionalan) stvarno izvrsno igraju prijateljski trio: svatko od njih ima svoje duboke osjetljivosti, romantičnosti i traume, koje polako otkrivamo iz prizora u prizor.

Zahvaljujući ravnopravnosti glumačke igre, sposobnosti trojice glumaca da jedni drugima budu i oslonac i žalac, pred publikom se otvaraju vrata u intimni trokut muškog odrastanja, pitajući se zajedno s likovima što danas znači biti »pravi muškarac« (odgovor iz predstave: samo moraš skijati tako fantastično kao Janica Kostelić) i ima li osoba muškog roda pravo na čitav spektar nježnih osjećaja – ili se samo treba pretvarati da tako nešto ne postoji u muškom svijetu. Utoliko je ovo i predstava o rodnim politikama, ali ispričana bez ijedne propovjedničke note. Da, emocije su dečkima dopuštene po zabitim garažama. Ne i u dnevnim sobama. A konzervativnost svijeta u kojemu muškarci »šute i trpe« (jedan od njih ide na terapiju i zbog toga je brutalno ismijavan) nije se toliko puno promijenila u novom stoljeću.

Zafrkancija kao lijek

No šarm ove predstave – i spisateljski i glumački i redateljski – ima veze s time što su pred nama protagonisti koji ni sami sebe ni jedni druge ne shvaćaju smrtno ozbiljno. Da, nisu na kraju završili s curama kojima su bili potpuno fascinirani. Ne rade posao snova. Nisu ni majstori održavanja međusobnih odnosa. Ali ova poklonjena garaža ima i potencijal stalnog mjesta njihova otvaranja, povjeravanja, približavanja. Nije nikakav statusni simbol. Nego mogućnost da već i samo prijateljstvo bude neka vrsta utočišta. I pritom odnosi koji ih obilježavaju nisu ni kičasti ni sentimentalni, ni pojednostavljeni ni fotošopirani da izgledaju »bolje« nego u stvarnosti. Jako poštena predstava o odrastanju, k tome s glumcima koji daju sve od sebe da otkriju skrivene emocionalne struje tobožnjeg »glupiranja« i partijanja, s redateljem koji gradi jednu novu političnost, mnogo zanimljiviju i kompleksniju od logike manifesta i proglasa. Prijem kod publike potvrdila je i gromoglasna reakcija aplauza. Još jednom se pokazalo da dobroj predstavi ne treba ogroman budžet. Ali ne ide bez demaskiranja lažnih društvenih maski.