RIJEKA – Ri Teatar premijerno je izveo predstavu »Četiri u 1« prema tekstu i u režiji Marine Deželjin. U ovoj komediji, koja ima i dramskih, »ozbiljnijih« elemenata, autorica na kazališno zanimljiv način propituje prirodu i funkcioniranje naših emocija: ljutnje, tuge, straha i sreće, koje u predstavi postaju personificirani, punokrvni scenski likovi.

Četiri su to emocije nastanjene u umovima raznih osoba, a glavni je lik djevojka Tina koja se u životu suočava s različitim situacijama. Pritom se na pozornici uprizoruju dvije razine, ili paralelne stvarnosti – ona u realnom prostoru te ona koja se odvija u Tininoj ili glavi drugih likova, gdje spomenute emocije, svaka na svoj način, reagiraju na određenu situaciju.

Ozbiljna tema

Tinu je, u širokom emocionalnom registru, utjelovila Kristina Korman, koja u pojedinim prizorima tumači i neku od emocija. Njezin život radnja predstave prati od jutarnjeg ustajanja za posao, kroz ono što proživljava s neugodnom šeficom (Jasna Jeličić), »upucavanje« i vezu s kolegom s posla (Mislav Niessner), druženje s gay prijateljem (Edi Kačarik)… Poseban dio njezinog intimnog svijeta čini odnos s majkom, koja je oboljela od teške, smrtonosne bolesti. U ovom motivu predstava zadobiva nešto ozbiljniji ton, koji je nužan zbog suočavanja s emocijama kao što su tuga i strah. U glavi majke, koju tumači Jasna Jeličić, odvija se dijalog s emocijama što će biti s njezinom kćeri kad nje više ne bude, i tu najviše na scenu nastupa Strah. Ovdje bi emocije trebalo pisati velikim slovom, jer su doista autentična scenska lica.

Nakon smrti majke, Tina prolazi kroz ono što se u psihologiji naziva fazama žalovanja – negiranje, ljutnja, pogodba, depresija i konačno – prihvaćanje. Nisu uvijek prisutne sve te faze, a kod djevojke u predstavi izrazita postaje upravo depresija koja je dovodi i do crnih misli. Čini mi se da je u tom smislu predstava Ri Teatra, premda je u cjelini riječ o žanru komedije, otvorila jednu važnu temu, a još i više ponudila odgovor na nju. Tini, naime, njezin dečko (Mislav Niessner) pokušava pomoći tako što je nagovara da ode psihologu, no ona odbija tu mogućnost jer se boji da će »završiti u ludnici«. No zato ide kod neke sumnjive šamanice, koju je izvrsno, u komičnoj maniri, odigrala Helena Miočić Mandić. Kako to već biva s »alternativcima«, najvažnije joj je uzeti klijentu novac, a njihovo »umijeće liječenja« sastoji se od ispraznih rituala i ponavljanja onoga što im je klijent već sam rekao. Sve to, naravno, neće pomoći depresivnoj djevojci, koja se u jednom trenutku odlučuje na najgori mogući izlaz… Ali tu onda uskaču emocije, bore se i sukobljavaju u njezinoj glavi, a jedina koja nedostaje je – Sreća. U Tininom umu odigrava se pravi kaos, svaka od emocija nastoji savladati onu drugu i uvjeriti djevojku u njezine navodne nedostatke, no ona – koja je do tada na razne načine sabotirala samu sebe – u konačnici shvaća da mora voljeti samu sebe i preuzeti konce života u vlastite ruke.

Glumački izazov

A što je bilo sa Srećom, Ljutnjom, Strahom i Tugom? I one su ostale s Tinom, jer su emocije ono što nas čini ljudskim bićima. Zanimljivo je kako su prikazane u predstavi – tako što glumci, odjeveni u crne kostime, navlače na glavu kape u raznim bojama – crvena za ljutnju, zelena za strah, plava za tugu i žuta za sreću. Emocije, u različitim kombinacijama, igraju Kristina Korman, Mislav Niessner, Jasna Jeličić, Helena Miočić Mandić i Edi Kačarik. I to čine na duhovit, glumački izazovan način. U krajnje minimalističkoj scenografiji Darka Keke glumci su u prvom planu, a za tehničko vodstvo zadužen je Danijel Paškvan. Asistentica redateljice je Ivana Legac. Glazbenu kulisu čine razne poznate melodije, koje korespondiraju s radnjom na sceni. Premijerna publika ispratila je glumce i autorsku ekipu pljeskom i povicima odobravanja, a tijekom izvođenja predstave bilo je i smijeha.