Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca službeno je započela sezonu premijerom drame »Il vangelo del nemico« ili u hrvatskome prijevodu »Evanđelje neprijatelja«, koja je održana u Filodrammatici. Ta je premijera prvotno trebala biti izvedena u svibnju, no zbog pandemije koronavirusa odgođena je za listopad ove godine. Tekst ove drame potpisuje Roberta Dubac, inače dobitnica nagrade na natječaju za kulturu i umjetnost »Istria Nobilissima« 2019. godine. Režiju potpisuje Giulio Settimo. Scenografkinja je Marta Crnobrnja, kostimografkinja Morana Petrović, dok je za glazbu zaslužan Marin Butorac. Predstava je na talijanskome jeziku, no titlovana je na hrvatski jezik.

Zanimljiva scenografija

Nevelika dvorana Filodrammatice svojom je arhitektonikom poslužila kao pozornica labave distanciranosti od publike za izvođenje ove drame, pa se tako radnja odvija gotovo u neposrednoj blizini publike, a već prvi red gotovo da može imati osjećaj da i sudjeluje u samoj predstavi, uvjetno rečeno. Vrlo je zanimljiva scenografija koju čini središnji drveni »otok olupina«, a među sjedeća mjesta u publici raštrkano su postavljeni odjeveni ljudski skeleti u sjedećem položaju koji se čine da možda i nisu dio predstave sve dok pri samome kraju ne dobiju svoju svrhovitost. S obzirom na scenografiju, no i samu radnju, možemo reći kako se radi o reduciranome mjestu radnje te reduciranom broju likova pa je tako mjesto radnje drvena »olupina« u središtu mistične i neodređene šume, a dvoje protagonista – koje su minuciozno utjelovili Elena Brumini i Mirko Soldano – nose cjelokupnu radnju.

Vojnik i Civil likovi su usred šume koji su u stalnome dijalogu i opreci stavova. Drvena barijera jedino je što ih štiti od vanjskih neprijatelja. Naglasak u drami jest na oprečnim stavovima i stalnim sukobima, stoga su dijalozi skladni i nižu se logikom slijeda i uzročnih veza. Njihov dijalog, koji oscilira između sukobljenih i/ili oprečnih stavova u normalnoj komunikaciji i onoj komunikaciji izvan kontrole, zapravo i utječe na samu radnju. Njihove persone podijeljene su na racionalnu i prilagodljivu te intuitivnu i buntovnu stranu. Njihova komunikacija oscilira, a dijalog je u stalnome uzletu i/ili približavanju samome neprijatelju koji je također neodređen. U pojedinim trenucima čini se kao da je i njihov dijalog stalni podsjetnik na neprijatelja i njegov odraz na koji simbolično (opet i iznova) javlja zvuk koji sugerira što. Pitanje koje se u samoj predstavi nameće jest pitanje neprijatelja i njegova (ne)postojanja – je li on stvaran ili je samo plod istraumatizirane psihe.

Polaritet likova

Polaritet likova pojasnio je redatelj Giulio Settimo, pritom objasnivši metaforu današnjeg svijeta u drami »Evanđelje neprijatelja« između kojih je povukao paralelu.

– Likove možemo interpretirati kao suprotne strane jedne osobe, kao jin i jang jednog cjelovitog bića. Dijalog suprotstavlja emotivnu i racionalnu stranu nudeći nam uvid u srž tematike granica, onih koje si sami postavljamo. Posljedice podizanja granica i zidova upravo su konflikt i rat što slikovito prikazuje naša scena: razorena pustoš, prostor koji može biti metafora bilo kojeg mjesta na svijetu i simbolizira granicu istočnog i zapadnog svijeta. Autorica skreće pozornost na našu osobinu da iz straha neprijateljem zovemo onog drugačijeg od sebe; straha toliko snažnog da preuzima kontrolu nad našim umom i djelovanjem.

Dramaturginja Roberta Dubac u ovoj drami propitkuje (su)postojanje neprijatelja u ljudskoj svakodnevici, odnosno postavlja pitanje je li ljudsko postojanje u današnjem svijetu narušenih vrijednosti uopće moguće bez neprijatelja. Vješto izbjegavajući jednostavne zaključke koji se nameću, dramaturginja i redatelj stvorili su prostor za promišljanje, stoga možemo reći kako predstavu svakako vrijedi pogledati.